Polaganjem vijenaca kod križa u središtu naselja i molitvom danas su mještani vukovarskog prigradskog naselja Sotin obilježili obljetnicu pada obrane sela te se prisjetili ubijenih i nestalih sumještana. O stradanjima ovoga naselja govori i podatak da je tijekom Domovinskog rata poginulo, ubijeno ili nestalo 67 mještana, a da se na popisima nestalih nalazi i danas još 18 imena. Poznato je više slučajeva da je ubijeno ili nestalo po više članova iste obitelji. Tijekom obilježavanja obljetnice stradanja naselja mještani su još jednom pozvali domaće Srbe da, ukoliko znaju, kažu gdje su pokopani posmrtni ostaci njihovih najmilijih kako bi imali gdje otići zapaliti svijeću i pomoliti se.
– Moj sin Vinko imao je svega 22 godine. Bio je u Veleprometu odakle su ga izveli, a kasnije sam čula da su ga vidjeli i u Sremskoj Mitrovici. Odatle mu se gubi svaki trag i za njega ne znam ništa od tada. Živim od obljetnice do obljetnice. Polako i gubim nadu da ću ikada pronaći njegove kosti. Tko zna gdje su ga bacili, kaže Magdalena Krešić. Sina Borisa (24) traži i Verica Rapčak koja također, kako kaže, polako gubi nadu u sve.
– Ne znam više ništa. Ne idem nigdje. Život mi se sveo na kuću i što odem do crkve i na obljetnicu. Najgore mi je što nemam gdje otići zapaliti svijeću. Iskreno, ja i dalje živim u 1991. godini, rekla je Rapčak. Poslije godina potrage Zorica Zrinić pokopala je sina jedinca Ivicu (28) ali joj je i unatoč tome život uništen.
– Imali smo samo njega i njega su nam ubili. Ostali smo sami. Ipak, za razliku od drugih, ja barem imam gdje otići i zapaliti svijeću i pomoliti se. Žalosno je sve to i nikad neće biti pravda zadovoljena. Kod nas je sve samo tuga i bol, rekla je Zrinić.
Za ratne zločine u Sotinu trenutno se u Beogradu vodi sudski postupak protiv trojice nekadašnjih mještana Sotina Žarko Milošević, Dragan lončar i Mirko Opačić, jednoga pripadnika JNA Miodraga Milinkovića i jednoga pripadnika TO iz Srbije Dragana Mitrovića. Njima se sudi za ubojstvo 16 mještana od kojih su tijela njih 13 ekshumirana prošle godine iz dvije masovne grobnice. Mještani, organizirani u neformalni inicijativni odbor koji godinama radi na pronalasku nestalih, kažu kako je ovih 13 tijela ubijeno dan poslije Božića 1991. godine. Članovi ovoga odbora godinama provode privatnu istragu kako bi saznali istinu i mjesta gdje su pokopana tijela ubijenih sumještana. Tim povodom u više navrata su odlazili u Srbiju gdje su se sastajali sa nekim od bivših sumještana među kojima su i neki koji su sada na optuženičkoj klupi. Rezultiralo je to time da je prošle godine jedan od njih, uz pomoć tužiteljstava dvije države, došao u Sotin i pokazao mjesto gdje je 1991. godine bila primarna grobnica i gdje su ekshumirani ostaci tri tijela. Ostaci deset ostalih tijela pronađeni su kod stare klaonice u Sotinu.
>> U Beogradu potvrđena optužnica za ratni zločin u Sotinu
Ovo je drastični primjer dokle smo kao društvo i država stigli. Da bi saznali gdje i kako su završili njihovi najmiliji, Hrvati se moraju upuštati u neizvjesne i bolne privatne potrage i istrage sa kakvim-takvim rezultatom. Za to vrijeme, vlast i državna tijela koja su dužna obavljati taj posao, uvode ćirilicu u Vukovar i zatvaraju i sude one koji se tome protive. Koja je to izopačena demokracija. Zanima me koliko su nestalih Sotinjana pronašli Teršelička i njezina Documenta. Ako nisu, zašto ju je predsjednik Josipović odlikovao. Ili odlikovanja dobivaju samo oni koji traže-selektivno. Zašto Zoran Pusić i platformaši sada ne stanu pred Katedralu sa zahtjevom da se traže nestali iz Sotina? Njih zanimaju druge žrtve i druga stratišta. Opet selektivno. Da li to znači da će i oni dobiti odlikovanje predsjednika Josipovića. Zato što se zalažu za "poštivanje žrtve", kako oni to kažu. Kako je sve to tužno i bolno. Do neba. A onda bi Josipović i drugi mandat.