Je li intervju koji je predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić dao Večernjem listu kap koja je prelila čašu gorčine u odnosu vlasti (zakonodavne i izvršne) i sudstva? Nije! Povijest njihova odnosa u proteklih 25 godina bilježila je, osobito devedesetih, i teže okolnosti. Tada se politika selektivno i proceduralno vulgarno obračunala s pojedincima koji su ostajali i bez posla u sudstvu, dok je istodobno miljenike mimoilazila kadrovska batina. Bila su to kvazilustracijska vremena kroz čije su se sito uspjeli provući danas neki od najuglednijih sudaca. Od tih vremena naše sudstvo i pri pogledu s lijeva i s desna, među političarima i medijima, pa i u javnosti, nosi stigmu političkog kadroviranja kojoj se nezadovoljnici, a kad je riječ o sudskim presudama uvijek ih je barem 50 posto, svaki put rado vraćaju kako bi objasnili svoj neuspjeh i frustracije. Za pojedine su se suce, pak, opet pod političkim utjecajima izmišljala pravila i izlike kako bi ih se onemogućilo u napredovanju, kao što je to bio slučaj recimo s današnjim sucem Vrhovnog suda dr. Marinom Mrčelom, koji je u nedostatku argumenata ostavljen da na nižem sudu skuplja iskustvo premda je opći dojam bio da je takav tretman “zaslužio” oslobađajućom presudom novinara nepoćudnog “Feral Tribunea” za klevetanje i vrijeđanje tadašnjeg predsjednika dr. Franje Tuđmana. Bio je to za ono vrijeme prilično “nehrvatski” čin suca Mrčele, koji ni puno godina kasnije, sada po viđenju ove vlasti, “ne sudi po hrvatskim zakonima”. Naime, i on je jedan od niza sudaca koji je sudjelovao u donošenju odluka koje su dale povod ratu između politike i sudstva, a koji je kulminirao kad je Županijski sud u Zagrebu odlučio predati Josipa Perkovića. “Visoki izvor iz vlade” to je drčno prokomentirao: “Skandalozna odluka! Hrvatski sudovi ne žele provoditi hrvatske zakone! Ovo je državni udar s pištoljem na vodu!”.
Sprdačina iz Vlade
Premijer Zoran Milanović se nikad nije ogradio od te izjave već je štoviše kasnije u Jutarnjem listu i sam rekao da neki suci odbijaju primijeniti hrvatski zakon i da im on ne može ništa. Potom je “visoki izvor iz Vlade” prema pisanju Jutarnjeg lista “pravom sprdačinom” nazvao to što predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin polemizira sa “šaljivim komentarom anonimnog Vladina izvora” tumačeći kako Hrvatinu neodostaje smisao za satiru. Takav odnos vlasti prema sudskom slučaju u tijeku i čelniku sudbene vlasti nezabilježen je u hrvatskoj povijesti. Hrvatin je, naime, za anonimni osvrt iz Vlade u svojoj reakciji napisao da predstavlja “nedopustiv pokušaj nepoštivanja i omalovažavanja sudske vlasti”.
Na tako nedopustiv način vladajući su utjecali i u slučajevima Sabo i Lovrić Merzel gdje su premijer i pojedini ministri riječima i djelima radili nedopustiv pritisak na svjedoke zalažući se za opstrukciju istrage. Kod predstečajnih nagodbi pak politika je gotovo pa instrumentalizirala sudstvo sve dok sudac Mislav Kolakušić, a potom i akademska zajednica, nisu digli svoj glas da bi onda konačno i premijer, doduše, kad je to i njemu unutarstranački odgovaralo, odlučio riješiti taj spor sa sudstvom koji je potencirao Slavko Linić svojim napadom na suca koji se usudio kontrirati vlasti. I vjerodostojno tumačenje zakona je pokušaj vladajućih da sude u “vlastitim” sporovima. Ni angažman USKOK-a u slučaju bivše SDP-ove šefice Porezne uprave nije prošao bez komentara vrha SDP-a. Odnos vladajućih prema “ljudima u crnim togama” u Ustavnom sudu pak posebna je i više puta ispričana priča u kojoj su se vladajući predvođeni premijerom Milanovićem, bivšim ministrom Željkom Jovanovićem, a u posljednjem primjeru potpredsjednicom Vlade Milankom Opačić ponijeli prilično nečasno i neprimjereno, uličnim komentarima postižući kontraefekt od željenog rušenja ugleda i autoriteta Ustavnog suda.
Bilo je još toga, ali na tu se atmosferu kontroverznim intervjuom nadovezao sudac Turudić. Njegovi istupi općenito odaju iznimno “društveno biće” koji voli druženja unutar zajednice kojoj pripada bilo da je riječ o prijateljstvu, profesiji ili domovini, te im iskazuje svoju privrženost i lojalnost. Tko god što mislio o sucu Turudiću, on je na isti način i profesionalno privržen sudstvu pri čemu svaki napad na suce doživljava i kao napad na sebe. Sve se to događa i u kontekstu zakonodavnih i financijskih rješenja koji su sadržajem i načinom na koji su doneseni dodatno obezvrijedili i oslabili položaj sudačke profesije, koja je kroz sve te akcije izvršne i zakonodavne vlasti samo učvrstila svoj položaj treće, a ne jedne od triju vlasti. Ilustracija odnosa svih vlasti prema sudstvu nedavno je, prilično nevidljivo u medijima, dana iz Ustavnog suda vezano za plaće sudaca i pravosudnih dužnosnika. Naime, već 14 godina kroz dvadesetak izmjena zakona i uredbi od primjene se kontinuirano izuzima zakonom dobiveno pravo dodatka na plaću pojedinim kategorijama pravosudnih dužnosnika. Ustavni sud u posebnom izvješću nedavno je o tomu izvijestio Sabor navodeći kako je riječ o “očito svjesnom obrascu zakonskog djelovanja i neprihvatljivom zakonodavnom sustavu izbjegavanja preuzetih obveza”.
Nadalje, o odnosu vladajuće politike prema sudstvu govori i to što su 2012. onemogućili najvišim predstavnicima sudbene vlasti i Ustavnog suda korištenje rezidencijalnih objekata, a i pojam štićene osobe u propisima je izmijenjen tako da je Ustavni sud proteklog utorka ukinuo sporne odredbe iz kojih je proizlazio stav da su u Hrvatskoj “državno-političke funkcije značajnije od državno-sudskih i ustavnosudskih funkcija”. To dovodi do paradoksa da bi se sjedišta Vrhovnog suda i Ustavnog suda mogla smatrati štićenim objektima I. kategorije samo ako u njih uđe najviši nositelji državno-političkih funkcija u zemlji, predsjednici RH, Sabora ili Vlade. Ustavni sud upozorava da u našem ustavnom poretku “ne postoji opća prevlast jedne grane vlasti nad drugima ili dviju grana nad trećima, a posljedično ni opća prevlast najviših predstavnika tih vlasti jednih nad drugima”. Dakle, premijer se više ne može ponašati kao monarh.
Osobni je “problem” suca Turudića što je beskompromisni borac, što voli komunicirati s javnošću i rezultat toga su njegove reakcije u povodu Linićeva napada na suca Kolakušića, ili u povodu optužbe Milorada Pupovca o tomu da se u RH sudi po nacionalističkim kriterijima, pa i reakcija na profesoricu koja je po njegovu sudu u povodu nepravomoćne osude novinarke Jutarnjeg lista Slavice Lukić svojim komentarima doprinijela tada uistinu stvorenoj antisudačkoj histeriji. Uzgred, Turudićev Županijski sud tu je presudu ukinuo. U intervjuu Večernjem listu Turudić je samo nastavio tu svoju misiju obračuna s onima koji neargumentirano šire lošu sliku o sudstvu. I u tomu ga je ovaj put, gle čuda, podržao predsjednik Udruge hrvatskih sudaca Đuro Sessa. Time je i on postao dio “sudačkog stožera za obranu HDZ-a”, , kako se može pročitati na web stranici te udruge koja je iz Jutarnjeg lista prenijela komentar Davora Butkovića..
Hrvatin treći put o Turudiću
Hoće li i predsjednik Vrhovnog suda postati dio tog “stožera”? Branko Hrvatin već se morao očitovati o istupima i ponašanju suca Turudića u okolnostima kad se činilo da su iskopane ratne sjekire. Kao Josipovićev kandidat za predsjednika Vrhovnog suda Hrvatin je pred saborskim odborom morao komentirati i Turudićevu kavu s Milijanom Brkićem, tajnikom HDZ-a u vrijeme dok se sudi HDZ-u. Reakcija nekonfliktnog Hrvatina, kojem je gotovo pa “profesionalna deformacija” izbjegavanje stvaranja novih prijepora, imala je blagotvoran učinak kad se Turudić zamjerio predsjedniku Sabora. Bilo je to za suđenja Ivi Sanaderu, kad je Turudić prekorio svjedoka Luku Bebića, netom “umirovljenog” predsjednika Sabora: “Niste u Saboru, pristojno se ponašajte!”. Na to je u obranu digniteta Sabora ustao tadašnji predsjednik Sabora, danas pokojni, Boris Šprem tražeći od Turudića da se ispriča, ali sudac je to odbio učiniti borbeno uzvrativši Špremu da je prekršio načelo neovisnosti sudbene vlasti kad se javnim pismom obratio predsjedniku Vrhovnog suda zbog izjave koju je u održavanju discipline u sudnici izrekao svjedoku koji je impulzivno reagirao na pitanja zamjenice ravnatelja USKOK-a. Svoj istup Turudić je naknadno protumačio time što u sudnici uistinu vrijede drugačija pravila nego u Saboru. Predsjednik UHS-a Đuro Sessa tada je komentirao kako bi se sudac morao suzdržavati od takvih komentara, te je dodao kako ima razumijevanja za Turudića jer i sam zna izreći riječ viška, ali bi za razliku od njega naknadno ipak pokušao to izgladiti, a da sve ne ode predaleko. Šprem je bio zadovoljan Hrvatinovim odgovorom iako on nije našao elemenata za pokretanje stegovnog postupka protiv Turudića jer svojim ponašanjem nije povrijedio dignitet Sabora. Međutim, istakao je kako se uvijek zauzima da suci svoju dužnost obnašaju u skladu s najvišim etičkim standardima.
Dobro je što se Vlada pa ni njezin tajni izvor ovaj put ne upliće u sukob, za koji je najveći krivac premijer kao bahati pravnik koji je učinio priličnu štetu sudstvu, uz manje više prešutno znanje predsjednika države.
>>Zašto mislim da je sudac Ivan Turudić u pravu
Milanović monarh ?? To je jezivo. Pa, svi njegovi nastupi, obraćanje javnosti, njegova retorika i ispadi pokazuju da naš premijer ima psiholoških problema. On nije normalan. Pretvorio se u zaštitnika HDZ-ovih udbaša, sukobio se sa Biblijom i sakramentom braka, srbe je uvjerio da je ćirilica njihovo pismo, skače sa tenkova kao majmun. Iz vlade je potjerao najuspješnijeg i najpopularnijeg ministra. Bježi od reformi kao vrag od tamjana, jer je kukavica. Stravično je što ga podržava većina SDP-ovaca. To je jedna narcisoidna samozvana elita koja živi u paralelnom svijetu.