Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Svijet

Što će otkriti dokumenti o pontifikatu Pia XII. i šutnji tijekom Drugog svjetskog rata

Papa Franjo nastavlja dvomilenijsku povijest institucije kojoj je arhiv u službi i koji je zbog nje postao, posve sigurno, jedna od najvažnijih ustanova takve vrste u svijetu
08. prosinca 2020. u 22:04 6 komentara 1348 prikaza
Vatikanski arhivi
Foto: Reuters/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Vatikanski arhiv zasigurno je jedna od najpoznatijih institucija te vrste u svijetu, a zbog dvomilenijske povijesti institucije kojoj je u službi, nesumnjivo i jedan od najznačajnijih. Korijeni papinskog arhiva sežu u prva stoljeća Crkve i papinstva, naprosto kao potreba za evidentiranjem i arhiviranjem svjedočanstava evangelizatorskog i pastoralnog djelovanja, kao i ostalih različitih aktivnosti rimskog biskupa, s obzirom na to da usmena tradicija više nije za to mogla biti dostatna.

Papa Franjo SILVIJE TOMAŠEVIĆ Može li Franjina ekonomija promijeniti sadašnju

Papinstvo je trebalo čuvati ne samo svete spise i doktrinalne tekstove, već i dopise i pisma koji su stizali na njegovu rimsku adresu, potom kopije onoga što je iz Rima odaslano, kao i dokumente koji se u najširem smislu tiču rimske kršćanske zajednice. Dugi niz stoljeća arhivska građa pohranjivala se na nekoliko lokacija u Rimu, podjednako kao što su i uredi Rimske kurije tijekom dugog srednjovjekovlja bili raštrkani na nekoliko rimskih lokacija. Tek će adiministrativne reforme s kraja 16. stoljeća, kao i potreba za centraliziranom upravom, sve resore kurijalne uprave organizirati na jednom mjestu. To će naprosto biti potrebno zbog praktičnih razloga, budući da je u isto vrijeme jurisdikcija rimskog prvosvećenika poprimala globalne razmjere. Konačno je 1612. godine Pavao V. uspio u svom naumu da arhive svih kurijalnih ureda raštrkanih po Rimu objedini u jednom centralnom, smještenom unutar vatikanskog kompleksa, koji će doskora i pravno postati zasebna institucija, odvojena od Apostolske biblioteke. Ponajbolja praksa europske historiografije, poglavito one njemačke i talijanske, do sad je ispisala čitave serije povijesti papinstva, ponajviše na temelju arhivskih fondova Vatikanskog arhiva.

Prava istraživačka manija započela je onog trenutka kada je Lav XIII. 1880. istraživačkoj javnosti otvorio vrata do tada privatnog papinskog arhiva, kojem su pristup imali samo kurijalni službenici. Uostalom i donedavni službeni naziv Archivum secretum vaticanum upućuje na činjenicu kako je arhiv svojim povijesnim nastankom, razvojem i postojanjem zapravo predstavljao svojevrsnu pomoćnu službu papinske (privatne) kancelarije i tajništva (secretaria), sa svrhom pohranjivanja nastale dokumentacije, ali i ispomoći papinskom administriranju i komunikaciji svake vrste, na svim razinama. Ne treba dakle čuditi kvalifikacija Tajnog arhiva (archivum secretum). Tako su se naime nazivali gotovo svi arhivi kraljeva i vladara u prošlosti, s obzirom na to da su - za razliku od današnjeg poimanja te institucije kao javnog, kulturnog i znanstvenoistraživačkog dobra - u prošlosti to bile privatne institucije koje su služile isključivo za državne potrebe uprave i vladanja. Ubrzo nakon otvaranja Arhiva sve one europske nacije koje su već u 19. stoljeću razvile zavidnu historiografsku produkciju, u Rimu su otvorile svoje nacionalne povijesne institute (njemački, austrijski, mađarski, francuski) koji djeluju i danas, okupljajući i potičući istraživanja različitih tema njihove nacionalne povijesti promatrane kroz prizmu crkvene povijesti, povijesti papinstva, ili pak koristeći metodološke obrasce tzv. transnacionalne povijesti.

Pope Francis ceremony for peace with representatives from variou UZBURKAO DUHOVE Zbunjeni katolici čekaju objašnjenje: Što je doista htio reći papa?

