U prošlosti se školovao vrlo mali broj djece, a ni u Vojnoj krajini nije bilo drugačije. Većina stanovništva bila je nepismena i u tom pogledu neobrazovana, tako da se taj aspekt društvenog života uglavnom nije ni preispitivao. Škole su, dakako, postojale — isprva one koje su vodili svećenici ili pripadnici crkvenih redova, a kasnije i različite vrste državnih škola (pučke, njemačke itd.) U njima se školovao tek mali broj djece, većinom dječaci. Štoviše, iz današnje perspektive neobična je, i možda teško razumljiva činjenica, da je taj, ionako mali broj djece, nerijetko postajao još manji, jer su same obitelji tražile da se djeca ne upišu u školu ili da se već upisana djeca ispišu iz škole.
Razlog tome bio je sasvim prozaičan – školovanje je predstavljalo financijski trošak za krajiške kuće, a snažno se osjećao i nedostatak djece u svakodnevnim kućnim/zadružnim poslovima. Svijest o važnosti obrazovanja još nije bila dovoljno razvijena, odnosno, ako je i postojala, bila je podređena egzistencijalnim izazovima. Kada je riječ o školstvu na području Slunjske graničarske pukovnije, postoje brojni izvori iz 19. stoljeća. Tako je, primjerice, 1857. navedeno da na području Blagajske satnije postoji 18 sela i tri župe/parohije sa 4255 osoba te kućama koje su radi kamenitog i lošeg tla jako raštrkane pa su samo pojedine zadruge udaljene manje od jednog sata hoda od novopodignutih škola u Veljunu i Cvijanović Brdu.
Stoga je nastavu u tim školama moglo pohađati tek 40 do 50 djece. Zadruge i u dobrim godinama nisu bile u stanju osigurati dovoljno hrane sa svojih neplodnih posjeda, a općine su bile presiromašne da bi mogle uzdržavati dva učitelja, bez obzira što je država učiteljima osigurala ogrjev i građevni materijal. Koliko je stanje bilo teško, pokazuje i činjenica da su općinski starješine Blagajske satnije podnijeli molbu kojom su tražili da se nastava dalje održava samo u njemačkoj školi u Veljunu, a da se umjesto nastave u ostale dvije pučke škole održava poduka u crkvenom nauku nedjeljom i blagdanima u pojedinim župama/parohijama – sve dok se materijalno stanje stanovnika Blagajske satnije ne poboljša. Dakle, lokalni su starješine tražili da se privremeno suspendira nastava u pučkim školama, a da djeluje samo elitnija škola na njemačkom, u kojoj su se obrazovali budući kadrovi za vojnu i upravnu službu.
Radi obuke takvog kadra, nerijetko su pojedini učenici prebacivani iz pučkih u njemačke škole. Tako su, primjerice, vojne vlasti 1846. godine navele, da se, u pogledu ispisivanja djece i pohađanja njemačkih škola, iz pučkih škola u njemačke škole prebacuju samo talentirana djeca mlađa od devet godina, a ukoliko se ne pokažu uspješnima već prve godine, da im se dozvoli ispis iz škole. Međutim, treba naglasiti da su vojne vlasti zahtijevale da i ispisana djeca pohađaju školu nedjeljom i blagdanom do navršene 15. godine života. Osnovne škole trebalo je popunjavati djecom od šest do sedam godina, oba spola, pri čemu se posebno pazilo da ne dođe do smanjenja broja učenika. Kao što je već spomenuto, za talentiranu djecu nastojalo se pronaći mjesto u obrazovnom sustavu te im omogućiti prijelaz u njemačke škole, u kojima se obrazovao kadar za vojnu i upravnu službu u Krajini.
Broj učenika u njemačkim školama 1846. nije bio zadovoljavajući — tako je, primjerice, Blagajska satnija imala samo jednog dječaka upisanog u njemačku školu, što je moglo rezultirati nedostatkom pismenih osoba spremnih za službu u vojsci i vojnoj upravi. Stoga je bilo potrebno prebaciti određeni broj djece iz pučke u njemačke škole. Što se ispisane djece tiče, jedan drugi izvor iz 1846. pokazuje da je iz pučke škole u Slunju tada ispisano osmero djece: iz prvog razreda desetogodišnji Stjepan Blašković, a iz drugog razreda četrnaestogodišnjaci Pavle Barić, Tomas Barili, Ivan Šlat, Petar Modrušan te Pavle Štefanac iz Lađevačke, kao i petnaestogodišnjaci Ilija Karavlah i Mihael Žalac iz Vališselske satnije. Tomas Barili ispisan je jer se počeo baviti, odnosno učiti, neki (nenavedeni) obrt, dok su ostali nastavili raditi „u kancelariji” (in die Kanzellay). U slunjskoj pučkoj školi tako je ostalo 48 djece. Tada je ponovno naglašeno da se iz satnija iz kojih djeca pohađaju školu u Slunju (Lađevačka, Vališselska i Blagajska) u njemačke škole mogu slati samo najtalentiranija djeca. Lađevačka satnija, kojoj je pripadao Slunj, trebala je školovati onoliko djece oba spola koliko je školski prostor dopuštao.
Ovi izvori pokazuje da je u krajiškim strukturama postojala svijest o važnosti obrazovanja djece, čak i ako je ona bila prvenstveno motivirana potrebama vojne i upravne službe. Možda će ovaj mali spomen na nekadašnje učenike iz Slunja i okolice, koji su radi drugih potreba bili ispisani iz škole, barem donekle osvijestiti činjenicu da dosezi modernog života — pa tako i obrazovanja — nisu samorazumljivi i oduvijek prisutni, već imaju svoju recentnu i složenu povijest koju treba poštovati i razumjeti. Objavljeno: Iz arhivskih vrela https://slunj-rastoke.hr/nase-price/
Otvori KEKS Pay
