Odluku o gradnji tada najmodernijeg mostovnog prijelaza preko Save, koji se u početku zvao Most Borovje, donijela je krajem 1969. godine tadašnja Skupština grada, unutar programa gradnje četiri kapitalna prometna objekta sredstvima pasivnih kamata zagrebačkih radnih organizacija. Iza projekta je stajao 'Inženjerski projektni zavod', a glavni projektant Mosta mladosti bio je ing. Vojislav Draganić. Za duboko temeljenje stupova u vodi projekt je napravila tvrtka 'Geoexport', za rasvjetu je bila zadužena tvrtka Rasvjeta projekt, a za projekt semaforizacije križanja tvornica 'Nikola Tesla' – svi redom iz Zagreba. No, prijelazne je konstrukcije prema vlastitom patentu izradila tadašnja zapadnonjemačka tvrtka Maurer, a ležajeve tvrtka Hreutz. Glavni izvođač radova bila je građevinska tvrtka Hidrotehna, s kooperantima – tvrtkom 'Braća Kavurić' za čelične konstrukcije i rasvjetu mosta, tvrtkom 'Geotehnika' za specijalna fundiranja i prednaprezanje kabela te građevinskim tvrtkama 'Viadukt' i 'Hidroelektra' koje su bile zadužene za asfalterske radove. Nadzor nad gradnjom mosta obavljao je Zavod za komunalnu djelatnost, a tehnološku kontrolu te kontrolu kvalitete materijala i konstrukcije obavljali su stručnjaci Instituta građevinarstva Hrvatske. Investitor je bio Grad Zagreb, putem Zavoda za komunalnu djelatnost grada koji se kasnije zvao Zavod za izgradnju.
Kamen temeljac za Most mladosti postavljen je 6. svibnja 1970. kada je ugovoren i rok dovršenja od 17 mjeseci. Prema ugovoru puštanje Mosta mladosti u promet očekivalo se u studenom 1971. godine, no nije sve išlo prema planu, rokovi su se pomicali, a cijene su istovremeno vrtoglavo rasle. Od ugovorenih 24 milijuna tadašnjih novih dinara, cijena za željeznu konstrukciju mosta se, prema tadašnjim izjavama izvođača radova, popela na 45 milijuna, a cijena gradnje prilaznih cesta s početnih 48 na gotovo 130 milijuna dinara. U konačnici, zbog dugotrajne gradnje mosta, poskupljenja radova te naknadnog ugovaranja nekih neplaniranih radova cijena čitavog mosta, s prilazima, ojačanjem mosta i javnom rasvjetom, popela se na 180 milijuna dinara, što je prema tadašnjim izračunima značilo da je cijena gradnje jednog četvornog metra iznosila 3780 dinara.
Da bi se most po dovršetku mogao pustiti u promet bilo je potrebno modernizirati i rekonstruirati i oko 2600 metara prilaznih cesta te sagraditi jedan pothodnik i dva vijadukta od armiranog betona. Te prilazne ceste i mosna konstrukcija leže na 79 stupova, a najveći raspon iznosi 66 metara. Prema pisanju naših novinara koji su pratili rađanje osmog zagrebačkog mosta preko Save, čelična konstrukcija mosta teži 1700 tona, a u njega je bilo ugrađeno i 3364 tone betonskog i kabelskog čelika, dok je u nasipe i tampone ugrađeno 198 000 kubnih metara materijala, u asfalte i kolnike 54 200 kubika te još 12 800 kubika u asfaltne hodnike.
Uporabna dozvola za tada najveći prometni objekt izgrađen u Zagrebu izdana je točno u podne 2. studenog 1973. Tog je dana pred tisućama okupljenih Zagrepčana moderan cestovni, tramvajski i pješački most, čija je ukupna dužina s vijaduktima i upornjacima 685 metara, bio svečano pušten u promet.
Preko Mosta mladosti koji se sastoji od dvije trake za kolni promet širine po 10,5 metara, dvije trake za pješački promet širine po 3,25 metra i dijela namijenjenog za dvosmjerni tramvajski promet, koji je širok 9 metara, tog su dana krenula prva vozila kojima je put od središta metropole do novozagrebačkih naselja bio znatno skraćen. Prvu kolonu vozila koja je krenula preko 295 metara dugog i 36,5 metara širokog mosta snimio je tada Večernjakov fotoreporter P. Cajzek. Svojim je objektivom ovjekovječio i jednu baku koja je preko mosta prošetala sa svojom unukom, oca i kćer u prvoj šetnji preko Save, užurbane mljekarice kojima je most, kao najkraća cestovna veza između starog dijela grada i Novog Zagreba, uvelike skratio put.
Otvori KEKS Pay
