Hrvatska i hokej na ledu? Uglavnom će se sve svoditi na zavist prema Medveščaku, omalovažavat će se sport koji je planetarno popularan. Sport koji je u SAD-u i Rusiji visoko pozicioniran na ljestvici popularnosti. Za mnoge je priča o Medveščaku zapravo samo običan cirkus, koji je, eto, ovdje postavio svoj šator. Istina, čudno je slušati “Lijepu našu” te samo očekivati kada će Vesce, Brust, Cheechoo, Murley, Montador... staviti ruku na srce. Istina je da se u klubu rijetko govori hrvatskim jezikom, no priča o Medveščaku ipak nije samo priča o instant-proizvodu. Zanimljivo, Medveščak je šezdesetih godina pobijedio na Šalati Jesenice 3:2, a 6000 gledatelja, ne organiziranih kao navijačka skupina, klicalo je tada Rateju, Mimiju Gojanoviću, Zajecu... Sve se ponovilo 1988. godine kada je Zdenko Gradečki pronašao novac, kupio pojačanja i medvjedi su tri puta zaredom bili prvaci Jugoslavije. I treće hokejsko uskrsnuće djelo je Damira Gojanovića. Nekadašnjeg hokejaša, kapetena kluba i reprezentacije. Damir je napravio čudo, u Zagreb je doveo drugu po kvaliteti hokejsku ligu svijeta. Da, pokazao je da moderan, uspješan sportski kolektiv počiva na biznisu. I još mi nije jasno zbog čega se Gojanovića odmah ne uključi u sportske strukture, jer ne pamtim tako uspješnog sportskog djelatnika. On je imao pravu viziju. A publika, ona se voli poistovjetiti s pobjednicima. S uspješnim sportašima. Ali ova hokejska publika, za koju se ponekad čini da je nema, ponovno je uskrsnula i vratila se kvalitetnom i vrhunskom hokeju, pokazavši da tradicija hokeja u Zagrebu neupitno postoji i da je samo treba “pozvati”.
Ledena dvorana Doma sportova, 17.30 sati, 6. rujna 2013. godine. S jedne strane hokejaši Medveščaka, a s druge CSKA, najtrofejnijeg ruskog, ali i svjetskog hokejskog kluba. Trenutak kada je Viktor Krutov podbacio pak, a Medveščak počeo igrati prvu utakmicu u KHL-u, sigurno je najveći u povijesti hrvatskog hokeja. Pobjedom 7:1 protiv hokejske institucije CSKA, popularne Crvene armije, počela je nova era hrvatskog hokeja, era u kojoj Zagreb, ali i cijela Hrvatska, ima predstavnika u drugoj po snazi svjetskoj ligi. Medveščakove utakmice u KHL-u najbolje su koje su Hrvati dosad imali priliku gledati. No hokej u Hrvata ne započinje i završava s "erom Damira Gojanovića". Naprotiv, povijest našeg hokeja je vrlo bogata, a počela je još davne 1894. godine kada je Franjo Bučar osnovao prvu klizačku sekciju. Prve utakmice na prirodnom ledu igrane su u zimi 1916. godine između HAŠK-a i Prvog hrvatskog športskog društva (PHŠD), a jedina oprema koju su tada imali hokejaši bile su klizaljke, pak i palica. Za hokej sasvim dovoljno. Prvi zamah hokej u Hrvatskoj doživio je 1930. godine kada su osnovana četiri kluba – dva u Zagrebu, te u Karlovcu i Sisku. Doba procvata smatra se razdoblje nakon Drugog svjetskog rata a vezano je uz ime Dragutina Fridricha, koji je 1946. osnovao Hokejski klub Mladost. Iduće godine osnovan je HK Zagreb, a početkom 1960. dolazi do spajanja Zagreba i novoosnovanog Medveščaka, koji nastavljaju djelovati pod imenom HK Medveščak. Dovršetkom klizališta na Šalati 1961. godine počelo je prvo značajno razdoblje hrvatskog hokeja. Tih su se godina Zagrepčani prvi put "zapalili" za hokej, a za to su zaslužni hokejaši poput Ive Rataja, Borisa Renauda, Brune Zajeca, Mimija Gojanovića, Pante Ančevića, Zdenka Crnkovića, Krmelja... Klizalište na Šalati, drvene tribine, pogled prema katedrali, pahulje snijega, grudanje, kuhano vino. Tako je to izgledalo u tim romantičnim vremenima.
Hokej je postao hit, karta za utakmice Medveščaka bila je zlata vrijedna. Kod Schlosserovih stuba bila je blagajna, a red je znao biti i veći od 100 metara.
