Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 3
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Životna priča Hrvoja Ivančića

'S prijateljem sam u gumenjaku od Zagreba do Crnog mora putovao mjesec dana. Tako je sve počelo'

Herson
Foto: Hrvoje Ivančić
1/16
18.08.2023.
u 20:10

Pisao sam reportaže iz Ugande, Konga, Južnog Sudana, Indije, Pakistana, Nepala, Sirije, Etiopije... Na prvom putovanju u Egipat doživio sam kulturni šok, na svakom koraku netko je bio spreman zeznuti me, podvaliti mi nešto... Nisam bio spreman na tu prijetvornu kulturu koja ti želi samo izvući novac iz džepa

Kad si novinar, mislim da je sve moguće, da dođeš bilo gdje, jer uvijek postoji način, samo treba doći do tog načina. Ne postoji mjesto na planetu koje ti je nedostupno. Tvrdi tako Hrvoje Ivančić (40) – pisac i putnik, reporter i dokumentarist koji je ove godine za seriju reportaža iz Ukrajine u nedjeljnom Večernjaku dobio nagradu Hrvatskog novinarskog društva „Marija Jurić Zagorka“ za pisano novinarstvo.

– Najgore mi je bilo vidjeti mrtve ljude na cesti raznesene granatama. Još maloprije su hodali ulicom, žena je tek bila izišla iz trgovine, a sada je mrtva. Čovjek je u automobilu stajao na semaforu, sada je mrtav. Ljudi koji su maločas stajali na autobusnoj stanici – mrtvi. Osim toga, jako mi je nelagodna bila tišina u Harkivu. Usred dana oglasi se zračna opasnost, samo se čuju sirene za uzbunu, a na ulicama nema ni čovjeka ni psa, grad skoro duplo veći od Zagreba potpuno je prazan. Čista jeza – govori iskusni reporter.

Osim iz Ukrajine, pisao je i iz Ugande, Konga, Južnog Sudana, Indije, Pakistana, Nepala, Sirije, Etiopije... Iako mu je pisana reportaža najdraža forma, snimio je i više dokumentarnih filmova, radijskih putopisa, dugometražnu dokumentarnu radiodramu, a napisao je i četiri knjige – putopisni roman, zbirku kratkih priča inspiriranu dugogodišnjim putovanjima na Bliski istok te dva putopisa od kojih posebno valja izdvojiti onaj posljednji „Iza Mjesečevih planina“ koji opisuje njegove avanture u Africi te predstavlja do sada Ivančićevo najbolje i najzrelije djelo.

Foto: Hrvoje Ivančić

Nećemo reći da je baš za svaki svoj rad dobio nekakvu nagradu ili priznanje, ali ipak, u životu ih je dosad već skupio toliko da nije ni daleko od istine. A kako je sve počelo?

– Ne mogu reći da su mi roditelji bili diplomati pa da su stalno putovali po svijetu i mijenjali adrese, a onda i ja s njima, pa da se, recimo, tu stvorila ta ljubav prema putovanjima. Odrastao sam u Zaboku i kao klinac sam najviše putovao biciklom, obožavao sam istraživati okolne puteve, brda, sela, a obožavam i danas sjesti na bajk i lutati svojim Zagorjem – govori Ivančić koji trenutačno, barem dok je u Hrvatskoj, živi na relaciji Zagreb – Zabok.

U svom rodnom gradu trenutačno uređuje obiteljsku kuću i nada se u dogledno vrijeme tamo preseliti „za stalno“. – Jednostavno mi više odgovara taj stil života od gradske vreve. Kuća, dvorište, zelenilo i tako to. Nego, moje prvo daleko putovanje? Bio sam tada student druge godine povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i logično mi je bilo da odem u Kairo. Kao mladić sam imao neke snove, ali čvrste ideje kako to sve napraviti baš i nisam. Znao sam da želim vidjeti svijeta i da želim doživjeti avanturu, to mi je bila glavna misao vodilja iza tog putovanja – kazuje Ivančić te pojašnjava kako je iz prve ruke želio iskusiti taj svijet koji je do tada doživljavao preko filma, literature i imaginacije.

