Naslovnica Vijesti Hrvatska

Udruge za djecu s posebnim potrebama traže 542 pomoćnika, a odobrena su tek 52

I ove školske godine kasni se s odobravanjem pomoćnika u nastavi, a najviše ispaštaju djeca
17. rujna 2019. u 23:55 1 komentara 432 prikaza
Lidija Bonačić Krešić sa sinom Ivicom i njegovom asistenticom Lucijom
Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/6

Petero prvašića splitskog Centra za odgoj i obrazovanje “Slava Raškaj” prvog dana škole nije dočekala učiteljica. Nisu je ni zaposlili jer škola nije dobila odobrenje Ministarstva socijalne politike za raspisivanje natječaja za rehabilitacijskog edukatora.

Djevojčica iz Međimurja kojoj nije odobren asistent PRVI TJEDAN S PROBLEMIMA Za djecu s teškoćama pomoćnici i u vrtićima

Zbog te administrativne zavrzlame djeca će cijeli rujan provesti u razredu starije dobne skupine.I dječaku iz Slavonskog Broda prvi dan nastave ostavio je gorak okus u ustima jer pomoćnika u nastavi za njega nije bilo. Gotovo redovito roditelji i djeca s teškoćama u razvoju početkom školske godine nađu se u stresnoj situaciji jer sustav kasni s pravodobnom organizacijom.

Važan ostanak u obitelji

Ministarstvo znanosti i obrazovanja (MZO) za ovu školsku godinu do sada je odobrilo oko 4000 pomoćnika u nastavi za učenike u redovnim školama i još 52 pomoćnika u specijalnim školama preko udruga koje okupljaju roditelje s djecom s posebnim potrebama. No 60-ak udruga traži 542 pomoćnika u nastavi, a na kraju prvog tjedna nastave odobreno ih je tek 52 za 74 učenika. Nekad jedan pomoćnik, naime, pomaže većem broju djece.

– Ti su pomoćnici trebali od sutra biti u školama – kaže Lidija Bonačić-Krešić, izvršna koordinatorica Udruge roditelja djece s posebnim potrebama “Put u život” ili, skraćeno (i simbolično), PUŽ.

I sama je majka mladića s intelektualnim teškoćama, 29-godišnjeg Ivice, dok drugi sin, student povijesti, u udruzi volontira.

Lidija Bonačić Krešić sa sinom Ivicom i njegovom asistenticom Lucijom | Autor : Sandra Simunovic/PIXSELL Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

– Kad je moj sin bio mali, nije uopće bilo pomoćnika u nastavi. A koliko pomoćnik znači, rekla bih ovako – neka si svatko sa zdravim djetetom zamisli kako bi mu bilo da njegovo dijete ne može ići u školu. Djeca imaju pravo i obvezu ići u školu, a roditelji ne bi trebali sjediti s njima u školskoj klupi. To nije zdravo ni dobro. Pomoćnik nije iz kruga obitelji i pomaže djetetu na nastavi u učenju, hranjenju, kretanju, higijenskim potrebama, izvannastavnim aktivnostima, ali i potiče ga na suradnju s drugima i pomaže mu u socijalizaciji s vršnjacima, što je jako važno. Ako okolina nije podržavajuća za dijete s posebnim potrebama, vrlo će se lako kod tog djeteta, uz sve njegove dijagnoze, razviti i neki poremećaji u ponašanju koji se ne bi se nužno razvili da je okolina bila adekvatna – ističe naša sugovornica.

Ona je prava adresa kad treba objasniti zbog čega mjerodavne svaki put iznenadi početak nove školske godine pa škole nespremno dočekaju ovu ranjivu skupinu djece. Pa kaže da se djeca s teškoćama u razvoju/invaliditetom u Hrvatskoj školuju ili u redovnom sustavu obrazovanja (bilo integrirani u redovne razrede ili uključeni u posebna odjeljenja) ili u specijalnim školama. Redovne se škole financiraju dijelom iz županijskih i gradskih budžeta, dijelom iz Ministarstva znanosti i obrazovanja.

