Da nisam novinarka koja se godinama bavi ovrhama vjerojatno bih ovo ljeto dobila skupu životnu lekciju o ovršnom sustavu. Možda mi se baš zato i dogodilo – kako bih još bolje “razumjela” sustav o kojem pišem (uzmimo sa zrnom soli razum iz korijena riječi). Lekciju sam naučila, ali “apdejtani” je saldo nula troška. Novca, ne živaca, oni se ne obnavljaju. Obnovio mi se konto: na račun mi je sjeo Finin “prijenos s izdvojenog računa ovrha” – vratili su mi nezakonito zaplijenjenih 390,69 eura na koje su stavili šapu 10. srpnja. Iz e-građanina i e-dugovanja još se ne vidi odluka na osnovu koje su to učinili, no s obzirom da sam podnijela podnesak sudu, jedino mi to pada na um, iako Finu nisam o tome informirala. Druga je opcija da se odvjetnica Katarina Zrilić, opunomoćenica vjerovnika, prosvijetlila i povukla nezakonitu ovrhu. No na to polje u ruletu baš i ne bih stavila žetone. Trenutačno je to jednadžba s nepoznanicom. Ono što jest poznato je kako bi završilo da to nisam učinila: nezakonita ovrha bi se naplatila, a i odvjetnica i Fina bi utržili naknade. Pravo je pitanje koliko to masovno rade na ovaj način i kako je jednostavno građane opljačkati, ako ne znaju kako se obraniti?