Davno zaboravljena bilježnica, već požutjelih stranica, iskrsnula je dok je istraživao povijest svoje obitelji. Novinara i književnika Maroja Mihovilovića u to vrijeme dotična knjižica nije posebno zanimala. Spomenuo ju je tek u nekoliko rečenica u knjizi o obiteljskoj povijesti koja je izašla prošle godine. A kad je bilježnicu s rukom pisanim receptima s kraja 19. stoljeća jednom prilikom spomenuo prijatelju Željku Žuteliji, od njega je dobio prijedlog da pokušaju sa starim receptima nešto napraviti kako ne bi ostali u prošlosti. Odlučili su tada, bilo je to prije godinu dana, krenuti u pothvat rekonstrukcije starih jela koja je nekoć pekla Mihovilovićeva baka Vilma Vukelić.
Precizni i točni normativi
Proces nije bio nimalo jednostavan. Morali su “dešifrirati” sve što je s vremenom izblijedjelo ili ono što je bilo prekriveno razlivenom tintom. Kako bi to uspjeli, zatražili su i pomoć kulinarskih profesionalaca – slastičarski tim hotela Esplanade na čelu sa cheficom Anom Grgić zamolili su da pokušaju pripremiti slastice.
– Kad sam prvi put vidjela presnimke recepata gospođe Vilme ispisane krasopisom uobičajenim za njeno doba, na mnogim mjestima nečitljive, bila sam u nedoumici. Posumnjala sam možemo li rekonstrukcijom tog gotovo stotinu godina starog rukopisa otkriti način pripreme koji je ona imala u malom prstu, a zapisi su joj služili tek kao podsjetnici ili bilješke – kaže Ana Grgić koja se u projekt upustila, dodaje, iz profesionalne znatiželje, ali i zbog toga što su se nije mogla odvojiti od rukopisa koji su joj bili neodoljivi za čitanje. Savjetujući se sa svojim slastičarskim timom, Anom Blažon, Blaženkom Pustaj i Ljiljanom Marić Rogić, odlučila je upustiti se u posao.
– Zaključile smo da je to velik izazov. Jer, uspijemo li pripremiti Vilmine kolače, otet ćemo zaboravu ulomak vrijedne gastronomske baštine – kaže Ana Grgić. Jednostavni su to kolači od nekoliko sastojaka, a opet, opisuje chefica Grgić, iznimno ukusni.
– Gospođa Vilma zapisala je sastojke i gramažu, ali nije bilo postupka. No nevjerojatno je koliko su joj normativi bili točni i precizni tako da nam je to uvelike olakšalo pripremu. U receptima koji su bili izblijedjeli ili nepotpuni oslanjali smo se na slastičarsko iskustvo. Iznenadilo me što su već onda postojali bezglutenski kolači – među receptima ima onih koji ne sadrže brašno, već se umjesto njega koristi samljeveni badem – kaže chefica Grgić. Od osamdeset slastica ispekli su njih 35, fotografirali ih i upotpunili ono što nedostaje, a recepte su skupili u knjizi koja je nedavno izašla u nakladi Profila. Nazvali su je “Kolači moje omame Vilme – Slatki okusi Austro-Ugarske”.
– Iako sam imao samo 11 godina kad je omama Vilma umrla, dobro je se sjećam. Obitelj je živjela u velikom stanu u Buconjićevoj ulici, a omama je imala svoju sobu u kojoj je provodila puno vremena tipkajući na pisaćem stroju. Bila je književnica, prevoditeljica, intelektualka, supruga i majka četvero djece, stroga domaćica, ali i vrsna kuharica – ističe Maroje Mihovilović. Odrastajući u Osijeku, naučila je pripremati kolače srednjoeuropskog slastičarskog stila, mahom iz bečke kuhinje, poput čokoladbrota, išlera, damenkaprica, bečke taškice...
Diktirala recepte kćeri
Većinu recepata znala je napamet, a odlučila ih je zapisati na nagovor unuka i svoje kćeri Elinor, Mihovilovićeve majke.
– Mnoge je zapisala sama, a ponekad je diktirala majci koja je zapisivala u bilježnicu – prisjeća se Mihovilović. Pojedini recepti dopisivali bi se u tekicu kako bi ih se Vilma sjetila, a po rukopisu se vidi, kaže Mihovilović, da su neke dopunjavale njene unuke Maja i Iva. Kuharica je ujedno i podsjetnik na kulturu življenja toga doba, s naglaskom na obiteljskom stolu, istaknuo je Željko Žutelija, koji ju je uredio, a od svega što je bio produkt rada bake Vilme, zaključuje Mihovilović, njenim potomcima u najljepšem će sjećanju ostati upravo – njeni kolači.
Otvori KEKS Pay
