Muškarac koji oženi lijepu ženu i seljak koji sije žito uz put imaju isti problem, rekao je Machiavelli, a taj isti problem ima i Tomašević. Rado se i mnogo hvalio kako se proračun Grada Zagreba udvostručio od njegova dolaska na vlast, s 1,8 milijardi eura na 3,34 nakon rebalansa u rujnu. Ako novca ima, a ima, zašto i mi ne bismo dobili dio, prirodna je pomisao zaposlenika Grada i Holdinga, tim više što se razbacuje na ludosti – primjerice, Zrinjevac je potrošio 150.000 eura na drvene stupiće kojima ograđuje one dijelove livada što ih ne kosi, u ime nove politike odrasta. Tomašević nije mogao uvjerljivo sindikatima nuditi 4% povišice nakon što je udruzi svojih istomišljenika dotacije povisio 800%. Nenaviknut na protivljenje, reagirao je uvrijeđeno, zaboravivši da su i čistači i tramvajci građani grada kojim upravlja i da su možda za njega i glasali. Nesposoban za razgovor, tuđe je probleme nazvao ultimatumom. Vidno potresenom i zbunjenom gradonačelniku srećom su slijeva uskočili u pomoć politički portali i komentatori, ocrnjujući radnike i zdvajajući nad patnjama građana. Priskočio mu je zdesna u pomoć i krupni kapital, u liku Marija Radića, koji je izjavio da "ZET 90 posto prihoda ostvaruje potporama, tako da ti ljudi koji primaju plaće nisu ljudi koji su zaradili svoj novac."
Tomašević ovo je dobtonamjerna kritika. Svijet nije samo ono što vidi svojim očima. Izgubio se u svojem inatu i pričama sa strane.