– U srednjoj školi sam upoznao prijatelja, nešto starijeg od mene, kojem neću otkriti pravo ime, ali on je sebe i tada i danas, a još uvijek smo si jako dobri, nazivao Fejsom, tako se predstavljao. Živio je specifičnim načinom života, bio je totalno odvojen od sustava, nije imao čak ni račun u banci, namjerno se distancirao od svega. Upravo on me kroz srednju školu učio nekim trikovima za putovanja, kako sa što manje novca proći i doći što dalje. Govorimo o periodu kad je, barem kod nas u Hrvatskoj, internet još bio u povojima i rijetki su ga imali pa se to nije moglo izguglati za deset sekundi. Otkrio mi je da mogu spavati u napuštenim ili neizgrađenim zgradama, parkovima, upoznavati ljude preko različitih događanja i festivala pa se njima prikrpati na neki skvot i slično. Zbog toga sam dosta rano naučio putovati jeftino – kazuje Ivančić kojemu je njegovo prvo samostalno putovanje u Egipat trebalo poslužiti kao svojevrsni test.

Ako mu se svidi i ako sve prođe u redu, nastavit će dalje putovati po svijetu, a ako odustane, znat će da takve avanture nisu za njega. Prvih nekoliko dana nakon slijetanja bio je totalno razočaran. Kako kaže, doživio je kulturni šok jer je sve bilo drugačije od onoga što je pročitao i vidio.

- Egipat je tada bio, a bilo je to prije svih onih revolucija koje su se kasnije izdogađale na istoku, stvarno jaka turistička destinacija. To je bio takav grabež za turiste, pogotovo bijelce, a na meni se odmah vidjelo da sam stranac. Na svakom koraku netko je bio spreman da te zezne, podvali ti nešto, uzme ti pare. Nisam bio spreman na takvo ophođenje jednog čovjeka prema drugom, na tu prijetvornu kulturu koja ti želi samo izvući pare iz džepa, da me svi tako gledaju. Bio sam totalno nepripremljen, s nekim malim ruksakom, nije bilo interneta i bookinga. Zbog kombinacije svega toga želio sam odustati prvih nekoliko dana. Stvarno sam se lomio trebam li otići na aerodrom i natrag u Hrvatsku ili ne. Ali eto, nekako sam ipak preuzeo i prihvatio tu svoju muku kao dio iskustva i rekao si da idem putovati solo i baš me briga – prisjeća se ovaj pisac i reporter.

Foto: Hrvoje Ivančić

Generalni plan bio mu je doživjeti neku veliku avanturu u svojem trotjednom putovanju Egiptom, ali ta se avantura nije dogodila. Kako kaže, dosta dugo je u životu na svojim putovanjima toliko tražio i priželjkivao taj filmski scenarij da nije primjećivao pravu avanturu koja ti se na putovanjima događa cijelo vrijeme. - Poslije sam shvatio da je samo to putovanje stvarnost, da je to priča, da je i ona najmanja stvar koja ti se dogodi u najobičnijoj trgovini u Kairu priča, da je to ono što trebaš. Kad sam tako počeo shvaćati svoja putovanja, onda sam shvatio da je sve tu, svijet je ovdje, knjiga se otvorila i samo je treba čitati – kaže Ivančić.

Kad ga se pita koliko je država posjetio od tada do danas, dakle u posljednja dva desetljeća, jasno do znanja daje da se mnogo više voli vraćati na mjesta koja je već posjetio nego samo radi brojki nabijati štambilje u putovnici. – Vraćam se na mjesta na kojima sam  stekao prijatelje, meni su ljudi jako bitni i uvijek ću se vraćati dok budem imao neke svoje ljude – govori. A gdje mu je bilo najljepše?

