– Bio je boem u punom smislu riječi. Takvih na svijetu nema više puno. Jedinstven i svoj, te riječi zapamtite. Ako si takav, važniji si mi od bilo kakvog direktora. Jer si rijetkost. Ne volim ljude koji glumataju i znam ih prepoznati. Svi mi u životu nešto glumimo. Radimo to jer moramo; na poslu, pred prijateljima, u familiji... Svi smo takvi, manje od jedan posto nas ne glumi. A Igor je bio jedan od takvih. Sto posto svoj. I sve nas koji smo ga poznavali uspio je naviknuti na sebe takvog i zbog toga smo ga voljeli. Radili smo i družili se 25 godina, a zavolio sam ga jer je i mene naučio da ne moraš uvijek biti netko drugi, da je najbolje biti ono što jesi – s tugom u glasu govori Denis, jedan od bliskih prijatelja Igora Hajčića Isusa, dobrog duha Voltina čija je iznenadna smrt na noge podigla cijeli zagrebački kvart.
Šok u kvartu
Igor nas je naglo napustio 1. listopada u 57 godini. Prije samo tri mjeseca ovaj skromni državni službenik nije mogao ni slutiti da će njegova smrt rastužiti čak i one koji su ga slučajno susretali u trgovini ili kafiću, a da nikada s njime nisu prozborili ni riječ. Kada je umro, svatko je od njih imao za podijeliti svoju anegdotu o tome tko je bio taj čudesan, osebujan čovjek duge kose i toplih očiju. Svi pamte njegov širok osmijeh, nesebičnost i dobrotu, oko za detalje, smisao za šalu, ljubav prema glazbi...
O Igoru Hajčiću nećete pronaći nijedan podatak na internetu. Njegovo se ime nikada do sada nije našlo u medijskim napisima. A tako bi i ostalo da nije umro tako naglo i da se na njegovoj osmrtnici nisu pojavila dva nikome poznata ženska imena.
"U dubokoj boli javljamo tužnu vijest da je naš suprug, šogor, tetak, nećak i bratić iznenada preminuo. Počivao u miru, ožalošćena supruga Milena, šogorica Milenka te ostala tugujuća rodbina i prijatelji", pisalo je u čitulji objavljenoj i na kvartovskoj Facebook grupi Voltino, moj kvart.
"Milena, generacijo moja, tko nam je ukrao dušu", bili su i i stihovi uz koje je Igor ispraćen na posljednje počivalište u maloj dvorani zagrebačkog Krematorija, dok su uz njegov odar naricale dvije zagonetne žene u crnom.
Sumnjiva smrt
Tko je Milena? Pitanje su postavili svi. Igor je rano ostao bez ikoga svog, živio je nekonvencionalnim životom, sam u zgradi na zadnjem katu zgrade u Ulici Voltino i nitko nikada nije vidio niti čuo za njegovu misterioznu suprugu. Potpuno zbunjen bio je i Siniša Antunović Medo, njegov najbolji prijatelj iz mladosti.
"Nostradamusa poznajem više od 40 godina. Tako smo ga zvali jer nam je, kad smo bili klinci, svima radio horoskope. Družimo se još od ranih osamdesetih kada smo skupa išli na rock-koncerte u Moše Pijade, današnji Boogaloo. Od tada smo u kontaktu, viđali smo se redovito, pričali o svemu, o curama, ženama, simpatijama, no nikad, ali baš nikad mi nije spomenuo nikoga po imenu Milena, niti sam znao da ima suprugu dok to nisam pročitao na osmrtnici", započinje Siniša.
Te je subote, kao mnogih do tada, iz Žumberka gdje stanuje automobilom krenuo prema Zagrebu. Kada se približio Voltinom, nazvao je Igora da siđe u kvartovski kafić gdje su se sastajali. Posljednji su put ondje piće popili krajem kolovoza kada mu je Siniša ostavio nešto eura jer mu je, kako kaže, do plaće bilo još dosta vremena. Telefon mu je bio isključen.
"Sigurno je opet zaboravio napuniti mobitel, mislio sam. Kako znam da se uvijek rano budi, sjeo sam u kafić da ga pričekam, a onda mi je prišla konobarica i rekla da je umro. Mislio sam da se šali, no pokazala mi je osmrtnicu", prisjeća se Siniša. Kada je na njoj pročitao ime njemu nepoznate supruge, uzeo je telefon u ruke.
"Najprije sam pozvao policiju, potom Zavod za sudsku medicinu. Nisam mogao nikoga dobiti na telefon jer nisam član obitelji, što me dodatno frustriralo. Pričekao sam ponedjeljak i otišao u Sedmu policijsku postaju u Nehajskoj prijaviti smrt pod sumnjivim okolnostima i zatražiti obdukciju", priča dalje Žumberčanin koji je posumnjao da je njegov prijatelj žrtva lukave prijevare sa smrtnim ishodom. Očajan jer nije uspio dobiti odgovore na pitanja kako je njegov prijatelj umro i je li provedena obdukcija, svoju je zabrinutost podijelio na društvenim mrežama.
"Nostradamus je bio miran, naivan i drag, činilo mi se nemogućim da se oženio, a da to nitko nije znao. Živio je sam, gotovo poput beskućnika, u lošim higijenskim uvjetima. Bio je u dugovima jer je posuđivao novac svima koji su to trebali. Zbog toga nije plaćao račune pa su mu isključili struju. Grijao se na svijeće, pričao mi je. Milena mi se u to sve nikako nije uklapala. Svojom sam objavom pokrenuo pobunu, iako mi to nije bila namjera", objasnio je.
