Ivan Javor napustio je farmaceutski posao da bi postao pogrebnik. Desetak godina organizira sprovode, prevozi mrtvace, odijeva ih, nabavlja lijesove i urne pokušavajući ublažiti ljudski užas od smrti. U prosincu 1999. pobrinuo se za pokop Franje Tuđmana. Posljednji je čovjek koji je vidio lice mrtvoga prvoga hrvatskog predsjednika. Ivan Javor kroničar je drame što se događala u pozadini posljednjeg Tuđmanova ispraćaja.
Svađe oko scenarija
O pokopu predsjednika Tuđmana mogao bih ispisati cijelu knjigu. Bilo je tad i svađe zbog različitih i brojnih scenarija njegova pokopa. Sporilo se kakav bi lijes trebalo izabrati, kakvo cvijeće staviti na pokrov, pokopati ga u bijeloj generalskoj odori ili u klasičnom odijelu - tako Ivan Javor, o Danu mrtvih, evocira uspomene na najvažniji pogreb u životu. To što je bio odabran za tu delikatnu misiju Javor je shvatio kao osobito priznanje svojoj profesionalnosti, ma koliko to morbidno zvučalo.
Pokop Franje Tuđmana nije mogao ostati intimna drama potresene obitelji kao što nijedan Dan mrtvih nakon toga nije protekao bez masovnih hodočašća do Tuđmanove grobnice na zagrebačkomu Mirogoju. S obzirom na pokojnikovu javnu, političku i simboličku ulogu, tužni događaj potaknuo je sporove oko obilježavanja njegova lijesa i grobnice.
Isprva je za Tuđmanov pokop naručen majstorski rad jednoga zagrebačkog stolara koji je probdio cijelu noći urezujući u tešku hrastovinu ukrasne varijacije hrvatskog pletera. Naposljetku, obitelj se odlučila za serijski izrađeni lijes. Pokojnik je u njega položen u tamnoljubičastom dvorednom odijelu, u kojem se pojavljivao u javnosti početkom devedesetih.
Kako Javor svjedoči, ožalošćena obitelj Tuđmanovih podijelila se na dvije "frakcije". Jedni su smatrali da grob njihova oca i djeda valja obilježiti križem, kako nalaže katolička tradicija, a drugi da grob svehrvatskog lidera treba ostaviti bez ikakvih vjerskih obilježja. Na kraju su pobijedili obiteljski tradicionalisti.
Osjećao sam se iznimno bitnim. Moj je zadatak bio u bolnicu u Dubravi prevesti prazan lijes, da u njega položim predsjednikovo tijelo i potom ga odvezem do odra, gdje je postavljena počasna straža. Reporteri su opsjedali bolničku zgradu. Već pri dolasku, dok je u mom pogrebnom automobilu još bio prazan lijes, nasrnuli su na mene objektivima i bljeskalicama, kao da sam kakva medijska zvijezda - priča Ivan Javor, koji će ostati u analima vlastite profesije: kao pogrebnik koji se pobrinuo za dostojanstven ukop prvoga hrvatskog predsjednika.
Ivan Javor nije neobičan čovjek samo po tome što je izabrao profesiju koja izaziva zazor, katkad i jezu. Još je neobičnije da je, počevši današnju karijeru, prije desetak godina napustio solidno radno mjesto u zagrebačkoj Plivi. Osnovao je vlastito pogrebno poduzeće "Pietet Vjenčić." Danas mu je samo nešto više od 30 godina, oženjen je i ima djecu. Prema njegovu odijevanju i ponašanju, to je tipičan urbani Zagrepčanin svog naraštaja. I ničim ne pokazuje da se svakoga dana suočava sa smrću, kojoj drugi ljudi posvećuju uglavnom jedan dan u godini - Dan mrtvih.
Da se razumijemo, u ovaj se posao nitko ne upušta zbog zadovoljstva. Nitko to ne voli raditi. Ali pokopi se ipak moraju obaviti. Zašto taj posao ne bih obavljao baš ja - kaže bez predrasuda dok radi u uredu koji jasno odaje namjenu: ulaz je načinjen od crnog mramora, a interijerom dominiraju dva ogledna primjerka lijesa bez ukrasa. U pogrebnom poduzeću Ivana Javora zaposlena su i dva radnika, njegovi vršnjaci, po svemu sudeći jednako ravnodušni prema izlošcima urni i posmrtnih križeva.
Samo zastava
Obitelji pokojnika imaju različite želje kojima se opraštaju od bližnjih. U lijesovima smo s tijelima svašta morali pokopati: uz umrle pivopije stavljali smo pivo, uz vinopije polagali smo butelje vina, pokojnim sladokuscima dodavali smo bombone ili čokoladu. Katkad u lijes stavljaju novac koji, prema vjerovanju, pokojniku služi za putne troškove na onaj svijet, a novčić u džepu da se plati ulaznina kod svetog Petra - kaže Javor.
U lijes predsjednika Tuđmana pogrebnik nije položio ništa osim tijela izmučena karcinomom. Prema usklađenoj želji obitelji i protokola, na ljubičasto odijelo pokojnika položena je samo hrvatska zastava.
Osam generala nosilo lijes
Nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana, odlukom tadašnje vlade Zlatka Mateše, proglašena su tri dana žalosti, 11., 12. i 13. prosinca 1999. Stornirane su sve kulturno-zabavne manifestacije, a ponedjeljak, 13. prosinca, bio je neradni dan. Ceremonija je počela dan prije komemoracijom u "Lisinskom", na kojoj su sudjelovali tadašnji politički prvaci i najbliži Tuđmanovi suradnici.
Komemoraciju je pratila glazba Bacha, Mozarta i Kukuljevića. Prije pokopa, uz predsjednikov odar na Pantovčaku posljednju počasnu stražu činila su osmorica generala, koji su prvi ponijeli i lijes u vozilo što se uputilo prema Mirogoju kroz središte grada. Prema procjenama, na posljednjem ispraćaju predsjednika Tuđmana bilo je gotovo 70.000 ljudi.
Omiljeni redatelj i književnik
Da bi pogreb Franje Tuđmana bio dostojan njegove političke i simbolične uloge, cjelokupni ceremonijal posljednjeg ispraćaja osmislio je Krešimir Dolenčić, tadašnji ravnatelj zagrebačkoga Dramskog kazališta Gavella i omiljeni redatelj pokojnog predsjednika, koji je četiri godine prije režirao Vojnu paradu na Jarunu. Prvi je hrvatski predsjednik pokopan u ponedjeljak 13. prosinca 1999. Lijes je položen u grob oko 14.30 sati, nakon govora predsjednikova omiljenog književnika Ivana Aralice, završnog crkvenog obreda i počasne paljbe.