– Gledatelji su se uvijek grudali u stankama između trećina. Sjećam se da su jednom očistili dvije tribine, istočnu i južnu, a sjeverna je bila pod snijegom. Onda su ti navijači sa sjeverne tribine gađali navijače na preostale dvije. Jednom su pak toliko izgađali čovjeka koji je vozio rolbu da se naljutio i otišao s klizališta. Bila je to prava snježna čarolija, ljudi su se baš zabavljali na našim utakmicama – prisjetio se Zdenko Crnković, koji je u raznim kategorijama Medveščaka igrao od 1963. do 1984. godine. Zbog mnogo publike utakmice su osiguravali policajci – i to na konjima! No nikada nije bilo navijačkih ispada. Tih šezdesetih godina Medveščak je po kvaliteti bio drugi jugoslavenski klub, odmah iza neprikosnovenih Jesenica, koje su već tada imale profesionalce, igrače na plaći.
– Čak smo i njih znali nekada pobijediti iako su oni bili jedini profesionalci u ligi, za razliku od igrača Medveščaka koji su radili ili studirali. Jednom smo ih na Šalati iznenadili sa 4:2, no onda smo u Jesenicama "stradali" 28:0 – prisjetio se Crnković, a Renaud je dodao: – Ja u toj utakmici nisam igrao! Zato je završila tako.
Tučnjave s Beograđanima
Danas najbolji medveščakovci zarađuju 100-200 tisuća eura, u šezdesetima o takvim primanjima nisu mogli ni sanjati. Igrali su za kikiriki.
– Zaista smo rijetko znali dobiti neki novac, no imali smo bonove u samoposluzi ispod Šalate. Na blagajni smo znali te bonove mijenjati za dinare, kako bismo mogli djevojke odvesti na večeru. Hokejaši koji su pak u to vrijeme igrali u Jesenicama, mogli su lijepo živjeti. A Olimpija je pak 1971. svakom od četiri igrača koje je kupila iz Jesenica dala trosoban stan, pet milijuna dinara i fiat 124 – otkrio je Crnković. S tada najboljim jugoslavenskim klubom Jesenicama bilo nam je užitak igrati, no najžešće utakmice bile su protiv srbijanskih klubova Partizana, Crvene zvezde i OFK Beograda.
– Kada smo igrali s njima, znali smo se svi međusobno potući na ledu. Šake su stalno radile, tu nije bilo milosti. Jednom smo dobili velike batine čak i nakon utakmice s Crvenom zvezdom. Dok smo išli prema svlačionici, zvezdašima su se pridružili i igrači OFK Beograda te nas zajednički tukli – prisjetio se još jedan medveščakovac iz tog doba, Bruno Zajec.
– Što se tiče tučnjava, ja sam najgore prošao kada smo na Šalati igrali protiv talijanske Cortine, jedan Talijan tako me jako palicom opalio po glavi da i danas imam ožiljak. No, ja sam Talijanu vratio istom mjerom, tako da smo skupa bili na šivanju u bolnici. Pamtim da nas je šivao crnac – dodao je Boris Renaud, Varaždinac koji je ostavio veliki trag u povijesti Medveščaka i hrvatskog hokeja. Starije hokejaše poput Renauda, Zajeca, Rateja današnja euforija oko Medveščaka ne čudi, naglašavaju da su Zagrepčani veliku ljubav prema hokeju pokazivali i prije 50 godina.
– Hokej je uvijek imao publiku, pa nama je na obične prijateljske utakmice dolazilo barem 1000 navijača. A kada smo jednom čekali pripremni dvoboj s KAC-om došlo je 4500 ljudi. Gosti iz Klagenfurta nisu stigli jer im se pokvario autobus, pa smo samo održali trening, na kojem je svejedno ostalo 2500 ljudi – prisjetio se Renaud. Na utakmice Medveščaka dolazili su brojni uglednici, ljudi iz javnog života grada Zagreba, a posebno sportaši iz drugih sportova. Za medvjede su redovito navijali Zlatko Čajkovski, Dražan Jerković, Mladen Ramljak, Vlatko Marković, Pero Močibob, Zlatko Žagmeštar...
