Američki predsjednik Donald Trump potpisao je izvršnu naredbu kojom se uvode nova ograničenja ulaska u Sjedinjene Države, no nijedna odluka ne djeluje toliko paradoksalno i politički kontradiktorno kao potpuna zabrana ulaska sirijskim državljanima. Ta je mjera donesena u trenutku kada Washington istodobno ukida sankcije Damasku, briše terorističke oznake i javno izražava povjerenje u sirijsko vodstvo. Sirija je tako u američkoj politici istodobno rehabilitirana i kažnjena: država se ponovno legitimira, dok se njezini građani tretiraju kao kolektivna sigurnosna prijetnja.
Izvršna naredba uvodi potpunu zabranu ulaska u SAD za građane Sirije, Južnog Sudana, Burkine Faso, Malija i Nigera, kao i za osobe s putnim ispravama Palestinske uprave. Istodobno se dodatno pooštravaju već postojeće zabrane za 12 zemalja koje su i ranije bile označene kao visokorizične, među njima Afganistan, Iran, Libija, Somalija, Sudan i Jemen. Laos i Sijera Leone, koji su prethodno bili pod djelomičnim restrikcijama, sada su prebačeni u režim potpune zabrane, dok su djelomična ograničenja uvedena za još 15 država Afrike, Kariba i Pacifika. Zadržana su i ograničenja za Burundi, Kubu, Togo i Venezuelu, dok je Turkmenistanu ukinuta zabrana neimigrantskih viza, uz obrazloženje Bijele kuće da ta zemlja pokazuje „produktivan angažman” u odnosima sa SAD-om.
Bijela kuća tvrdi da su mjere donesene radi zaštite nacionalne sigurnosti te da uključuju iznimke za zakonite stalne stanovnike, postojeće nositelje viza, diplomate, sportaše i osobe čiji je ulazak u interesu Sjedinjenih Država. Kada je riječ o Siriji, administracija navodi da zemlja još nema učinkovito središnje tijelo za izdavanje putovnica i civilnih dokumenata, kao ni pouzdane mehanizme provjere identiteta. Kao dodatni argument navode se stope prekoračenja boravka sirijskih državljana – 7 posto za turističke i poslovne vize te 9 posto za studentske i razmjenske programe.
No upravo ti razlozi otvaraju niz ozbiljnih pitanja. Ako Sirija, prema američkoj procjeni, nema funkcionalne institucije i pouzdane sigurnosne mehanizme, kako je onda moguće da joj se istodobno ukidaju sankcije, da se s njezinih aktera skidaju terorističke oznake i da se sirijsko vodstvo tretira kao partner u regionalnoj stabilizaciji? Zabrana je donesena neposredno nakon što je američki Kongres ukinuo tzv. Cezarov zakon, simbol dugogodišnje politike izolacije Damaska, te nakon što su s američkih popisa terorističkih organizacija uklonjeni Hayat Tahrir al-Sham i predsjednik Sirije Ahmed al-Sharaa. Taj vremenski slijed ne djeluje slučajno, nego razotkriva duboku nedosljednost američke strategije.
Paradoks je dodatno naglašen osobnim izjavama Donalda Trumpa. Nakon nedavnog napada u blizini Palmire, u kojem su poginuli američki vojnici, Trump je otvoreno rekao da al-Sharaa nema veze s napadom, da se radi o području koje Damask ne kontrolira u potpunosti te da je sirijski predsjednik „iskreno pogođen” događajem. Štoviše, Trump je ponovio da u al-Sharaaua ima povjerenja i opisao ga kao snažnog čovjeka. Time je poslana jasna politička poruka: Washington razlikuje sirijsko vodstvo od sigurnosnih prijetnji na terenu. No ta se logika ne primjenjuje na sirijske građane, koji su bez ikakve individualne procjene proglašeni nepoželjnima.
U suštini, Sirijci su se našli u apsurdnoj i moralno problematičnoj poziciji. Dok njihova država izlazi iz međunarodne izolacije, otvaraju se kanali suradnje i ukidaju sankcije koje su godinama gušile gospodarstvo, običnim ljudima se zatvaraju vrata SAD-a. Time se šalje poruka da je politički dogovor moguć, ali da kolektivna stigma ostaje. Takav pristup ne jača sigurnost, nego produbljuje nepovjerenje i potvrđuje tezu da se imigracijska politika koristi kao alat unutarnje politike, a ne kao rezultat dosljedne sigurnosne procjene.
Odluka o zabrani ulaska Sirijcima stoga više govori o američkim unutarnjim potrebama nego o stvarnoj procjeni rizika. Ona je nastavak tvrde imigracijske retorike i signal biračkom tijelu da se politika „zatvorenih vrata” nastavlja, bez obzira na promjene na terenu. U toj jednadžbi Sirija postaje simbol kontradikcije: zemlja s kojom se pregovara, kojoj se vraća legitimitet i u čijeg predsjednika se javno ima povjerenja, dok se njezini građani i dalje tretiraju kao sigurnosna prijetnja. Cijenu te politike, kao i mnogo puta do sada, ne plaćaju režimi ni elite, nego obični ljudi, koji ostaju taoci proturječne i selektivne američke politike.
VIDEO Najpoznatiji advent na svijetu izazvao bijes domaćeg stanovništva: ‘Situacija je nepodnošljiva‘
Otvori KEKS Pay