OŠ Bogoslav Šulek u Slavonskom Brodu Ravnateljica o mališanu: 'Prvi dan škole nije praksa da pomoćnik dočeka dijete i roditelja'

U sustavu socijalne skrbi, pod ingerencijom Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, nalazi se i 14 centara za odgoj i obrazovanje – u Zagrebu su to COO Vinko Bek, Slava Raškaj, Dubrava, Ivan Štark u Osijeku, Juraj Bonači u Splitu... Ministarstvo socijale im je osnivač i financira ih, tj. pokriva plaće i ostale troškove, ali nastava u tim centrima pod kapom je sustava obrazovanja – za njih vrijede pravilnici i norme iz obrazovnog sustava.

– Do prije 20-30 godina najveći je broj djece s teškoćama bio uključen u te centre, bili su izdvajani iz obitelji u vrlo ranoj dobi ako nisu bili iz Zagreba, Rijeke, Osijeka, Splita.... Razvojem smo došli do toga da je danas puno djece integrirano u razrede redovnih škola, a priličan broj djece u posebnim odjeljenjima u svojim lokalnim školama. Tu ponekad bude problematičnih odluka o tome pripada li koje dijete posebnom ili redovnom odjeljenju, no dobro je što djeca u većini slučajeva ipak ostaju kod kuće, u svojoj obitelji i školuju se u svome gradu, a to je najvažnije – govori Lidija Bonačić-Krešić.

Povećanje broja djece s teškoćama u razvoju u redovnom sustavu dovelo je do potrebe većeg broja pomoćnika u nastavi u redovnom sustavu. U 14 centara školuju se djeca s višestrukim teškoćama koja su uglavnom iz mjesta koja gravitiraju pojedinom centru. Manje je djece na stalnom smještaju.

Ilustracija, vrtić | Autor : Christian Charisius/DPA/Pixsell Foto: Christian Charisius/DPA/Pixsell

– U Zagrebu, za razliku od gotovo svih drugih županija, srednjoškolci koji bi bili sposobni za pomoćna zanimanja mogu se školovati samo u jednom centru čiji je osnivač Grad Zagreb, a ostali u posebnim sustavima. U ostatku Hrvatske u redovnim srednjima školama postoje i programi za pomoćne cvjećare, pomoćne kuhare, pomoćne administratore i sl. To je zato što u Zagrebu ima centara pa se djeca mogu školovati u njima, pa škole i ne traže licencije za takve trogodišnje programe. No ima županija, poput Ličko-senjske, u kojima nema nijedne srednje škole s mogućnošću školovanja za pomoćna zanimanja.

Nekoliko udruga (PUŽ, IDEM...) prije 15-ak godina pokrenulo je sustav podrške učenicima s teškoćama u redovnim školama. Prvu takvu potporu, koju je inicirao PUŽ, pružali su civilni ročnici i u redovnu školu krenula su djeca s cerebralnom paralizom. Prvi projekt “Pomoćnika u nastavi” PUŽ-u je odobrilo i financiralo tadašnje Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Sustav se širio, ali prvi je pravilnik o pomoćnicima u nastavi donesen tek lani u studenom. Lani su već 28. kolovoza bile objavljene odluke o pomoćnicima i sve je, manje-više, počelo na vrijeme pa je izgledalo da je sustav profunkcionirao. No ove godine opet je sve kasnilo. Ministarstvo obrazovanja mijenjalo je pravilnik krajem lipnja da bi se udrugama omogućilo da angažiraju pomoćnike preko lutrijskih sredstava i u redovnoj nastavi, a ne samo u centrima.

Blaženka Divjak Blaženka Divjak: 'U petak ćemo analizirati korake u procesu dodjele pomoćnika u nastavi'

Tako je javni poziv za pomoćnike lani bio do 11. srpnja. Ove je godine tek raspisan 15. srpnja i rok je bio 19. kolovoza. A onda ministrica izjavi da su udruge krive jer su predavale zahtjeve krajem kolovoza! – kaže L. Bonačić-Krešić i opisuje zakučasti birokratski put koji prethodi konačnoj dodjeli pomoćnika djetetu.

On ide od stručnog tima preko županijskog ureda do dva stručna povjerenstva i dva ministarstva, koja su ove godine imala šum u komunikaciji i kad je riječ o proceduri i kad je riječ o financiranju. Procedura postaje neuhvatljiva i za ljude koji se godinama bave ovim poslom jer se odgovornosti stalno prebacuju.

