Ništa nije govorilo da će i treća generacija u obitelji ostati vjerna vrtlarenju i ljekovitom bilju. U ono doba djevojčica, Mirela Jakuš Fröbe gledala je i baku i majku kako se time bave, ali ona sama se, poput većine vršnjakinja, nakon srednje škole otisnula iz svog Zagorja u glavni grad raditi i studirati. Nisu to bile loše godine. Skućila se u Zagrebu, radila, zasnovala obitelj.
Možda je jedino mali, bujni vrt na balkonu nebodera i kvartovski gradski vrt uz Ulicu grada Vukovara otkrivao ono što ni samoj “vrtlarici” u tom trenutku još nije bilo na pameti, da je srce ipak vuče drugamo. Osjećala je ona dulje vrijeme da zagrebački asfalt nije za nju. Život u velikom gradu, jasno joj je danas s distance od stotinjak kilometara, bio joj nekako neprirodan, podređen umjetnom tempu odlazaka na posao u strogo zacrtano vrijeme i trčanju za zaradom, s premalo obzira i brige za druge.
– Dala sam šansu Zagrebu, ali rođena sam u manjoj sredini, toploj i srdačnoj, a u gradovima su svi okrenuti sebi, život je prožet nekom vrstom sebičnosti. Toga na selu nema, usmjereni smo jedni na druge, pomažemo si i nikad se nisam srodila s gradskim životom – kaže Mirela koja već godinama uživa u seoskoj idili na obali rijeke Dobre.
No, kako to često biva, veliki preokreti u životu obično se ne događaju iz čista mira. Bolest u obitelji, pa otkaz jer se poslodavcu nisu sviđala bolovanja, pogurali su Mirelu prema alternativnom načinu liječenja i prirodnim preparatima, a ubrzo je shvatila da Zagreb, krcat stresom i automobilskim ispušnim plinovima, definitvno nije pravo mjesto za takav stil života. Za ostalo se manje-više pobrinuo slučaj.
Certificirani fitoterapeut
– Sve češće mi se u to vrijeme događalo da se osjećam bezvoljno i depresivno, bio je baš jedan od takvih dana, osjećala sam se nekako jadno, kad sam, vrteći neke oglase, ugledala ponudu za kućicu uz rijeku od samo 12 kvadrata i s dvorištem od šestotinjak kvadrata. Cijena je bila nevjerojatno niska i nije nam trebalo dugo da se odlučimo – prisjeća se Mirela kako su se 2011. širom otvorila vrata novom i, kako se pokazalo, sretnijem i zdravijem životu.
Prvo je počelo kao vikendi u prirodi, a prije šest godina mala obitelj za stalno je promijenila adresu. Majušna drvena kuća u međuvremenu je dograđena i postala pravi, topli dom. Mirela je procvjetala i svi njeni talenti došli su do izražaja. Žena koja danas preko telefona plijeni vedrinom i životnom radošću, ljubav prema bilju pretvorila je u posao. Iako, za to čime se ona bavi, s obzirom na to koliko je ispunjava, trebala bi postojati bolja riječ nego što su rad i posao.
Danas već mnogi znaju za preparate koji izlaze iz Vještičje kuhinjice, kako je Mirela nazvala svoj OPG na kojem se bavi organskim uzgojem i preradom povrća, voća i ljekovitog bilja. Odvažna mlada žena, koja je u međuvremenu postala i certificirani fitoterapeut koji stalno nadograđuje svoja znanja iz fitoterapije, travarstva, uzgoja i prerade bilja, znala je da će biti onih koji će se čuditi njezinu načinu života, pa čak i kritizirati ime njezina malog raja, ali, naglašava, odmalena je bila svoja, buntovna.