Navodno su kurijalni službenici bili vrlo skeptični prema papinoj odluci o otvaranju Arhiva, upozoravajući ga na potencijalne neugodnosti koje bi mogle proizići ustupanjem javnosti građe koja svjedoči o doista burnoj povijesti papinstva i Crkve. Lav XIII. je navodno s potpunom sigurnošću odbacio svaku bojazan te vrste, prvenstveno uvjeren u ispravnost misije crkvenog poslanja, kao i kvalitetnu i objektivnu prosudbu njezine povijesti od strane budućih istraživača pa tako i onih njezinih problematičnih trenutaka s kojima se Crkva spremala suočiti. Kako se kroz građu papinskog arhiva reflektira gotovo dvomilenijska povijest, otvaranje Arhiva bilo je motivirano i potrebom odbacivanja svih onih negativnih predodžbi o Crkvi, toliko uvriježenih tijekom tog 19. stoljeća, a koje su nastale kao svojevrstan antimit, paralelno s mitom o prosvjetiteljstvu kao ključnoj referenci zapadne civilizacije. Iako Hrvati zbog poznatih povijesnih okolnosti nikad nisu uspjeli osnovati svoj povijesni institut u Rimu, tamo su oduvijek prisutni posredstvom bratovštine sv. Jeronima, koja je od 15. stoljeća prisutna na lijevoj obali Tibera. Nije slučajno da je još u 17. stoljeću Trogiranin Ivan Lučić Lucius, vrstan pravnik i erudit, iskustvom i poticajima koje je stekao tijekom svojih boravaka u Vječnom Gradu u kontaktima s rimskim intelektualnim akademijama, definirao modernu metodologiju znanstveno-istraživačkog rada. Decidirano je prekinuo dotadašnju praksu nekritičkog pisanja povijesti te se na taj način svrstao uz bok onih europskih velikana svog vremena koje nazivamo „očevima moderne historiografije". Pišući na temelju autentičnih povijesnih vrela, između ostalog činio je to stoga da bi upoznao europsku javnost o državnopravnoj tradiciji Hrvatskog Kraljevstva čiji je teritorij tada bio razdijeljen između Habsburškog i Osmanskog Carstva te Mletačke Republike. Svojom prisutnošću u Rimu, zajedno s nekolicinom našijenaca s kojima je dijelio članstvo u tamošnjoj ilirskoj bratovštini sv. Jeronima, Lučić je na toj pozornici međunarodne politike i učenosti branio boje hrvatske (ilirske) nacije.

Povjesničari 19. stoljeća poput Franje Račkog i Ivana Kukuljevića u više su navrata istraživali građu Vatikanskog arhiva, na temelju koje su ne samo historiografskom produkcijom pratili tadašnje trendove, već su, pozivajući se na povijesno pravo i hrvatske državnopravne tradicije, nalazili argumente svojim tadašnjim političkim strategijama i programatskim spisima na kojima se zasnivala hrvatska politika 19. stoljeća.

FILE PHOTO: New cardinal Giovanni Angelo Becciu of Italy is seen during a consistory ceremony to install 14 new cardinals in Saint Peter's Basilica at the Vatican Uhićena Cecilia Marogna “Kardinalova dama”, “špijunka 007” pronevjerila 500.000 eura

Službena jugoslavenska historiografija nije pokazivala pretjerani interes za vatikanske fondove. No hrvatska je crkvena historiografija tih godina nastavila sa započetom tradicijom svojih velikih prethodnika, podosta se oslanjajući na građu Vatikanskog arhiva. Tako su se povjesničari, redom katolički svećenici, poput Dominika Mandića, Bazilija Pandžića, Franje Šanjeka, Vicka Kapetanovića, Stjepana Krasića, Josipa Burića, Mile Bogovića te Slavka Kovačića, nastavili baviti crkvenom poviješću. Taj žanr ravnopravan ostalima, oduvijek prisutan unutar zapadnoeuropske historiografije, u okviru službene jugoslavenske bio je uglavnom ignoriran. Rim je zanemaren i unutar historiografskog okvira diplomatske i političke povijesti. Fokus je bio usmjeren ponajviše prema Veneciji, Beču, Pešti, Carigradu. Takav trend i praksa počeli su se mijenjati unatrag nekoliko desetljeća, od kada hrvatski povjesničari, mahom mlađe generacije, počinju zalaziti u Rim, iako još uvijek dosta sramežljivo. Razlog tome ponajviše leži u činjenici da još uvijek nije jednostavno osigurati financijsku podršku duljim istraživačkim boravcima u Rimu. Prvi sam put u Vatikanski arhiv došao na samom početku akademske godine 2009.-2010., gdje sam kao doktorand proveo čitavu godinu, započevši tako višegodišnje istraživanje u svrhu izrade doktorske disertacije, tematski vezane za diplomatske odnose Dubrovačke Republike i Svete Stolice tijekom 17. stoljeća.

