S uglednim politologom, prof. Zdravkom Petakom sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti koji se, među ostalim, bavi javnim politikama, globalnom i komparativnom političkom ekonomijom razgovarali smo o posljedicama izostanka reformi za Hrvatsku, Vladi, slaboj opoziciji i nedostatku državničke politike zbog koje smo na dnu EU.
Što mislite o proračuna za 2018.?
Ministar financija i premijer odlučili su ništa bitno ne mijenjati, dostatno im je da fiskalna sidra djeluju dobro, da se smanjuje javni dug i da je proračunski manjak ispod 1%. Naizgled sve je dobro, idemo na sigurnu koncepciju proračuna, kupit ćemo borbene avione, neke smo stvari za veterane poboljšali pa neće biti protesta s te strane. Ali takav stav ne može imati država koja je izgubila desetljeće u neadekvatnom nošenju s krizom u kojoj smo tresnuli na dno tranzicijskog svijeta. Ako sve bude u redu, tek ćemo se 2018., 2019. vratiti na razinu BDP-a iz 2008. Nismo uzeli u obzir upute EK da imamo malo reformi koje se tiču djelotvornosti javne uprave, zdravstva, obrazovanja i upozorenja ekonomista da je sad vrijeme za reforme. Ne rješavaju se ni problemi u pravosuđu i mirovinskom sustavu.
Što bi reforma javne uprave po vama značila?
Ne može se svoditi samo na to koliko nam treba općina i gradova i treba li nam 20 županija ili pet do sedam regija. Reforma treba biti vezana i za preslagivanje srca vlasti, ureda premijera i užeg kabineta Vlade koji bi jasnim smjernicama ministarstvima pokazali što želimo postići. Za djelotvornu upravu, u kojoj treba selekcionirati najkompetentnije, dobro plaćene kadrove, a ne podobne, važna je i dobra koordinacija između ministarstava, agencija, između središnje vlasti i lokalne samouprave. Mi nemamo razvijene politike koje bi riješile nisku razinu zaposlenosti stanovništva i problem velikog broja radno neaktivnih ljudi, depopulaciju.
No za to što govorite nužna je državnička politika?
Volio bih da 2018. bude godina ozbiljne rasprave kamo Hrvatska može uopće stići, da se to vidi u proračunu za 2019. i da Vlada jasno kaže da je to zadnja godina u kojoj moramo krenuti u reforme. Ključno je do koje mjere naši političari mogu biti državnici i povući reformske poteze iako će to značiti da će im se prepoloviti podrška, ali će se 2028. vidjeti da su to bili dobri potezi. Bivši poljski premijer Buzek prije ulaska Poljske u EU inicirao je niz reformi što ga je na izborima stajalo političkog života jer mu je stranka dobila 0 mandata. Kasnije se vratio u politiku kroz uvid Poljaka da su to bili dobri potezi, da je bio veliki državnik koji je utro put oblikovanju javnih politika. U nas je problem doći do takvog političara.
Jer je svima dosad bio cilj održavanje vlasti i stranke na vlasti?
Da. Predsjednica je nedavno rekla da su nas prestigle zemlje koje su bile iza nas i to je prvi put da je netko tko dolazi iz stranke na vlasti rekao da je iza nas samo Bugarska i da nije dosta samo držati fiskalno sidro. Prestigla nas je i Rumunjska, a gubimo stanovništvo.
Predsjednica ponovo upozorava i na demografske probleme...
Dobro je da je angažirala prof. Akrapa za savjetnika. I on i ljudi iz struke ukazuju da se ljudi ne iseljavaju zato što smo ušli u EU pa idu vidjeti kako je živjeti u Irskoj, Njemačkoj, pa će se vratiti. Ključno je dići povjerenje ljudi u vođenje države i oblikovanje javnih politika za što su nužni odlučni strateški potezi s prikazom troškova koje moramo izdržati i jasnim opisom toga što će nam to u budućnosti donijeti. Golo inzistiranje da je sve dobro, da smo posložili fiskalna sidra, donijeli Lex Agrokor, pa čekamo sljedeću turističku sezonu nije narativ koji može voditi politiku Vlade. Mantra o političkoj stabilnosti nije dovoljna. Rezultat vlasti bit će stabilnost, ali će se pokazati da se iselilo još 100.000 ljudi, da nam je i Bugarska za petama.
Da je opozicija snažnija, bi li i Vlada drukčije postupala?
Nema snažne opozicije koja bi nudila kontraprogram, SDP je u velikoj krizi i zato je važno je da se HDZ kao najveća stranka promijeni. Ne može HDZ-u legitimitet više davati to što su stranka koja je obranila zemlju. Moraju dići Hrvatsku. Gledao sam na TV-u priču o Iloku, s nekad prekrasnim vinogradima, u kojem se posljednjih godina prepolovilo stanovništvo. Zatvoren je i dućan s cipelama jer više nema ljudi koji bi ih kupili. Metafora sa zatvorenim dućanom cipela u Iloku ono je temeljno gdje Hrvatska opstaje i na kojoj treba graditi politiku.
Jer metafora Iloka sutra može biti metafora Hrvatske...
Tako je.
Koliko predsjednica, makar bila u kampanji, može kritikama da smo na dnu EU i da Vlada ne čini dovoljno za demografsku politiku pritiskati vlast?
Predsjednica je u kampanji za drugi mandat i želi stvari koje bolno pogađaju zemlju staviti na dnevni red. Želi se snažnije okrenuti biračima u centru i naglašava da se Hrvatska prazni i da nas je i Rumunjska pretekla. Pokazala je širinu i da je zanima razvoj, svjesna da je u izbornoj noći obećala i da ćemo postati prosperitetna zemlja, iz koje mladi neće odlaziti, od čega stvarnost drastično odudara. Ako je opozicija slaba, ako je zatvorena akademska javnost, uloga predsjednice je velika jer može senzibilizirati i fokusirati javnost na probleme i raditi pritisak na Vladu. Kritikama može osloboditi začahurene krugove da počnu raspravljati što će biti s nama 2023., 2028., 2030.
Dakle, za HDZ, odnosno vlast bolje je da ih predsjednica manje kritizira, a za državu i građane bolje je da ih što više kritizira?
Odličan zaključak. Pritiskom treba mijenjati stav vlasti da su bitni samo politička stabilnost, fiskalna sidra i dobra turistička sezona. Mi se kao nacija moramo stresti, prodrmati da nam zemlje srednje Europe u tolikoj mjeri ne bježe i da ih pokušamo stići. Kritike predsjednice mogu potaknuti i stručnu javnost da pomogne davanjem smjera u sektorskim područjima i da se građanima, kad to već stranke ne čine, daju jasni obrasci paketa politika koje moramo provesti da ne izgubimo sve liječnike, da sva mala mjesta u kritičnim regijama ne budu do kraja depopulirana, pa neće više biti mantra da smo zadnji u EU, nego i da nema ljudi. Duh vremena je takav da dominira depresivna atmosfera, besperspektivnost. Sjećam se 1989. kad smo znali da demokracija dolazi i, neovisno o opasnostima koje su dolazile, osjećao se potencijal novog doba.
Hoće li se Vlada održati do kraja mandata?
Kad imate opoziciju koja nema ozbiljnih sustavnih prijedloga što bi napravila s državom da dođe na vlast, priča da Vlada nudi stabilnost, da su spriječili ogromne probleme koje je izazvao Agrokor može je održati na vlasti i do kraja mandata, može joj čak donijeti i novi mandat. A zemlja u kojoj se perspektiva ne pojavljuje tone. Vlada ima izbor hoće li biti uspješna vlast i dobiti izbore ili povući državničke poteze, pa makar izgubila izbore.
Odlaze jugoboljševici i orjunaši. Pravi domoljubi grade svoju zemlju. Recimo Culej nije nikuda otišao i radi na izfradnji i prosperitetu svoga kraja.