– I onda imamo slučaj da u jednom centru stručni tim sve odradi, a u drugom centru tvrde da oni ništa ne znaju i ne trebaju. Dakle, sustav je prekompliciran, izrazito birokratiziran i ovisi o pojedincu i njegovu (ne)angažiranju, a sve se to prelomi na djeci – ustvrdila je.

Zahtjevan posao

Često se, nadalje, postavlja pitanje zašto je u specijalnoj školi potreban pomoćnik kad ondje radi određen broj rehabilitatora, radnih terapeuta, defektologa, logopeda i drugih stručnjaka? Stvar je u tome što odjeli obrazovanja rade po pravilima odgoja i obrazovanja, u smislu osoblja (učitelji, predmetni nastavnici) i programa. U stručnom timu najčešće je samo pedagog.

S druge strane, stručnjaci u odjelima psihosocijalne podrške (rehabilitatori, logopedi, psiholozi, radni i fizioterapeuti...) rade s učenicima izvan nastave. Dakle, nastavnik koji u razredu s od pet do devet učenika koji imaju niz različitih, često višestrukih dijagnoza, od cerebralne paralize preko intelektualnih teškoća do poremećaja iz autističnog spektra, a nerijetko i s raznim poremećajima u ponašanju, definitivno ne može sam iznijeti nastavu te je nužan pomoćnik.

Lidija Bonačić Krešić sa sinom Ivicom i njegovom asistenticom Lucijom | Autor : Sandra Simunovic/PIXSELL Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Za posao pomoćnika u nastavi valja ponajprije imati posebnu želju za pomaganjem, odnosno osobni afinitet. Četverogodišnja srednja stručna sprema i nekažnjavanje osnovni su kriteriji, a nužnu edukaciju trebala bi dati udruga koja pomoćnika angažira. Plaća pomoćnika je oko 25 kuna neto po satu, s tim da su ih lani odobravali na šest, odnosno na četiri sata dnevno za manju djecu. Pomoćnika nema dovoljno. Ove godine otvorila se mogućnost punog radnog vremena, za pomoćnike u srednjim školama, a plaća je oko 4000 kuna.

Lucia Vidović bavi se time već šest godina. Pola radnog vremena radi kao pomoćnik u nastavi, a pola kao osobni asistent (za punoljetne osobe s invaliditetom) pa je svakodnevno društvo sinu gospođe Lidije.

– Čini se da ću ove godine u školi umjesto jednom djetetu biti pomoćnik za troje djece, od kojih je dvoje u kolicima. Ne znam kako ću to fizički uspjeti jer svako ima pravo na jednaku pomoć. Recimo, bio je slučaj da pomoćnik ima dvoje djece koja su se redovito sukobljavala s drugom djecom. Roditelji nerijetko prema pomoćnicima imaju zahtjeve koji nisu uvijek opravdani i produktivni, a sve zbog straha i osjećaja da tako štite svoju djecu. No ponekad djeci treba dati krila – Lucijino je iskustvo.

Dječja zahvalnost, ljubav i odanost najveći su joj motiv, a iako to ne bi trebalo, priznaje, za njih se emotivno veže.

Financije
Ja sam PMP
Znate li što je PMP i zašto se u svijetu smatra zlatnim standardom?
  • larala:

    U hrvatskoj je više pomoćnika u nastavi nego djece sa stvarnim potrebama za pomoćnikom u nastavi. I nema potrebe za naslikavanjem sa djecom koja su invalidi, dovoljno je otići u škole i vidjeti koja djeca imaju pomoćnika i kakvi su ... prikaži još! to roditelji koji oduzimaju radi svoje nebrige za svoje dijete toj stvarno bolesču uskraćenoj djeci pomoćnike u nastavi. Usput, postoje i posebni razredi za djecu sa adhd i ostalim dijagnozama koje se ne odnose na fizičke prepreke za pohađanje nastave. Zašto takvu djecu za njihovu dobrobit ne prebaciti u takve razrede a, djeci sa invaliditetom koji su u stanju pratiti redovnu nastavu ostaviti pomoćnike?