Treća generacija travarki
– Da, to mi je uvijek mama govorila. A nisam se prevarila oko toga kako će neki reagirati. Ima u našem društvu dosta malograđanštine, pa i onih koje iritira to “vještičja”. Ne znaju da to nema veze ni s kakvim čarolijama nego jednostavno sa ženama vještim u spremanju ljekovitih pripravaka – kaže Mirela, koja sasvim ugodno živi od svojih vještina: uzgoja, prerade i prodaje pekmeza, sokova, likera, čajeva, sapuna, masti, ljekovitih tinktura..., koje izrađuje isključivo od povrća, voća i ljekovitih biljaka ubranih vlastitom rukom.
– Da svega toga proizvedem i 20 puta više, sve bi se prodalo. Ali ne želim si nagomilati previše posla i stvarati nepotreban pritisak. Uživam ovako. Ne znam kako bih vam opisala idilu koju živim. Skrojila sam si život baš po mjeri. Ustajem prije pet, sada zimi naložim peć, popijem kavu, doručkujem, sve lagano, a radni dio dana mi počinje spontano, kad mi odgovara. Nemam obavezu ni prema kome niti me tko čeka. Kad iziđem iz kuće, na dva koraka su mi rijeka i šuma, pa poslušam inspiraciju: hoću li taj dan u berbu stolisnika ili ću u radionicu ili, možda, na Dobru. Strastvena sam veslačica, inače – otkriva svestrana Mirela, koja obožava i reciklirati.
A preuređuje i izrađuje od već korištenih materijala sve, od odjeće i obuće pa do namještaja. Koliko je maštovita, vidi se i na živopisnoj obiteljskoj kući veselih boja.
– Kod nas doma je praktički sve rukotvorina. Obožavam prenamjenjivati predmete, pomisao da se dobar komad namještaja ili odjeće baci me užasava. Sami proizvodimo i 90 posto hrane, vodu maksimalno recikliramo, kupujemo praktički samo brašno, sol i ulje. U biti i ne volim dućane, pogotovo ne tipični ženski šoping, za mene je to blaži slom živaca – smije se Mirela.
– Ako mi baš nešto zatreba, tu su second hand dućani ili Hrelić, dok nije zatvoren zbog korone. U životu nisam imala neku bankovnu karticu ili kredit. Trošim koliko imam, a imam sasvim dovoljno. Od mog posla se uistinu može ugodno živjeti – kaže Mirela koja se voli pohvaliti da je ista kao mama.
Djetinjstvo pamti po prepunoj ostavi maminih pekmeza, sokova, zimnice i sušenog bilja za čajeve. Tako je danas i kod nje.
– Moja mama i baka bavile su se i vrtlarstvom i ljekovitim biljem. Baka je umrla kad sam bila mala, ali pamtim njezine ruke u vrtu. Zajedno s mamom odlazila je i brati bilje, stolisnik, gospinu travu, trputac... Od punih staklenki i sušenog bilja gotovo da se nije ni moglo ući u špajzu. U mom je djetinjstvu sve bilo domaće, iz dućana su bile samo žvake Čunga-lunga - prepričava Mirela djetinje uspomene, koje su je i obilježile i odredile.
Ona u skupljanje bilja odlazi uglavnom sama. To joj ne smeta, samotnički je tip, kaže, i ima samo jednu blisku prijateljicu. Jedino joj ona povremeno pravi društvo u šumi, ali, kaže, ne treba ni odlaziti daleko da bi se ubralo ljekovitu biljku. Neke viđa i na zagrebačkim križanjima.
– Jesu li biljke stvarno lijek? Nisam neki fanatik, vjerujem u farmaciju, ali i biljke svakako pripomažu ozdravljenju i, što također nije nevažno, uljepšavaju. Od porođaja nisam bila kod liječnika, a da se razbolim, prvo bih pokušala s biljnim pripravcima. Ali treba i biti aktivan. Ja sam cijeli dan u pokretu, veći dio vremena na otvorenom, imam jako malo statičnih aktivnosti. Zapravo, svi smo stalno u nekom muvingu i nitko se ne deblja, nemamo visoke tlakove ni išta slično – zadovoljno opisuje Mirela život svoje bezbrižne obitelji maksimalno okrenute prirodi.
– Nema brige, priroda nudi apsolutno sve, dok nju ne uništimo, dotle smo sigurni.
