Nekada je neugodan dan u školi završavao povratkom kući. Danas se razred, uspoređivanje, zadirkivanje i potreba za pripadanjem nastavljaju na ekranu u porukama, komentarima i sadržajima koji stižu bez prestanka. Mladi su istodobno publika, autori i predmet procjene, a granica između privatnog i javnog postala je gotovo nevidljiva. Zato se sve češće govori o „krhkoj generaciji“. O mladima koji teže podnose kritiku, brže odustaju i trebaju više potvrde. No takva etiketa možda više skriva nego što objašnjava. Današnja djeca ne odrastaju u istim okolnostima kao njihovi roditelji: pritisak usporedbe više nije ograničen na školu, ulicu ili nekoliko vršnjaka, nego je stalno prisutan.
Kad odmor postane još jedan krug sadržaja
Skrolanje često izgleda kao odmor, ali mozak pritom nastavlja obrađivati nove podražaje. Svaki sljedeći video donosi novu temu, emociju i razlog da se ostane još nekoliko sekundi. U takvom ritmu tišina lako postaje nelagodna, koncentracija naporna, a dosada nešto što treba odmah ukloniti. Problem nije samo u vremenu provedenom uz mobitel. Važno je što se na njemu događa i što mlada osoba ondje traži; zabavu, pripadanje, bijeg, informaciju ili potvrdu vlastite vrijednosti. Isti ekran može povezivati, educirati i pružiti podršku, ali i pojačavati osjećaj da svi drugi žive ljepše, uspješnije i uzbudljivije.
Odrastanje je oduvijek uključivalo pitanje: „Što drugi misle o meni?“ Društvene mreže tom pitanju daju broj pregleda, lajkova, pratitelja i komentara koji lako postaju mjerilo popularnosti, privlačnosti, pa čak i osobne vrijednosti. Posebno u dobi u kojoj se identitet tek gradi, digitalna reakcija okoline može imati mnogo veću težinu nego što odraslima izgleda.
Tu je i uspoređivanje s pažljivo odabranim prizorima tuđih života. Mladi uglavnom znaju da sadržaj nije cijela stvarnost, ali to ih ne čini imunima na njegov učinak. Kada svakodnevno gledaju tuđe rezultate, izgled, putovanja i društveni život, vlastita svakodnevica može djelovati nedovoljno zanimljivo, čak i kada je sasvim zdrava i ispunjena.
Digitalno nasilje ima posebnu snagu jer ne poznaje školsko zvono ni zatvorena vrata. Poruka se može proslijediti, fotografija sačuvati, a ruganje pretvoriti u javni spektakl. Publika je veća, sadržaj ostaje dostupan, a dijete često nema osjećaj da postoji sigurno mjesto na kojem sve prestaje. Zbog toga odrasli ne bi trebali čekati očite znakove problema. Povlačenje, promjene raspoloženja, poremećen san, izbjegavanje škole ili nagla tajnovitost oko mobitela mogu biti razlog za razgovor. No razgovor teško počinje ako je prva reakcija zabrana, kritika ili rečenica: „Samo ostavi mobitel.“ Djeci je potrebna odrasla osoba koja će najprije pokušati razumjeti što se događa.
Mobiteli i društvene mreže neće nestati iz života mladih. Zato cilj ne može biti samo kontrola vremena pred ekranom, nego razvoj sposobnosti za prepoznavanje manipulacije i postavljanje granica kako mladi ne bi gradili sliku o sebi isključivo na reakcijama drugih. U tome važnu ulogu imaju roditelji i škola, ali i odrasli koji vlastitim ponašanjem pokazuju kako izgleda zdrav odnos prema tehnologiji. Teško je od djeteta tražiti da odloži ekran ako razgovor s njim redovito prekidamo pogledom na vlastiti mobitel.
Jesu li mladi krhki ili ih nedovoljno slušamo?
„Današnji mladi nisu krhki. Odrastaju izloženi neprekidnim podražajima, usporedbama i procjenama. Ne trebamo proglasiti tehnologiju neprijateljem, nego ih naučiti prepoznati granicu i potražiti pomoć kada digitalni pritisak postane prevelik“, ističe psihologinja Maja Vučić.
Gdje završava uobičajena ranjivost odrastanja, a počinje ozbiljan problem mentalnog zdravlja, jedna je od tema panela „Krhka generacija u okovima skrolanja, trolanja i lajkanja – mentalno zdravlje mladih u digitalnom dobu“ na Education.Weekendu powered by KONČAR, novoj platformi rovinjskog Weekenda na kojem uz Vučić još sudjeluju daljinska plivačica i edukacijska rehabilitatorica Dina Levačić te pročelnica Odjela za psihologiju na Sveučilištu Algebra Bernays Ana Havelka Meštrović. Razgovarat će o društvenim mrežama, digitalnom nasilju i na koji način mladima možemo pomoći bez moraliziranja i jednostavnih zabrana. Pravo pitanje nije jesu li današnji mladi previše krhki, nego jesmo li im dali dovoljno prostora da pogriješe, razgovaraju i izgrade otpornost u svijetu koji od njih traži da budu dostupni, zanimljivi i nasmijani gotovo bez prestanka. Više informacija dostupno je na službenoj web-stranici te na Instagramu, Facebooku i LinkedInu.
Otvori KEKS Pay