Tijekom te iste godine kao gost student na Papinskom gregorijanskom sveučilištu pohađao sam kolegije iz crkvene povijesti te povijesti papinstva, pohađajući i poslijediplomski specijalistički studij arhivistike pri Vatikanskoj školi za arhivistiku, paleografiju i diplomatiku, koju je 1880. godine osnovao Lav XIII. Stečena saznanja o ustroju arhiva, napose ovog papinskog, svakako su mi olakšala pretraživanje arhivskih fondova, dok su me stečena praktična znanja osposobila za iščitavanje arhivskih zapisa. Fokusirajući se na izvještaje koji su zabilježeni u registrima papinskih nuncijatura u Veneciji i Beču, unutar arhivskog fonda Državnog tajništva, bilo je doista iscrpljujuće, prečesto i frustrirajuće, u nepreglednim izvještajima koji svjedoče o angažiranosti papinske diplomacije u moru tadašnje europske politike, pronaći crtice koje se odnose i na Dubrovnik. Tijekom tih godina paralelno sam vodio istraživanja i u Državnom arhivu u Dubrovniku. Tijekom idućih godina u Vatikanskom arhivu boravio sam ponovno u više navrata. Godine 2014. i 2016. bio sam korisnik istraživačke stipendije francuskog instituta École française de Rome, dobivši tako financijsku i logističku potporu svom istraživačkom boravku u Rimu. To mi je znatno pripomoglo u dovršetku doktorske disertacije, a nakon toga i objavljivanju znanstvene monografije, kojom sam na neki način zaokružio temu diplomatskih odnosa Rima i Dubrovnika, promatranih unutar doista turbulentnog razdoblja 16. i 17. stoljeća.

Koronavirus u Vatikanu pronevjera Financijski skandal trese Vatikan: Uhićena bivša suradnica kardinala kojeg je sam Papa natjerao na ostavku

U vatikanskom arhivu zatekao sam i susretao prof. dr. sc. Jadranku Neralić, tamo prisutnu još od početka 1990-ih na istraživanju građe relevantne za hrvatsku srednjovjekovnu i ranu novovjekovnu povijest. Prof. Neralić zadužila je hrvatsku historiografiju ne samo izuzetnom bibliografijom, već i objavljivanjem Priručnika za istraživanje hrvatske povijesti u Tajnom vatikanskom arhivu (od ranog srednjeg vijeka do sredine 18. stoljeća), u dva sveska, koji je objavio Hrvatski institut za povijest, 2000. Jadranka Neralić trenutačno je voditeljica projekta koji financira Hrvatska zaklada za znanost u razdoblju od 2020. do 2024., pod nazivom Modern European Diplomacies and the Eastern Adriatic (MEDEA). Istraživačka grupa hrvatskih, talijanskih i austrijskih istraživača, koje sam i osobno član, ima za cilj u spomenutom razdoblju realizirati arhivska istraživanja koja pokrivaju doista široko vremensko razdoblje od srednjovjekovlja pa do 20. stoljeća, razmatrajući mnogostruke diplomatske veze koje je Rimska kurija održavala s prostorom istočnog Jadrana. Sudjelovanje na tom projektu istraživačima omogućuje realizaciju potrebnih istraživanja, prezentaciju rezultata na  stručnim radionicama i međunarodnim znanstvenim skupovima te objavljivanje monografija i radova u uglednim europskim časopisima.

