Malo je tko vjerovao Ivi Pukaniću kada je upozoravao da je 9. travnja 2008., izbjegavši atentat, ponovno rođen. Dok je na dramatičnoj tiskovnoj konferenciji kolegama novinarima crtao shemu događaja i opisivao počinitelja, prema kojem je napravljen i fotorobot, gotovo je svima zvučala nevjerojatnom priča da je ubojici “zaštekao” pištolj i da je tek pukom srećom izbjegao smrt na ulici. Šest mjeseci kasnije, kada je likvidiran, taj atentat dobiva sasvim novu dimenziju. No za dugogodišnjeg glavnog urednika tjednika Nacional, kasnije i predsjednika uprave NCL Media Grupe i jednog od vlasnika, bilo je, nažalost, prekasno.
Ukinuta policijska pratnja
Zbog prirode njegova posla, ali i učestalih prijetnji koje je primao u nekoliko je navrata zatražio i dobio policijsku pratnju. Kobne 2008. policija ga je pratila u stopu tijekom četiri mjeseca, no uoči likvidacije taj je režim promijenjen pa su adrese na kojima je Pukanić živio i radio prismatrane tek povremeno. A onda je svanuo 23. listopada. Paklenom napravom podmetnutom pod Toyotu Lexus koja je, kako je javljeno, aktivirana daljinskim upravljačem, toga je dana u 18.20 sati u dvorištu Nacionala u Palmotićevoj ulici Pukanić naposljetku likvidiran, uz njega i Niko Franjić, stručnjak za marketing. Poginuli su u trenutku dok su prilazili vozilu, a o jačini detonacije svjedoči i to što je odjeknula cijelim Donjim gradom. Od krhotina raspucanog stakla ozlijeđene su još dvije osobe – grafičari Nacionala Ivica Horvat i Vedran Duhaček. Puka je sreća što u jednoj od najbezobzirnijih likvidacija, koja u Zagrebu nije viđena od sredine 90-ih, kada je na sličan način ubijen poduzetnik Albert Burić, nije bilo više mrtvih i ranjenih s obzirom na to da je u zgradi u to vrijeme, osim novinara Nacionala, bilo i 20-ak studenata Nacionalove novinarske akademije.
Dan nakon likvidacije Večernji list izlazi sa specijalom na 20 stranica, uz apsolutni presedan u povijesti izlaženja lista: s komentarom objavljenim na – naslovnoj stranici! Za bolje razumijevanje konteksta vremena valja napomenuti da je samo desetak dana ranije u središtu grada mučki ubijena nedužna mlada pravnica Ivana Hodak pa je nakon Pukanićeva umorstva u Zagrebu zavladala atmosfera straha i nepovjerenja u sustav. “Vremena više nema, ničiji život više nije siguran, stradavaju nevine djevojke, mladići, novinski urednici, osobe koje je država trebala zaštititi, a nije. Državni vrh trebao je danas donijeti trenutačne mjere za obračun s kriminalom, mafijom, terorizmom. Očekivali smo ih. Nažalost, donošenje jasnih mjera odgođeno je za nekoliko dana, tjedana, čime je dano još vremena podzemlju za prikrivanje tragova, za nove zločine. Gledamo lica čelnika, zabrinuti su, pokušavaju ostaviti dojam odlučnosti, uvjerljivosti, jedino ne znaju što i kako. Građani traže akciju – i to odmah!
Četiristo obrađenih slučajeva svekolikog kriminala i mafije čeka da ih netko završi, privede pravdi i kazni. I to ne u bliskoj budućnosti, nego odmah, kad već nisu jučer. Odgovor pravne države, onog najboljeg u društvu koje mora jamčiti miran život svima, mora biti snažan i munjevit jer je to njihova obveza prema građanima zemlje koju vode”, piše u komentaru koji potpisuje uredništvo Večernjeg lista.
Silna strka i gužva
Večernjakovi reporteri pak raspoređeni su po ulicama i po svim važnim institucijama.
– Bilo je strašno. Čuli smo stravičnu detonaciju i svi smo potrčali na prozor. Automobil je gorio, pokraj njega su ležala dva tijela. U jednom sam prepoznala Pukanića. Nastala je silna strka i gužva, stigli su policija, hitna pomoć i vatrogasci – kazala je jedna od šokiranih studentica Nacionalove akademije. Ništa manje od nje nisu bili šokirani ni djelatnici okolnih kafića, restorana i trgovina, a neki od njih kazali su da su nakon detonacije vidjeli nekog čovjeka koji je potrčao. U vrijeme eksplozije, središte grada bilo je preplavljeno navijačima nizozemskog NEC-a koji su došli na nogometnu utakmicu svoga kluba i Dinama. Samo pola sata ranije skupina od stotinjak nizozemskih navijača, praćena policijom, prošla je kroz Staru Vlašku, a nakon eksplozije policija ih je brzinom munje evakuirala iz središta grada te uz pratnju desetak defendera odvezla do maksimirskog stadiona.
