Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 2
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
PSIHIJATAR MARČINKO ZA VEČERNJI

'U nasilju se, iza svake lažne svemoći i prepotencije, krije nemoć'

Darko Marčinko, predstojnik Klinike za psihijatriju na KBC Zagreb
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
1/5
20.01.2024.
u 22:23

"Kada neka osoba nije imala prilike i iskustava za optimalne poruke i atmosferu tijekom odrastanja, razvija posljedično prazninu doživljaja sebe i drugih, a nasilje postaje samo sekundarna reakcija na tu prazninu, nemoć i često posramljenost", kazuje za Večernji psihijatar Darko Marčinko.

Suočeni s porastom nasilja, kao i ratnim sukobima u svijetu u proteklim mjesecima i godinama, razgovarali smo s predstojnikom Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb, psihijatrom Darkom Marčinkom, o stručnim, psihijatrijsko-psihodinamskim teorijama nasilja i mržnje koja je često povezana s nasiljem i ratovima.

Kakva je zapravo ličnost nasilnika, što kažu istraživanja?

Istraživanja pokazuju da je nasilje odraz temeljno lošeg doživljaja sebe. U fazi kada se formira ličnost, a to je rani razvoj i adolescencija, bitni su roditelji i druge osobe za identifikaciju, u odnosu s kojima mladi ljudi formiraju svoju ličnost. Djeca uče od odraslih, a pri tome su uz obiteljske modele, koje svakodnevno proživljavaju bitni i socijalni modeli, odnosno izvanjske poruke koje društvo postavlja pred pojedinca i obitelji. Na razini obitelji, kod nasilnika se često radi o disfunkcionalnim odnosima, odnosno roditelji nasilnika često zbog svojih deficita ličnosti nisu u stanju dati optimalne poruke svom djetetu. Disfunkcionalnost roditelja može se očitovati, u užem smislu, kroz nasilnička ponašanja ili, u širem smislu, kroz razne oblike aberantnih ponašanja, koja uključuju i zlouporabu sredstava ovisnosti, kao i razne forme devijacija ličnosti. Pri tome je emocionalna atmosfera u disfunkcionalnim obiteljima dominantno negativna, tako da su i poruke koje dijete dobiva dominantno negativno obojene.

To znači da se nasilje na neki način može prenijeti i na iduće generacije, ako su okolnosti nepovoljne, a žrtva nasilja, ako ne doživi mogućnost bolje atmosfere ili popravka štete koju je u djetinjstvu doživio/doživjela, u odrasloj dobi može inklinirati nasilnim oblicima ponašanja. Nasilje je, dakle, više ponašanje koje nije naučeno nego naučeno ponašanje. To znači da kada neka osoba nije imala prilike i iskustava za optimalne poruke i atmosferu tijekom odrastanja, razvija posljedično prazninu doživljaja sebe i drugih, a nasilje postaje samo sekundarna reakcija na tu prazninu, nemoć i često posramljenost. To bi značilo da se u nasilju, iza svake lažne svemoći i prepotencije, krije nemoć, odnosno impotencija. 

Jedna od knjiga Vašeg tima zove se "Od nasilja od dijaloga", znači li to da postoji i lijek za nasilje?

Ako uzmemo u obzir problemske faktore koji dovode do nasilja, bitno je uzeti u obzir i faktore koji mogu pomoći riješiti nasilje ili ga barem staviti u realnije okvire. Pri tome, kao što kaže naslov knjige, nasilje je posljedica nepostojanja dijaloga, a dijalog igra bitnu ulogu u rješenju ovog problema. U podlozi nasilja je loš unutarnji osjećaj sebe, ispunjenost nelagodnim emocijama i doživljajima. Ako osoba prepozna ove nelagodne emocije i doživljaje i stavi ih u fokus u poticajnijoj atmosferi (kao što je psihoterapija), tada može doći do smanjenja tog unutarnjeg poticaja za iskazivanjem nelagode kroz nasilje. Zato vrijedi raditi na liječenju nasilnih ponašanja, a temelj svakog procesa liječenja je bolje razumijevanje problema. Nekada i činjenica da se nasilje bolje razumije, odnosno promotri u širem kontekstu, dovede do smanjenja poticaja za nasilnim ponašanjem.  

VEZANI ČLANCI:

Od nasilja dolazimo i do mržnje, što kažu psihodinamska tumačenja za mržnju, što je u njezinoj podlozi?

U razumijevanju mržnje bitno je razumjeti nagone. Svaki čovjek posjeduje dva nagonska bazena, jedno su libidni-progresivni nagoni, vezani za ugodu, a drugo su agresivni-destruktivni nagoni, vezani za nelagodu. Produkt ili derivat libidnih nagona su emocije kao što je ljubav, dok su derivati destruktivnih nagona, posebno nasilja, nelagodne emocije, kao što je mržnja. Dakle, mržnja je, prema psihodinamskim istraživanjima i teorijama, vezana za destruktivne nagone, često i za nasilje, a koje ne treba nužno biti fizičko, nego može biti i psihičko. 

Trebamo li se bojati mržnje ili ju izbjegavati ili možda nešto treće? Kod kojeg tipa ličnosti je mržnja najizraženija i dovodi do djela nasilja?

Mržnja jest bazično nelagodna emocija, ali bitno ju je razumjeti, a ne samo osuđivati i izbjegavati. Upravo razumijevanje korijena mržnje, a to je osjećaj nemoći, omogućuje nam da smanjimo njezin negativni kolorit i loš utjecaj na nas. Evolucijski gledano, mržnja ima i adaptivne, korisne vrijednosti jer u nekim životnim situacijama (primjerice obrana u ratnim događajima) ona može imati i zaštitnu, obrambenu ulogu. Kod osoba koji u strukturi ličnosti nemaju dovoljno protektivnih mehanizama, dominira negativni spektar emocija i doživljaja koji mogu preplaviti ličnost. U psihijatrijskoj terminologiji koristimo izraz poremećaji ličnosti za osobe koji imaju trajni i prožimajući obrazac neželjenih mehanizama po pitanju doživljaja sebe i drugih. Kada osoba u stanju mržnje počini nasilje, često se kasnijim psihijatrijskim vještačenjima dokaže postojanje upravo smetnji iz kruga nekog od poremećaja ličnosti, najčešće se radi o antisocijalnom ili narcističnom podtipu poremećaja ličnosti. 

Koji su to psihološki mehanizmi obrane koje koriste osobe koje tendiraju nasilju i mržnji? Ima li pomoći takvim osobama?

Psihodinamska istraživanja pokazuju da nasilnici često imaju obilježja granične organizacije ličnosti, u kojoj ne postoji mogućnost realnog sagledavanja doživljaja sebe i drugih, nego se radi o tzv. fragmentiranoj ili djelomičnoj istini koja se očituje kroz dominaciju krajnosti u ponašanju i doživljaju, uz impulzivnost i slabu samokontrolu. Dakle, temeljni mehanizam obrane neliječenog nasilnika ili osobe koja patološki mrzi je rascjep. Rascjep znači da se stvari vide u prizmi crno-bijelog svijeta. Pri tome drugog i sebe vide u krajnostima, kao krajnje crne ili krajnje bijele. Najčešće sebe vide kao skroz pozitivnu osobu ili kao žrtvu, a drugog kao progonitelja i lošeg pa se onda time i pokušava pravdati svoje nasilno ponašanje prema drugima.

Drugi mehanizam obrane koji rabe je projekcija, pri čemu svoje loše unutarnje sadržaje i doživljaje ubacuju (premještaju) na druge osobe, koji su predmet njihove ljutnje, nasilja ili mržnje. Pri tome možda i dožive neko prolazno ili kratkotrajno olakšanje, ali ono je suštinski beskorisno jer je temeljna neistina u njima ostala, od koje se brane ovim psihološkim mehanizmima obrane. Neistina je vezana uz fragmentiranu, parcijalnu istinu koja je psihološki onda praktički bliža neistini. Drugi ljudi često taj lažni dio nasilnika ili mrzitelja prepoznaju te se distanciraju ili pak konfrontiraju tu osobu, a nasilnik se tada može osjećati posramljeno. Upravo sram može biti okidač za nasilna ponašanja. Kod ovih ljudi, psihijatrijsko liječenje može pomoći, a ono se sastoji od psihoterapije (razgovora), propisivanja lijekova kao i raznih dodatnih metoda. U psihoterapiji se, korak po korak, radi na razumijevanju ovog unutarnjeg jada i nemoći koje osoba sklona nasilju nosi u sebi te se postupno širi istina o sebi. Navedeno uključuje i prihvaćanje pozitivnih dijelova sebe kao i šire razumijevanje drugih te sagledavanje nasilja i mržnje u širem kontekstu, u odnosu na pojednostavljeno i infantilno crno-bijelo viđenje. 

VEZANI ČLANCI:

Zadnja knjiga Vašeg tima zove se "Transgeneracijska trauma" i ona počinje rečenicom "Ima puno ljudi koji razumiju naše riječi, ali malo koje razumiju našu tišinu!". Koje je objašnjenje ove tišine i koji je lijek za traumu?

Trauma predstavlja teški udar izvana na integritet neke osobe. Kada je ta vanjska povreda u formi traume jaka, psiha i tijelo se brane na razne načine. Često postoji psihološki mehanizam obrane koji se zove disocijacija, kada osoba dijelove traume gura daleko od svjesnih dijelova psihe. Nažalost, u tim dubljim sferama psihe, trauma i dalje obitava i predstavlja opasnost za psihu te izbija iz nesvjesnog u formi neželjenih smetnji. Zato je tišina često vezana za doživljaj traumatske povrede. Upravo psihoterapija nudi okvir popravka štete koju je trauma nanijela. U psihoterapijskom procesu se traumatska iskustva otvaraju na prihvatljiv i manje ugrožavajući način te se pronalaze riječi za tišinu. Zato je bitno raditi na prepoznavanju i liječenju trauma jer ćemo tako smanjiti mogućnost prenošenja negativnih posljedica traume na sljedeće generacije, odnosno prekinut ćemo negativan prijenos traume s jedne na drugu (ili treću) generaciju. 

VIDEO Riječki policajci zapeli u snijegu između Grobnika i Platka

Komentara 1

AK
Aka
03:02 21.01.2024.

Naslov i ta izjava me navode na sljedeće pitanje: nemoć u odnosu na što? Nemoć u odnosu na svoje frustracije, pretpostavljam ali mi se ne čita taj vleiki članak. Ako je nemoć u odnosu na vlastite frustracije, onda ta nemoć nema nikakvu olakotnost za nasilje. Ljudi se ne bave dovoljno sobom. Ne znaju to je jedna od razloga a ne znaju jer ih nitko nije naučio, a sami nemaju sposobnost poniranja u sebe i anlaiziranja i to opet uglavnom jer ne znaju. Zato treba raditi na sebi a to znači učiti ponešto i o psihologij. U gimnaziji se npr. pod predmetom psihologija gubi vrijeme na njenu povijest, umjesto da se mlade ljude podući životnim temema. Učenje je rješenje za puno problema.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije