Za srbijansku službenu politiku, velik dio oporbe, mahom nacionalistički nastrojene, i medije pod kontrolom režima, rat u Hrvatskoj počeo je 4. kolovoza 1995. operacijom Oluja. Kao da se prije toga ništa nije događalo: počevši od balvan-revolucije u ljeto 1990., početka otvorene agresije godinu dana poslije, okupacije hrvatskog teritorija, protjerivanja hrvatskog i ostalog nesrpskog stanovništva, brojnih zločina od Vukovara, koji je praktički nestao kao tema u srbijanskom društvu, pa do drugih gradova i sela koji su bili žrtve agresije. Mainstream mediji pod kontrolom vlasti prate isključivo službeni narativ o Oluji kao "najvećem progonu stanovništva u Europi nakon Drugog svjetskog rata". Tako, primjerice, Aleksandar Vučić svake godine na godišnjicu operacije obećava ili prijeti da "Srbija neće dozvoliti nove Oluje".
Predstavnici vlasti, također, povezuju Oluju sa zločinima koje je nad Srbima počinio ustaški režim tijekom Drugog svjetskog rata prikazujući je kao "kulminaciju višedesetljetnog procesa istrebljenja Srba u Hrvatskoj". Rijetki su glasovi koji upozoravaju na odgovornost službenog Beograda za sve što se dogodilo tijekom rata u Hrvatskoj. Moglo bi se reći da se danas u srbijanskim medijima Oluja koristi više nego tijekom 1990-ih. Naslovi u dnevnim novinama poput režimskog Informera i sličnih medija uglavnom su isti: "Ustaše slave zločin", "Državni vrh proslavlja srpski pogrom!".
No vratimo se u 1995. godinu da pogledamo kako su tadašnji srbijanski mediji izvještavali o Oluji i što su govorili i pisali srbijanski vojni zapovjednici i političari. Glavno propagandno oružje u rukama Slobodana Miloševića Radio-televizija Srbije, kojoj možemo pridodati i Večernje novosti te Politiku, vijest o "padu Knina" objavila je tek u dvadesetoj minuti informativnog programa, a Tanjug je nije ni spomenuo. Drugog dana Oluje, 5. kolovoza 1995., Večernje novosti donijele su veliki naslov "Udar sa 100.000 vojnika", a Politika je objavila: "Na Knin palo više od 2000 granata". U tim prvim izvještajima obrana Republike Srpske Krajine ocjenjivala se stabilnom.
Poziv predsjednika Republike Franje Tuđmana hrvatskim Srbima da ostanu u svojim domovima ocijenjen je kao mješavina uvreda i cinizma. Beogradski mediji u prvim danima, očekivano, najviše prostora daju za njih iznenađujućem slomu Republike Srpske Krajine, a u kasnijim danima naglasak je bio na izbjegličkim kolonama srpskog stanovništva, koje su bile zaustavljene pred Beogradom, te na zločinima hrvatskih snaga. Ratni huškač i osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj, tada i godinama poslije, ponavljao je istu izjavu: "Mi smo upozoravali da se Srbija brani u Kninu i da se Kosovo brani u Kninu, ali nitko nije slušao."
Predsjednik RSK i također osuđeni ratni zločinac Milan Martić, u intervjuu u Banjoj Luci ujesen 1995., govorio je o potpunom rasulu u vojno-zapovjednom lancu spomenuvši "opću bježaniju" i "nezapamćenu izdaju". Žalio se kako general Mile Mrkšić nije htio poslušati njegovu zapovijed da bombardira Zagreb. Osvrnuo se i na početak Oluje: "A lično o samom napadu, moram i to da kažem, niko me nije izvijestio, ni od moje Službe državne bezbjednosti, koji su također pobjegli dan ranije, niti me je general Mrkšić o napadu obavijestio." Drago Kovačević, posljednji gradonačelnik Knina u vrijeme RSK, pričao je autoru ovog teksta u Beogradu 2014. kako je Martić, kad je počela Oluja, satima pokušavao dobiti Slobodana Miloševića, a nakon što ga je konačno dobio, na pitanje što da radi, Milošević mu je poručio da se ubije.
FOTO Ovako je izgledao veliki mimohod 1995.: Tuđman nosio bijelu uniformu, vozio se u otvorenom vozilu
Nakon toga, prema Kovačevićem riječima, Martić i Brana Crnčević zajedno su ogovarali Miloševića. Posljednji zapovjednik Srpske vojske Krajine Mile Mrkšić (kasnije osuđen za zločine na Ovčari) trećeg dana Oluje, 6. kolovoza 1995., piše načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije generalu Momčilu Perišiću: "Naknadnim prikupljanjem podataka saznao sam da do 16 časova niti u Kninu niti u bilo kom mestu 4. 8. 1995. godine niko nije ni pomišljao na evakuaciju naroda, sve dok nije potpisan akt veleizdaje od predsednika Martića. Kad su saznali za odluku oko 18 časova, Kninjani, koji su se u borbi pokazali kao velike kukavice, skidaju uniforme, oblače civilna odela i počinju da beže."
Mrkšić je smatrao kako je "realno bilo očekivati da jedinice SVK pruže otpor hrvatskoj vojsci u trajanju od najviše deset dana", ali to se nije dogodilo "zbog evakuacije stanovništva, slabog morala, nezadovoljstva stanjem u Krajini te očekivanja da će neko drugi doći u RSK da brani narod. Tjedan dana nakon završetka Oluje, na sjednici Vrhovnog savjeta obrane u Beogradu, prvu analizu vojne operacije hrvatskih snaga i brzog sloma RSK dao je general Branko Krga, načelnik Obavještajne uprave Vojske Jugoslavije. Istaknuo je kako je vanjski faktor odigrao važnu ulogu, ali i da je političko rukovodstvo RSK bilo opterećeno borbom za vlast i brzim bogaćenjem.
Nedugo nakon njegova izlaganja, riječ je uzeo Slobodan Milošević: "Molim vas, 6000 Hrvata branilo je Vukovar pola godine. Napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići iz samo tri pravca, nisu ga mogli braniti ni 12 sati. Oni ga nisu branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili od policajaca, građana i ostalih – čim je prestala artiljerijska priprema u 7 uveče, oni su naredili bežaniju. Pitanje je, ko je zaista doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Utekli su kao zečevi, a sada hoće da ih Jugoslavija brani. Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom nego što bi izginuli držeći linije." Milošević se posebno ljutio na političko vodstvo iz Knina koje je odbilo plan Z-4. "Zamislite vi taj apsurd: na jednoj strani odbija se plan, a na drugoj se odbija da se brani!?" Srpska paradržava Republika Srpska Krajina, koja je postojala četiri godine, nestala je u samo četiri dana vojno-redarstvene operacije Oluja.
Otvori KEKS Pay
A nama guraju narativ kako su srbi divni i da treba obnoviti yubav