Deset godina čekala je trenutak kada će u naručju držati svoje dijete. Putovala je na preglede i liječenja, prolazila kroz neizvjesnost, a kada je napokon rodila, suze nisu mogli zadržati ni ona ni njezin suprug. Taj porod jedan je od onih koje Nada Greguraš, primalja s 40 godina radnog staža u virovitičkom rodilištu, ni danas ne zaboravlja.
– Imala sam ženu koja je deset godina pokušavala dobiti dijete. Putovala je u Zagreb, prolazila svašta. Kad je konačno rodila, ne znam je li više plakao tata ili mama. To je bilo prekrasno – prisjeća se Nada.
U četiri desetljeća rada njezine su ruke dočekale tisuće beba. Bilo je trenutaka neizmjerne sreće, ali i straha, komplikacija i neizvjesnosti. Iako su se uvjeti rada tijekom godina znatno promijenili, jedno je ostalo isto – važnost primalje koja je uz majku od prvih trudova do trenutka kada začuje plač svojega djeteta.
U povodu Međunarodnog dana primalja, obilježenog 5. svibnja, virovitičko rodilište otvorilo je vrata i podijelilo priče žena koje svakodnevno svjedoče dolasku novih života na svijet. Uz Nadu Greguraš, o svom su pozivu govorile glavna sestra rodilišta Nives Kolar, koja ondje radi 14 godina, Patricija Kaselj, mlada primalja s tri godine iskustva, te Jelena Tomić, koja posljednjih pet godina skrbi o ženama nakon poroda.
Najduže među njima radi Nada Greguraš, koja je gotovo cijeli radni vijek provela uz rodilje. Pamti vrijeme kada je u virovitičkom rodilištu bilo između 1.200 i 1.600 poroda godišnje, dok ih je prošle godine zabilježeno 519. Sjeća se i ratnih godina, kada su zbog uzbuna novorođenčad morali nositi u podrum, a zatim ponovno vraćati na odjel.
– Puno je prije bilo teže. Kad sam se zaposlila, imali smo jedan CTG, a u rađaoni tri žene. Selili smo ga od jedne do druge. Danas je sve modernije, stalno se prati stanje, bebe su s mamama, rodilište je prijatelj djece – prisjeća se.
Danas su rodiljama na raspolaganju suvremeno uređene rađaonice koje pružaju veću privatnost, klimatizirane jednokrevetne sobe i mogućnost boravka pratnje tijekom poroda. No, unatoč napretku medicine i boljim uvjetima, odgovornost primalja nije ništa manja.
– Najsretniji trenutak je kad se dijete rodi. I za mamu, i za nas. I prije je bilo tako, i danas je isto – kaže Nada.
U virovitičkom rodilištu zaposleno je 17 primalja i dvije medicinske sestre. Njihov posao ne završava porodom. Uz brigu o rodiljama, uključuje skrb za novorođenčad, pomoć pri dojenju, praćenje oporavka majki te svakodnevno savjetovanje i ohrabrivanje žena koje se prvi put susreću s majčinstvom.
– Prvorotke često nemaju iskustva. Treba im pokazati, pomoći, ohrabriti ih. Puno je tu emocija, hormona, umora. Primalja mora stalno biti prisutna – objašnjava Nives Kolar.
Kao glavna sestra, Nives danas velik dio vremena posvećuje organizaciji rada, no kada zatreba, ponovno je uz rodilje. U smjeni rade tri primalje, raspoređene u rađaonici, na odjelu babinjača i u dječjoj sobi, ali svaka mora biti spremna uskočiti ondje gdje je pomoć najpotrebnija.
– Nije svaki porod jednostavan. Ima krvarenja, pada otkucaja, komplikacija. Primalja mora znati prepoznati što je normalno, a što patološko, i na vrijeme reagirati. Ona je često prva koja uoči da nešto nije u redu – objašnjava Nives.
Za Patriciju Kaselj, jednu od mlađih primalja virovitičkog rodilišta, ovaj je posao mnogo više od zanimanja. Trenutačno radi u dječjoj sobi, ali sudjeluje i u porodima. Kaže kako svaki dolazak novog života nosi posebne emocije.
– Kad se dijete rodi, među prvima vidi tebe. To je stvarno nešto posebno. Uz majku si, razgovaraš s njom, smiruješ je. U jednom trenutku si i primalja i psiholog – govori Patricija.
Velik dio njezina posla odnosi se na pomoć majkama pri dojenju i prvim koracima u brizi o novorođenčetu. Neke bebe odmah prihvate dojenje, drugima treba više vremena, a majkama je tada posebno važna podrška.
Iako su prvi trenuci s bebom najčešće ispunjeni srećom, ne nedostaje ni umora, neprospavanih noći i nesigurnosti. Patricija se posebno sjeća jedne majke čija je beba dugo plakala.
– Kad te netko prepozna i kaže: „Vi ste bili uz nas“, bude ti toplo oko srca. Jedna majka mi je, dok sam cijelu noć nosila njezinu bebu koja je plakala, govorila: „Vi ste anđeo.“ To ne zaboraviš – kaže Patricija.
Upravo su takvi trenuci, ističu primalje, najbolja potvrda da njihov posao nije samo medicinska skrb, nego i pružanje osjećaja sigurnosti ženama koje prolaze kroz jedno od najintenzivnijih životnih iskustava.
Jelena Tomić posljednjih pet godina radi u virovitičkom rodilištu, trenutačno na odjelu babinjača. Brine o ženama nakon poroda, prati njihov oporavak i pomaže im u prvim danima s novorođenčetom.
– Pokušavam majkama prenijeti ono što znam, posebno oko dojenja. Volim im pomoći, ako mi dopuste. Kad vidim da sam nekome olakšala, budem sretna. Taj posao me ispunjava – govori Jelena.
Naglašava kako se mnogo toga može naučiti tijekom školovanja, ali stvarne situacije zahtijevaju iskustvo, sigurnost i sposobnost brzog reagiranja.
– Sve tri u smjeni moramo biti upućene u sve. Teorija je jedno, praksa drugo. U školi se uči na lutkama, ali kad porod krene, sve mora ići automatski. Moraš znati što reći ženi, kako joj pomoći, kada reagirati – objašnjava.
I sama je majka, a upravo joj je to iskustvo pomoglo da još bolje razumije žene o kojima skrbi.
– Znam kroz kakve bolove prolaze. Kad kažu da više ne mogu, pokušavam im pomoći savjetom, da opuste zdjelicu, da puste trud da odradi svoje. Nekad im to stvarno pomogne. A kad se dijete rodi, emocije prorade. Često se i sama rasplačem – priznaje Jelena.
Slično iskustvo ima i Nives Kolar, koja kaže da je nakon što je postala majka vlastiti posao počela doživljavati drugačije.
– Prije nego što sam rodila, drugačije sam to doživljavala. Kad sam postala majka, sve se promijenilo. Na početku, kad sam se vratila raditi, skoro svaki porod bi me rasplakao. Bolje razumiješ žene kad znaš kroz što prolaze – kaže.
Ipak, u rađaonici nema uvijek mjesta emocijama. Kada dođe do komplikacija, primalje moraju ostati smirene, prepoznati opasnost i pravodobno reagirati. Tek kada sve završi i majka s djetetom bude na sigurnom, često dolazi trenutak olakšanja.
U četiri desetljeća rada Nada Greguraš upoznala je nebrojene žene i njihove obitelji. Mnoge porode pamti po posebnim okolnostima, ali jednako su joj dragocjeni susreti koji se dogode godinama poslije.
Jedan takav dogodio se tijekom obilježavanja Međunarodnog dana primalja na virovitičkoj šetnici. Primaljama je prišla žena koja je rodila prije mnogo godina i prisjetila se upravo Nade, koja joj je tada bila najveća podrška.
– Rekla je da joj tada nije trebao nitko drugi uz nju, ni pratnja ni dodatna pomoć, jer joj je primalja bila dovoljna. Pamtila je riječi utjehe, dodir i osjećaj sigurnosti koji joj je pružila tijekom poroda. Sve nas je to jako dirnulo i rasplakalo – prisjetile su se primalje.
Za ženu koja je rađala bio je to jedan od najvažnijih dana u životu. Za primalju jedan od mnogih radnih dana, ali očito dovoljno poseban da ostane u nečijem sjećanju desetljećima.
Virovitičko rodilište tijekom godina promijenilo se gotovo do neprepoznatljivosti. Od jednog CTG uređaja koji se premještao između rodilja do suvremenih rađaonica i novih medicinskih mogućnosti. Promijenili su se uvjeti, način rada i potrebe majki, ali ne i ono što primalje smatraju najvažnijim dijelom svojega poziva.
Jer kada nakon dugih sati trudova napokon odjekne prvi dječji plač, kada se strah i neizvjesnost pretvore u olakšanje i sreću, primalje su ondje. Ponekad prve koje će primiti dijete, ponekad samo glas koji će majci reći da će sve biti u redu.
A koliko takva riječ ili pružena ruka mogu značiti, najbolje pokazuju žene koje ih se sjećaju i nakon mnogo godina.