– U Gruziji, tamo sam najviše doma. Volim tu zemlju zbog planina, tamo je Kavkaz, a kako jako volim Ljermontova, onda se baš taj planinski masiv nametnuo kao logičan izbor. Osim toga, Gruzija ima odlično vino, Tbilisi mi je prekrasan grad čudesne arhitekture i jako dobrog noćnog života. Odande sam baš za Večernji list 2011. radio reportažu iz Južne Osetije. Sjećam se da sam došao na jedan od njihovih fakulteta gdje ljudi uče engleski jezik kako bih na licu mjesta našao nekog tko bi mi bio interpretator. Tad se gotovo sve dogovaralo na licu mjesta, internet na mobitelima koristili su rijetki. Našao sam Giorgija s kojim sam do danas ostao jako dobar prijatelj i koji mi je otkrivao čari te države – kazuje Ivančić.

U z Gruziju, jako se udomaćio i u Kongu koji je posjetio više puta. I to ne bilo koji dio te države, nego pokrajinu Sjeverni Kivu u koju su nogom kročili doista rijetki novinari ne samo iz Hrvatske nego i iz svijeta. Nije tamo bio ni New York Times, BBC, Guardian, CNN, Der Spiegel... Ali zato jest reporter iz Zaboka koji sada tamo gradi i – školu!

– Nije to škola u pravom smislu te riječi, riječ je o većoj učionici sagrađenoj od čvrstog materijala, a ne od dasaka i zemlje kao što su većinom tamo. Ima i čvrste temelje, stavit ćemo i solarne panele. Ja bih rado i da imaju ogromni TV, da svi klinci imaju laptope, ali napravili smo koliko smo mogli s iznosom koji smo uspjeli skupiti. Kupili smo im i projektor i platno, ja sam im donio kolekciju raznih crtića pa smo im to puštali kad sam bio zadnji put sad na proljeće. Super nam je bilo, to je baš nevjerojatno iskustvo. Jako mi je drago zbog te sitnice iako ona vjerojatno neće promijeniti najvjerojatnije gotovo ništa za tu djecu, jer se to mora događati sustavno – smatra Ivančić koji za sebe tvrdi da nije nikakav humanitarac.

Humanitarci su, kaže, oni koji su svoj život i energiju posvetili brizi za druge, a on je napravio tek jednu humanitarnu gestu. Iz Konga je ovaj Zabočanin napisao više reportaža te snimio dokumentarni film „Sjeverni Kivu – Zaboravljeno srce Afrike“, a uskoro će izbaciti još jedan film o toj regiji. Upišete li u Google ili YouTube „Kivu“, odmah će pred vas iskočiti videouraci i članci koji o tom kutku svijeta govore kao o jednom od najopasnijih mjesta na planetu. A Ivančić se tamo osjeća gotovo kao kod kuće, ima mnogo prijatelja, gradi škole...

Kako on vidi Kongo?  - Unatoč tome što sam se tamo udomaćio uvijek prolazim kroz dosta stresa jer je to jedna nadrealna država u kojoj zakon ne postoji i ljudi upravo tako i žive. Uvijek se nekako morate provlačiti između tih lokalnih pravila koja su nametnuli vladari rata. Tamo riječ korupcija ne postoji, korupcija je tamo zapravo normalna situacija. Kongo je oduvijek privlačio avanturiste, paravojske, plaćenike, biznismene, novinare koji su spremni pisati priče, a istočni Kongo ostao je magnet za vrhunske priče, samo što to, nažalost, ljude ne zanima previše. Kongo je nešto što ne postoji nigdje drugdje, to je spoj Star Treka i srednjeg vijeka, ljudi imaju mobitele, a ubijaju se mačetama, imaju satelitske antene, ali istovremeno drvenim romobilima prevoze robu – nabraja Ivančić.

>> VIDEO Putopisac o Kongu: U gradovima vrebaju dječje bande, korupcija je posvuda, no ovo bi mogao biti raj

Kada ga pitamo je li ga strah šetati Kongom, odgovara da određena doza straha uvijek postoji kada na ulici vidi naoružanu bandu, ali se nekako tijekom svojih brojnih posjeta toj zemlji naučio nositi s tim. – Žalosno je reći, ali kao bijelac si tamo sigurniji, tvoj život vrijedi više. Za tebe se smatra da imaš novca i ljudi će te taj novac tražiti da se izvučeš iz nekih situacija u kojima bi neki lokalac možda i poginuo. Ne traže previše, daš 5 dolara i miran si. Skriviš prometnu nesreću i nikom ništa, ona će te koštati tih 5 ili 10 dolara, ne traže te 100 ili 200 – govori.

