U manje razvijenim zemljama, u kojima je kapital oskudan, razina raspoloživog dohotka stanovništva niska, a rast gospodarstva temeljen na povećanju osobne i državne potrošnje i investicija, neminovno dolazi do povećanja unutarnjeg i vanjskog duga. U takvim je uvjetima najprihvatljivije poticanje gospodarskog rasta povećanjem izvoza. Najbolji primjer za to je Kina, čije su se visoke stope rasta temeljile upravo na povećanju izvoza. Dobar primjer su i druge zemlje Dalekog istoka poput Japana, Južne Koreje ili Tajvana. Kina je npr. u razdoblju od 1980. do 2013. godine ostvarila prosječnu stopu rasta BDP-a od 9,9% uz visoku prosječnu realnu stopu rasta robnog izvoza na godišnjoj razini od 13,6%, dok je Tajvan prosječni rast BDP-a od 5,7% ostvario uz realni godišnji rast izvoza za 8,5%.
U Hrvatskoj, koja je primjer zemlje s niskom razinom domaće štednje, to nije bio slučaj jer ekonomska politika nije primarno bila fokusirana na povećanje izvoza. Stoga se prosječni udio robnog izvoza u BDP-u dugi niz godina kretao na niskoj razini od oko 20% pri čemu je najviši udio, pretežno zbog negativnih trendova u kretanju drugih vidova ukupne potražnje, zabilježen u prošloj godini (22,2%). U usporedbi s drugim članicama Europske unije takav je udio nizak pa su primjerice u 2013. godini samo Grčka, Cipar, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska imale niže udjele robnog izvoza u BDP-u, dok je prosječni udio za sve članice iznosio oko 46%.
Pritom se Hrvatska ne može uspoređivati s velikim europskim gospodarstvima koja imaju veliko unutarnje tržište pa im je razina izvoza niža, a usporedba s deset “tranzicijskih” zemalja koje su posljednje priključile EU još više naglašava zaostajanje Hrvatske. Prosječan je udio njihova izvoza u BDP-u u 2013. godini iznosio 64%. Takva situacija nije posljedica samo recentne globalne krize, kao ni pada ukupne gospodarske aktivnosti u posljednjih pet godina s obzirom na to da smo i u pretkriznoj 2008. bili u gotovo istoj situaciji. Tada je razlika bila tek nešto manja jer je prosjek Europske unije iznosio 41,2%, a prosjek deset tranzicijskih zemalja 50,3%. Ponekad se naglašava da Hrvatska znatan dio svog robnog izvoza ostvaruje kroz turizam, prodajom roba stranim turistima, međutim i takvi podaci loše prolaze u međunarodnoj usporedbi. Udio ukupnog prihoda od izvoza roba i svih usluga (turizam, prijevoz, ostale usluge) u BDP-u je u 2013. iznosio 44,7%, dakle manje od prosječnog udjela robnog izvoza za zemlje članice EU, dok je prosječni udio izvoza roba i usluga za članice EU ponovno bio znatno veći i iznosio je oko 64%.
Udio deset “tranzicijskih” zemalja bio je još viši i iznosio je 74,5%. Kada se koristi usporedba s tranzicijskim zemljama, primjetno je da je Hrvatska u razdoblju stabilnog rasta, od 2000. do 2008., ostvarila prosječan rast BDP-a od 4,3% po čemu nije znatno odstupala od prosjeka Mađarske (3,3%), Poljske (4,2%), Slovenije (4,3%), Češke (4,5%) i Slovačke (5,6%). Međutim, u Hrvatskoj je istodobno ostvarena znatno manja prosječna stopa rasta izvoza roba i usluga, 6,0% u odnosu na 10,5% koliko je iznosio prosjek promatranih pet zemalja (pri čemu je najniža stopa od 9,2% zabilježena u Sloveniji). Struktura BDP-a Hrvatske dovodi do istog zaključka. Odnosno, u razdoblju od 2000. do 2008. među svim kategorijama potražnje, izvoz roba i usluga najveći je utjecaj na rast BDP-a imao samo 2000. i 2001., dakle prije početka velikih ulaganja u infrastrukturu i pojedinih godina izrazitog rasta osobne potrošnje te u posljednjim godinama kad je ekonomiju obilježavao izražen pad domaće potražnje. Sam robni izvoz istodobno ni u jednoj od promatranih godina nije dao najveći doprinos ukupnom rastu BDP-a.
Kao posljedica takvih kretanja bruto inozemni dug Hrvatske je u razdoblju od 2000. do 2008. povećan 3,3 puta, dok se raspon u ostalim promatranim zemljama kretao između 2,3 puta u Poljskoj i 4,1 puta u Sloveniji. Odnos inozemnog duga i BDP-a također pokazuje da je Hrvatska bila među zemljama (Slovenija i Mađarska) u kojima je u promatranom razdoblju došlo do znatnog pogoršanja tog odnosa (udio bruto inozemnog duga u BDP-u povećan je u Hrvatskoj sa 52,6% na 86,1%, a danas je taj odnos još nepovoljniji i prelazi za oko pet postotnih bodova razinu BDP-a). Istodobno je kod Češke, Slovačke i Poljske zabilježen znatno manji rast uz prosječan rast udjela inozemnog duga u BDP-u od tek 4,7 postotnih bodova. Međutim, u analizu bi trebalo uključiti i kretanje unutarnjeg duga i posebno kreditne zaduženosti stanovništva i poslovnih subjekata kako bi se mogli donijeti precizniji zaključci o rezultatima pojedinih modela gospodarskog rasta. Na osnovi svega navedenog ipak se može zaključiti da su druge zemlje više koristile i robni izvoz i ukupan izvoz roba i usluga u cilju postizanja većeg gospodarskog rasta.
Hrvatska je zaostajala i po pitanju razine, odnosno udjela u BDP-u i po pitanju dinamike rasta vrijednosti izvoza. Razlozi nedovoljno dinamičnog kretanja izvoza, bili su prije svega unutarnje prirode jer su kretanja globalne robne razmjene bila puno dinamičnija. Većina proizvoda na inozemnom tržištu nije bila dovoljno konkurentna zbog cijene ili kvalitete, ili čak količine, a nedostajala je i veća usmjerenost menadžmenta na izvoz, kao i ulaganja u ljudske resurse i proizvodne kapacitete. Na cjenovnu konkurentnost proizvoda direktno je utjecala visina plaća (prosječna bruto plaća viša je nego u svim “tranzicijskim” zemljama članicama EU osim Slovenije), relativno visoko ukupno porezno opterećenje (tijekom godina se smanjivalo i palo ispod prosjeka EU, ali je bilo i ostalo visoko u usporedbi s ostalim “tranzicijskim” članicama EU) te visok tečaj kune. Poseban osvrt zahtijevaju direktna strana ulaganja koja su u Hrvatskoj bila znatna, ali je tek manji dio bio usmjeren na proizvodne kapacitete. Stoga su u većini tranzicijskih zemalja, članica EU, direktne strane investicije znatno više utjecale na kretanje ukupnog izvoza, a time i BDP-a.
>>Luka Burilović izabran za predsjednika ICC Hrvatska
S uništenim industrijama, poljoprivredom, uslugama i razvijenom i nedjelotvornom administracijom nećemo nikuda stići. A sve je počelo,... zna se kada, s pretvorbom, privatizacijom i plaćanjem za poticaje koji nisu ništa donosili.