Iskusni pisac, urednik i popularni bloger Pero Kvesić, odnedavno i domaća filmska uzdanica, još je prošle godine objavio zbirku priča “Pisac prostih priča” s nedvosmislenim podnaslovom “nedirnute ljubavnice i nezaboravna tucanja”. Knjigu je uredila Marina Vujčić, a objavio zagrebački Hena com.
Kvesić je u Hrvatskoj afirmiran kao autor erotske proze. Osim što je pisao erotske priče u Startu, uređivao je i nekada megapopularnu Erotiku. Objavio je i knjigu “Uspomene urednika erotskog magazina”, a u domaćim literarnim krugovima prati ga glas erotomana, iako u posljednje vrijeme sve češće objavljuje slikovnice. U zbirku “Pisac prostih priča” Kvesić je uz pomoć urednice uvrstio četrdesetak pruća koje su, očito, nastajale u dužem vremenskom periodu. I odmah treba reći, nisu tu sve priče proste, što ovoj knjizi i nije baš reklama. Neki su naslovi priča intrigantni, kao što su to priče “Djevojka s licem poput pizze” ili pak “Prvo fafanje”, ali treba istaknuti da je u većini priča skupljenih u ovoj zbirci Kvesić ispao poprilično korektan i uviđavan prema potencijalnim čitateljima (i čitateljicama) i nije prelazio granice društveno dopuštenog seksualnog ponašanja.
Dakle ovo je knjiga koja se može preporučiti čak i pubertetlijama, jer ima i prosvjetiteljsku dimenziju, iako današnje generacije svoja prva seksualna saznanja mogu obilato crpiti sa svih mogućih internetskih platformi. No ako netko misli da u današnjoj suvremenoj Hrvatskoj seksualnih tabua nema, taj se grdno vara. Nedavno je u povodu smrti velikog hrvatskog prozaika Slobodana Novaka Hrvatska televizija emitirala igrani film Ante Babaje “Izgubljeni zavičaj” iz 1980. godine u kojem je jednu nimalo nevažnu ulogu, iznimno erotičnu ulogu odigrala i tada šesnaestogodišnja djevojka, danas poznata javna osoba koja se, doduše, više ne bavi glumom.
Zamislite da danas neki redatelj odluči snimiti film u kojem će barem djelomično obnažiti šesnaestogodišnjakinju? Bila bi to poprilično osjetljiva i delikatna rabota, možda čak i skandal koji bi imao i političke implikacije. U tom se pogledu hrvatsko društvo unazadilo, pa pojedine Kvesićeve priče napisane davnašnjih godina danas djeluju provokativnije nego u ona puritanska socijalistička vremena. U tome se i nalazi čar ove knjige koja je puna iskričave lepršave duhovitosti, ali i ironičnih uboda usmjerenih prema novohrvatskoj zbilji koja u Kvesiću očito ima trajnog oponenta.
Koliko su neke priče doslovno autobiografske, znaju samo autor i njegove brojne lijepe i ružne, mlađe i stare heroine, ali činjenica jest da se pisac suvereno kreće seksualnim područjem koje je upoznao i u praksi, ali i u teoriji. Za njega seks stoga nije samo dobrodošao dodatak životu, nego istinska filozofija života. Dakle ne Vegeta, nego esencija, smisao, cilj. Pritom Kvesić seksu ipak ne prilazi kao neupitnom božanstvu, nego ga provocira, propituje, draži i ironizira. Maše pred njim crvenom krpom kao toreador u areni ne bojeći se za svoju sudbinu. Kvesić zapravo i jest toreador hrvatske socijalističke i postsocijalističke literature. Koliko je poznato, nije odustao od svojih uvjerenja. Nije trgovao idealima. Nije prodavao tuđu ideološku maglu, niti izmišljao svoju.
Postao je kroničar jednog drugog, manje poznatog i erotski propulzivnog Zagreba koji i te kako postoji i koji nije umro za Zvečkom. Taj je Zagreb utkao u svoje realistične i manje realistične priče, stvarajući mačističku legendu o gradu koji će mnogi nazvati skučenim i ograničenim iako je tu prije riječ o njihovim predrasudama i neznanju. Istina, nekome će zbirka “Pisac prostih priča” djelovati nestvarno i bajkovito, samoreklamerski i ribički, ali Pero Kvesić za njenu autentičnost garantira svojom biografijom. Koliko god to bilo (ne)uvjerljivo u ciničnom 21. stoljeću, koje više nikome ne priznaje originalnost niti prvenstvo.