Nedavno je pozornost novinara, ali i javnosti ponovno privukla tema Vatikanskog arhiva. Povod tome bilo je otvaranje arhivskih fondova iz vremena pontifikata Pija XII. (1939-1958). Zanimanje ne treba čuditi. Imajući na umu u javnosti uvriježenu sliku koja sugerira problematično držanje Pija XII. za vrijeme Drugog svjetskog rata, svakako treba imati na umu kako dosad prvorazredna arhivska građa koja bi nedvosmisleno potkrijepila ili opovrgnula takvo stajalište, a logika nalaže da bi to u ovom slučaju svakako trebala biti građa pohranjena u Vatikanskom arhivu, nije bila konzultirana. To se, naime, nije ni moglo dogoditi, jer sve ono što je nastalo u vrijeme njegova pontifikata povjesničarima postaje dostupno tek sad, odnosno od ožujka 2020. Razlog tome jest arhivistička praksa koja recentniju građu čini konzultabilnom tek nakon određenog vremenskog odmaka. Naime, treba biti svjestan činjenice kako, za razliku od biblioteka koje su prvenstveno kulturne institucije, arhiv - koji poimamo kao organsku cjelinu ukupne arhivske građe - ima svoju funkcionalnu i administrativnu svrhu, u službi institucije/osobe koja ga je i proizvela. Ta je građa u administrativnom smislu valjana i potencijalno uporabljiva još dugi niz godina nakon njezina nastanka (archivio corrente). Tek kad njezina valjanost, odnosno administrativna vrijednost potpuno izblijedi ta građa postaje povijesna u pravom smislu te riječi (archivio storico) i tek se tada ustupa istraživačima na korištenje. Prethodno, arhivisti prema pravilima arhivističke struke trebaju cjelokupnu arhivsku građu razvrstati u logične serije, podserije i fondove, poštujući ustroj i organizaciju institucije koja je konkretnu građu tijekom vremena proizvela kao rezultat svog rada i postojanja. Pontifikat Pija XII. trajao je 19 godina, dakle možemo samo pretpostaviti koliko je toga u tom ne baš kratkom vremenskom intervalu producirala doista razgranata kurijalna administracija, čija jurisdikcija i diplomatske relacije dotiču sve kontinente.

George Pell VISOKI SUD UKINUO PRESUDU Kardinal se vraća u Rim: Napustio ga je 2017. godine zbog optužbi za zlostavljanje djece

U konačnici, sređujući arhivske fondove, arhivisti su dužni sastaviti i inventare svakog pojedinog fonda, koji kronološkim redom kroz tzv. regeste donose sumarni popis građe, s osnovnim informacijama. Upravo ti inventari poput orijentira neizmjerno olakšavaju posao svakom istraživaču. Međutim, potrebno je istaknuti kako idealan inventar gotovo da ne postoji jer svakome tko se uhvati ozbiljnog arhivskog istraživačkog rada mora proći kroz ruke svaka pojedina isprava te jedino na takav način može prepoznati relevantnu i korisnu ispravu od onih koje to nisu. Ovom prigodom nikako nije uputno unaprijed sugerirati što bi se u arhivu Pija XII. moglo naći, odnosno, nemoguće je unaprijed donositi bilo kakve zaključke. Izjave koje s velikom sigurnošću tvrde kako se o Piju XII. zapravo manje-više sve već zna doista nisu korektne, prvenstveno iz pozicije historiografske struke. Isto tako bezrazložno je tvrditi kako je u postupku sređivanja arhivskih fondova Pija XII. moglo doći do uklanjanja arhivske građe koja Piju XII. ne bi išla u prilog. S obzirom na to da je svaki arhivski fond dio veće organske cjeline, tako je i svaka pojedina listina dio organske cjeline svakog pojedinog fonda, u konačnici i serije. Tako da svako selektivno uklanjanje građe iz arhivske cjeline, nastale od strane temeljito ustrojenog kurijalnog sustava, nužno bi - poput domino-efekta - zahtijevalo uklanjanje cijelog niza ostalih te u konačnici teško da bi ostalo nezamijećeno oku istraživača. To bi bilo tim apsurdnije što uz Vatikanski arhiv djeluje čuvena Vatikanska škola za arhivistiku, paleografiju i diplomatiku, jedna od najrespektabilnijih te vrste u svijetu.