Nakon njegova Facebook posta, Milena je postala sumnjiva cijelome kvartu, a na društvenim mrežama pojavili su se svakojaki komentari. Neki od susjeda otišli su toliko daleko da su Igorovu udovicu i njezinu šogoricu verbalno napali nakon pogreba.
Iz Zagrebačke policije, međutim, javili su nam kako je nakon provedene obdukcije ustanovljeno da je Igor Hačić umro prirodnom smrću. Tvrdnje onih koji su u to sumnjali su istražene, a nakon izvida i obavljenih razgovora sa svim osobama koje su mogle dati korisne informacije, utvrđeno je da ne postoje elementi kaznenog djela ili prekršaja, poručili su iz PUZ-a.
Tko je Milena?
U šoku su Igorova udovica i njezina sestra Milenka. Zbog svega što je o njima napisano, isprva nisu htjele razgovarati, no na koncu je šogorica ipak, djelom i kroz suze, odlučila ispričati njihovu verziju istine.
"Sve o nama napisano na Facebooku je laž. Susjedi nas zovu na telefon, prijete nam, vrijeđaju, snimaju nas", kazuje Milenka koja je policiji prijavila uznemiravanje. Njih su dvije pronašle Igora mrtvog kada su se vratile iz Crikvenice gdje je provela sezonu. U trenutku smrti, utvrdila je i policija, nisu bile u Zagrebu
Igora je, kaže, upoznala prije dvadesetak godina, u vrijeme kada je na svom OPG-u uzgajala povrće i prodavala ga u gradu. Kupce svojih proizvoda imala je i među zaposlenicima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje pokraj Hotela Esplanade, gdje je Igor radio do smrti.
– Vrlo smo se brzo sprijateljili jer smo oboje skloni šali. Skupa smo se zezali, a ja bih mu znala pokloniti svoje povrće ili dati pokoji novčić kad mu je trebalo – prisjeća se ona. Od djetinjstva je, nastavlja, naučena na težak rad. Rođena je u Tesliću u Bosni i Hercegovini, potječe iz siromašne obitelji, a u Zagreb se udala prije više od 40 godina. Njezinu sestru Milenu rođenu u Prnjavoru u Zagreb je doveo vihor rata, no nakon toga vratila se u Bosnu brinuti o teško bolesnim roditeljima. Kada bi ulovila vremena, posjetila bi sestru u Zagrebu. U jednom od tih posjeta, Milenka ju je upoznala s Igorom.
– Često smo se družili, skupa slušali muziku. Volio je grupu Nazareth, Nedu Ukraden i izraelsku pjevačicu Ofru Hazu, imao je stotine CD-ova... Stalno je bio bez novca jer je non stop nekome nešto posuđivao. Sjećam se da je jednom prilikom nekoj meni nepoznatoj ženi kupio mobitel od 1000 eura. Takve su ga stvari i dovele u dugove, mi još ne znamo kolike jer o njima nikad nije govorio – navodi Milenka.
Zbog neurednog stila života, u Igorovom stančiću od 16 kvadrata nema struje i pod ovrhama je. Sređujući stvari nakon njegove smrti, pronašle su desetke nepodmirenih računa, opomena i jedan ozbiljan iznos koji duguje tvrtki za naplatu potraživanja. Zbog svega toga, ističe, veliko je pitanje hoće li ga njezina sestra naslijedit iako je on sam tako htio.
– Brak s Milenom bila je njegova ideja. On ju je zaprosio i vjenčali su se prije otprilike godinu dana. Svadba je bila skromna, samo oni i kumovi. Toga je dana bio sretan – priča dalje ona. Igor je, dodaje, bio savjestan radnik i dobar prijatelj, no počeo je tonuti nakon što mu je prije nekoliko godina umrla baka. Bez oca i majke ostao je davno, no gubitak bake, kaže, nikada nije prebolio.
– Stanje mu se pogoršavalo, a ljetos je mu je pozlilo i završio je u Vinogradskoj, no pustili su ga kući. Oporavio se pa nismo mislile da je nešto ozbiljno – kroz suze će Milenka koju je Igorova smrt pogodila. Glazbu na pogrebu ona je odabrala.
– "Milenu" Novih fosila jer ju je često pjevao mojoj sestri, a "Došlo doba da se rastajemo" jer je obožavao Nedu Ukraden – navodi Milenka. Na sprovodu je, nastavlja, bilo dosta ljudi. Mnogi su plakali, a možda najviše njegova šefica iz Mirovinskog. Onome što se dogodilo nakon sprovoda, nije se nadala.
– Okružila nas je skupina ljudi, vrijeđali su nas, optuživali da smo ga ubile, svašta su nam govorili. Zamolila sam ih za malo ljudskosti, no nije pomoglo. Ne mogu vjerovati da su to učinili na pogrebu – govori. Ipak, onog ružnog sestre se ne žele sjećati. Žele pamtiti Igora onakvog kakav je bio, nasmijan, raspjevan, pun šale i topline za svakoga.
Za zbrku koju je izazvala njegova smrt nikada neće doznati. Počiva u miru na Mirogoju, u grobnici predaka na kojoj još uvijek nije uklesano njegovo ime, kao ni ime njegove bake koju je toliko volio.
Čestitam Večernjem listu na izboru ovog fantastičnog trilera, kojega kao da je osobno napisala Agatha Cristie.