Rekonstrukciju zločina odradila je novinarka Ivana Jakelić. Prema informacijama kojima je raspolagala, Pukanić se pred redakciju dovezao oko 10 sati, parkirao i izašao iz vozila. Krenuo je prema zgradi, iz koje je do 18.20 sati u dva navrata izlazio. Počinitelj se dovezao motociklom u kojem je bila paklena naprava. Motocikl je parkirao pokraj Lexusa te je iz Palmotićeve 3 otišao do Palmotićeve 4. Tu je satima čekao pogodan trenutak za aktiviranje naprave. S obzirom na to da je Pukanić iz zgrade izlazio nekoliko puta, lako je moguće da neposredni počinitelj nije bio sam, odnosno da su postojale još barem dvije ekipe koje su pratile kuda se kreće. Posljednji put iz zgrade je izašao u 18.20 sati s Nikolom Franjićem... Operativno-komunikacijski centar zagrebačke policije bio je zasut prijavama građana koji su zvali i prijavljivali eksploziju. Mjesto događaja uskoro je bilo preplavljeno vatrogasnim i policijskim ekipama te ekipama hitne pomoći, koje su pružile pomoć dvojici lakše ozlijeđenih grafičara Nacionala. Pirotehničari i policija obavili su očevid, koji je trajao cijelu noć, a policija je blokirala uži centar grada.
Uoči rasprave državnog vrha potaknute ubojstvom Ive Pukanića i Nike Franjića – a na vlasti su u tome trenutku premijer Ivo Sanader i predsjednik Stjepan Mesić – nagađalo se o tome hoće li zaključak biti da i Hrvatskoj treba akcija poput srbijanske “Sablje”. U toj akciji tijekom četrdesetak dana, koliko je trajalo izvanredno stanje, privedeno bilo više od 11.000 ljudi. Nagađanja su išla i čak prema tome da bi predsjednik Mesić mogao predložiti uvođenje Vlade nacionalnog jedinstva. No više sudionika toga sastanka, javlja naša novinarka Deana Knežević, potvrdilo nam je da o tome nije bilo ni govora. Nitko nije spominjao niti se itko zalagao za suspenzije redovnih institucija. Nema potrebe za izvanrednim stanjem, jednoglasno je zaključilo Vijeće za nacionalnu sigurnost, ali će biti donesene neke izvanredne mjere. Kakva je mobilizacija nastala u redovima policije, govori i podatak da su angažirane sve raspoložive policijske snage. Neslužbeni izvori govore da takva policijska sila nije bila aktivirana od 1999. godine, kada je u središtu grada “zoljom” ubijen građanin Zoran Domini.
Uistinu, policija je ubrzo pronašla počinitelje tog zločina koji su u sudskim procesima kasnije osuđeni na duge zatvorske kazne. Robert Matanić, organizator skupine koja je ubila Pukanića, osuđen je na 35 godina zatvora, a neposredni izvršitelj ubojstva Željko Milovanović, koji je postavio napravu, na 40 godina, dok je Milenko Kuzmanović za kazneno djelo pomaganja izvršitelju osuđen na pet godina. Bojan Gudurić, koji je Pukanića trebao ubiti hicem iz snajperske puške ako zakaže eksploziv, osuđen je na 33 godine zatvora, a za pomaganje u ubojstvu na po 16 godina osuđeni su članovi grupe Luka Matanić i Amir Mafalani. Sreten Jocić, poznatiji kao Joca Amsterdam, za ubojstvo je prema pravomoćnoj presudi zagrebačkog suda navodno platio 1,5 milijuna eura. Međutim, Jocić je na istodobnom suđenju u Beogradu oslobođen zbog nedostatka dokaza. Na pitanje tko je i zašto naručio atentat na Pukanića ni 12 godina nakon ubojstva nema odgovora.
Naravno, i standardni komentar: "puka je sreća što nije poginulo više ljudi". Da su novine izlazile u srednjem vijeku, komentar na kugu glasio bi: "puka je sreća što je izginula samo jedna trećina Europljana".