Prije negoli će postati papom pod imenom Pio XII., Eugenio Pacelli bio je jedan od najbližih suradnika Pija XI. (1922.-1939.), najprije obnašajući funkciju papinskog nuncija u Münchenu, potom u Berlinu, naposljetku i onu državnog tajnika. Pio XI. javno je i nedvosmisleno svojim dvjema enciklikama raskrinkao talijanski fašizam i njemački nacionalsocijalizam, u razdoblju kada je na čelu Državnog tajništva bio upravo Eugenio Pacelli. Prva enciklika je već bila presedan s obzirom na to da je napisana na talijanskom umjesto latinskom, kako već nalaže višestoljetna praksa, upravo kako bi imala što širi prijem. Naslovljena Non abbiamo bisogno (1931.) izrijekom tvrdi kako je Mussolinijev režim antikatolički, osuđujući fašističko obožavanje države kao pogansku praksu. Tekst enciklike koju je Pio XI. potpisao par godina kasnije, pod naslovom Mit brennender Sorge (1937.), sastavio je u koordinaciji s predstavnicima njemačkog episkopata sam Pacelli, posredstvom izvješća koja je od njemačkog klera prikupljao u Državnom tajništvu. Njen tekst koji je s propovjedaonica njemačkih crkava pročitan njemačkim katolicima tijekom misa na Cvjetnicu 1937. izričito ističe kako je nacistički program nespojiv s kršćanstvom: osuđuje uzdizanje rase ili naroda, podjednako kao i države, iznad njihove standardne vrijednosti, na idolopokloničku razinu. Enciklika izjavljuje "da čovjek kao osoba posjeduje prava koja ima od Boga i koja bilo koji kolektivitet mora zaštititi od poricanja, potiskivanja ili zanemarivanja". Od 1939. Pacelli je djelovao s druge pozicije, one rimskog pape, imajući još veću odgovornost s obzirom na svaku izgovorenu riječ i gestu, koje su se reflektirale na sudbinu katolika diljem svijeta. I okolnosti su se drastično pogoršale. Iako tekst enciklike iz 1937. nije izravno upirao prstom u Hitlera i nacističku stranku, a opet je najprostodušnijem čitatelju bila jasna poruka i smisao, nacistički je režim odgovorio represivno prema Katoličkoj crkvi i katolicima u Njemačkoj. Sličnog stila - neizravne, a opet dovoljno rječite - bile su i poslanice Pija XII. odaslane u vihoru Drugog svjetskog rata, kada je, u usporedbi s prijeratnim godinama, nacistički režim pokazivao najbrutalnije lice, ne tražeći povoda. Fernand Braudel još je davno primijetio da su rimski prvosvećenici skromnijeg porijekla bili karizmatičniji, žešći i neposredniji od onih koji su dolazili iz talijanskih plemićkih obitelji, koji su pak mentalitetom bili skloniji diplomatskim obrascima. Pio XII. bio je posljednji papa aristokratskog podrijetla (ultimo principe di Dio). Što se krilo iza tzv. „šutnje" Pija XII. predstoji nam tek vidjeti u radovima koje će u dogledno vrijeme, za očekivati je, početi objavljivati europska i svjetska historiografija. Uostalom, već su se nazrele teme o tajnim diplomatskim aktivnostima Vatikana sa zapadnim saveznicima tijekom Drugog svjetskog rata, koje se dadu naslutiti posredstvom izvora neke druge provenijencije. Utoliko je od izuzetne važnosti sve ono što slijedi nakon otvaranja arhivske građe Pija XII.

ogorčena glumica
Marijana Mikulić: Moj sin ne govori, ne gleda u oči i ne odaziva se na svoje ime, a terapija počinje tek za 6- 9 mjeseci
TIDAL
Glazba i zabava
Jeste li ikada čuli za TIDAL? Istražili smo sve što morate o njemu znati
  • Avatar zbog udbasa HDZ i SD Beskucnik
    zbog udbasa HDZ i SD Beskucnik:

    cudi me kak nepise unutra kaka je Vatikan stvorio Islam i da su Islamisti stvoreni od davnih Krscana a stvoreni su za rat protiv starog Izraela tj. danasnjeg zarista Palestine.

  • Nini istrijan:

    O Piu XII treba pitati njemce jer je katolicka crkve u Njemckoj najvise propatila od nacista a da papa Pio XII( inace veliki germanofil) nije mrdnuo prstom.U Vatikanu se mogu naci samo izgovori za pasivno ponasanje pape Pia XII ali ... prikaži još! mozda i otkriti kako je Vatikan pomagao odbjeglim nacistima da sa skrivaju zajedno sa opljckanim ratnim plijenom. Mozda ce se otkriti gdje je Pavelic sakrio novac i zlato opljckanih od srba,zidova i hrvata koji su se protivili rezimu i zavrsili u radne logore.

  • chanchir:

    Vatikanski arhiv i Vatikansko blago ustvari nije Vatikansko......To su vam Vatikanci pokrali ,oteli ili dobili lažima i manipulacijama kroz povijest.....