– Momčad Dinama predvođena legendarnim trenerom Čajkovskim često nas je dolazila gledati. A na utakmicama su pak podbacivale i misice Jugoslavije. Puno smo se družili s ostalim sportašima, s kojima smo na kraju sezone uvijek igrali i revijalnu hokejsku utakmicu. Tako su hokejske vještine pokazivali nogometaš Pero Močibob, tenisač Boro Jovanović, rukometaš Zlatko Žagmeštar... Voljeli su nas i pjevači, a Medveščak je posebno drag bio Ivici Šerfeziju. On nam je sa svojih turneja po Kanadi i Rusiji uvijek donosio, odnosno švercao, hokejaške dresove i ostalu opremu – rekao je Crnković. Hokej šezdesetih i sedamdesetih godina nemoguće je usporediti s današnjim. Bilo je manje igre na tijelo, brzine, eksplozivnosti, a više se igralo na vještinu, tehniku. Tadašnjim hokejašima nije bilo lako, jer oprema je bila puno lošija nego današnja.
– Svaki igrač nosio je na sebi 16 kilograma, a danas oprema igrača ima sedam-osam kilograma. Imali smo vunene dresove, a kada je padala kiša upili su puno vode pa je bilo užasno teško klizati. Također, utakmice su se igrale po svim vremenskim uvjetima, i po vjetru i po gustom snijegu – kaže Renaud. Sve do 1967. igrači nisu nosili kacige, tu privilegiju imao je, naravno, samo vratar. I to nije bila klasična kaciga, već maska koja je štitila samo prednji dio lica. A koliko je hokej tada bio popularan pokazuje jedna anegdota.
"Zašto nemate krova?"
– Kada smo igrali Kup Jugoslavije protiv Jesenica, u prvoj utakmici u Zagrebu igrali smo 7:7, a u uzvratu bilo je 3:3. Pucali su se penali, koji su također završili 3:3, a onda suci nisu znali da li ista petorica igrača smiju pucati penale i u drugom krugu. Nakon puno prepucavanja, utakmica je prekinuta, a komisija je sljedeći dan odlučila da smiju pucati ona petorica. Drugi dan opet smo otišli u Jesenice. Iako su se samo pucali penali, došlo je 1500 navijača. A sve je trajalo manje od minute, odnosno samo dva šuta. Miroslav Gojanović promašio je penal, a njihov igrač ga je pogodio.
Na velik današnji uspjeh Medveščaka i te kako je utjecao i odličan PR. Šezdesetih i sedamdesetih također su imali PR metode, ali potpuno drukčije od današnjih.
– Utakmice smo promovirali fićekom koji je s reklamom kružio gradom – prisjetio se Ivo Ratej koji je u Medveščaku igrao od 1964. godine.
Opisao je i kako je izgledala tadašnja rolba:
– Led je često bio loš, kvrgav, mekan, jer tada nije bilo tehnologije kao danas. A rolba je imala pet konjskih snaga, ha-ha. Naime, petorica su je gurala ručno i tako čistila snijeg, a nakon toga išle su sanjke sa 200 litara vode kojom se polijevao led. Zime su bile puno jače nego danas, pa se taj led brzo smrzavao nakon polijevanja vodom.
Hokej je volio i bivši predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito.
– Kada je došao na utakmicu reprezentacije na Šalati 1966. godine, odmah je pitao zašto nismo natkrili klizalište, zašto Ljubljana ima klizalište s krovom, a Zagreb ne. Rekao je da bi se to trebalo natkriti, no vidite, nažalost, nije natkriveno ni 47 godina kasnije – ispričao je Crnković. Ivo Ratej se pak prisjetio jedne zgode s Titom 1966. pri otvaranju SP-a koji se održavao i u Zagrebu, na Šalati.
– Nakon otvaranja u Ljubljani, Tito je drugi dan došao na Šalatu gledati jugoslavensku reprezentaciju. Parkirao je mercedes pullman i izišao s Jovankom, a mi smo ga pozorno gledali. Nakon što se rukovao s nama, rekao nam je: "Pa kako ste tako mali, Rusi su puno veći i jači od vas! Što vam ne daju jesti?" No mi smo mu spremno odgovorili da mu se krivo čini, da su mu Rusi izgledali veći samo zato što su na sebi imali klizaljke. Hokejašima je tada bilo teže i zbog toga što su igrali pod otvorenim nebom, često i u sibirskim uvjetima.
– Na Šalati smo znali igrati na –15 pa i na –20 stupnjeva, no nije to bilo ništa prema jednoj utakmici u Švicarskoj kada smo igrali na –27! Tako je bilo hladno da su se izmjenjivale samo dvije navale, a treća je ostala u svlačionici. Led je škripao od hladnoće, a nama se na licu stvaralo inje. No, stisnuli smo zube jer smo na takvim utakmicama zaradili za pokoju palicu, štitnik, kacigu. Bio je to neki drukčiji, romantičniji hokej – zaključio je Crnković.
>> Foster: Nisam mogao pomaknuti nogu, mislio sam da je to moj kraj