Pita li se ikada kada se nađe u kakvoj škakljivoj situaciji „ma što je meni ovo trebalo“?

– Vrlo često, ali ne zbog tih opasnih situacija, tada radi adrenalin, nego zbog sitnica. Kad se danima u podne preznojavam na suncu i vrućini uz milijun mušica oko mene glavom mi samo prolazi kako se želim otuširati i otići odande. Naravno, to prođe i brzo se vratiš u to neko totalno pomaknuto stanje koje osjećaš dok si na terenu, dok loviš priču, teško je to racionalno pojasniti. Iskreno, da si u glavi predstavim kako idem u Kongo istraživati neku paravojnu skupinu, to bi mi zvučalo glupo i ne bih si mogao opravdati to svoje putovanje. Ali ako si to postavim tako da u Kongo idem raditi priču o ljudima, pa su i jedan od segmenata te paravojne skupine, i onda malo-pomalo radiš mozaik od svega toga, to je ono što svem daje smisao – pojašnjava Ivančić.

Dodaje i kako mu je cilj pisati za hrvatsku publiku na svom jeziku. Drugačije je, kaže, kada čitatelji u Hrvatskoj pročitaju priču nekoga tko ju je napisao iz hrvatskog iskustva i mentaliteta nego kada čitaju, pa makar i jako dobro prevedenu priču nekog Nijemca ili Amerikanca. Ne možemo se zbog ograničenog prostora dotaknuti svih Hrvojevih priča, reportaža, avantura, dogodovština, još tamo od početaka kada je s prijateljem Titom krenuo četiri metra dugim gumenjakom od Zagreba do Crnog mora na koje su obojica uspješno stigla mjesec dana kasnije.

– Obojica smo bili u studentskom domu na Cvjetnom naselju i vrijeme često provodili i na savskom nasipu. Tako se rodila ideja, nismo imali nikakvih uzora u literaturi ili filmu. Došli smo do Crnog mora, prodali čamac i onda se još mjesec dana vraćali do Zagreba – govori Ivančić, inače po akademskoj izobrazbi – povjesničar. Bi li mogao predavati povijest u školi?

Foto: Hrvoje Ivančić

- Mislim da bi mi sada nakon svega to bilo malo predosadno. S druge strane, izdao sam tri slikovnice za djecu i često me zovu i u osnovne i srednje škole što zbog tih slikovnica, što zbog knjiga poput Dunavskog bluesa. Uživam govoriti pred učenicima, jako me ispunjava kada djeci uspijem prenijeti neku emociju, nešto što će ostati s njima. Kada malo bolje promislim, čini mi se da su ta moja predavanja u školama i među najbitnijim stvarima koje radim u životu. Dobio sam s vremenom taj neki osjećaj kao da je sve ovo drugo, sva ta iskustva pisanja reportaža i knjiga, da je sve to dovelo do toga da ta svoja iskustva prenesem djeci koja te priče i iskustva skupljaju i upijaju kao spužve i kojima će to najviše od svih značiti. Pronalazim veliko zadovoljstvo u tome da će jednog dana možda ta djeca reći „pa bio je tamo onaj jedan, pričao je to i to, i sada i ja želim napraviti nešto slično“ – izbacuje Ivančić iz sebe tok misli koji na prvu djeluje kao da je i njega samog iznenadio.

Što je iduće? – Planova je jako puno, na kraju, kada umreš, uvijek je više nenapisanih nego napisanih knjiga. Što se putovanja tiče, trenutačni kratkoročni cilj mi je skloniti se negdje pored rijeke, sjesti i čitati knjige preko ljeta. To je za moj osobni gušt, to je putovanje o kojem sada najviše maštam. Šator i knjiga uz neku vatricu – zaključuje.

Komentara 1

FR
franjo
12:20 19.08.2023.

Kome ti izvlačiš novac iz džepa lutajući a ništa ne radiš ?

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije