Još jedna velika, i toliko obrađivana tema… Ako krenemo s uobičajenim ponavljanjem o prijateljstvu, prijateljstvo pretpostavlja doseg, najslobodniji odnos, rušenje granica, spontanost, nasuprot oprezu koji određuje međusobne odnose. Kaže se kako je prijateljstvo najuzvišeniji odnos koji međusobno gradimo, a koji nije unaprijed zadan (ljubav ćemo ovaj put, iz pristojnosti, ostaviti po strani). Znači, prijateljstvo pretpostavlja slobodno prepuštanje, naslanjanje na drugoga, mogućnost očitovanja drugom upravo onakvi kakvi jesmo.
Neki (ne rijetki) ne vjeruju u prijateljstvo. Tvrde da se prijateljstvo previše idealizira, da je uglavnom uvjetno i nikada do kraja sigurno i trajno. Opet, postoji široka lepeza "novih prijateljstava" bliže ili dalje od zamišljenih idealnih obrazaca, pa se tumači prigodno i proizvoljno, kako kome odgovara. Na kraju, kaže se da "pravog prijateljstva" nema, i ako ga i ima, rijetko je jer počiva na idealističkim ili redukcionističkim pretpostavkama.
Prijateljstvo, i što je od njega ostalo? Iznenađuje kako se lako ruše i najsnažniji odnosi
Uglavnom se nadamo da ćemo izbjeći nuždu "iskušavanja prijateljstva" i da je najbolje "dok ništa ne tražimo". No koliko je onda vrijedno i postojano, stvarno to prijateljstvo ako ga moramo s toliko strepnje čuvati od raspada?
Još nema komentara
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.