Mlada Krapinčanka Dea Presečki (28), vrlo aktivna, talentirana i višestruko nagrađivana hrvatska glumica sa stalnim angažmanom u HNK Varaždin, ove je nedjelje, 26. srpnja 2026. godine, uspješno završila jednu od svoji najvećih životnih avantura. Naime, nakon deset dana hodanja stigla je u Santiago de Compostelu te je time završila 280 kilometara dugu portugalsku rutu slavnog hodočasničkog puta Camino de Santiago, kod nas poznatog i kao Put svetog Jakova. Na put je krenula sama, noseći na leđima tek ruksak s onim najpotrebnijim stvarima, ali i jednu posebnu želju.
Osim što je željela pronaći mir, odmaknuti se od svakodnevice i iskušati vlastite granice, odlučila je napraviti nešto što će svakom njenom koraku dati i jednu dodatnu vrijednost. Nekoliko dana prije odlaska javila se Udruzi Mali zmaj, koja pomaže djeci slabijeg imovinskog stanja, te je cijelo svoje putovanje pretvorila u humanitarnu akciju, pozvavši ljude da putem QR koda doniraju sredstva za njihov rad. Iako je njezin Camino završio, humanitarna priča nije. Donacije za Udrugu Mali zmaj i dalje se mogu uplaćivati, a Dea priznaje kako ju je upravo spoznaja da njezin put nekome može pomoći pratila od prvog do posljednjeg kilometra.
Erupcija emocija
S Deom smo razgovarali u nedjelju navečer, samo par sati nakon što je stigla na cilj. Glas joj je bio umoran, ali ispunjen emocijama koje, kako nam je rekla, u tom trenutku ni sama još uvijek nije uspjela posložiti. „Nemam sada riječi kojima bih opisala osjećaj. Samo brdo emocija koje mi se sad trenutno događaju.
Sam ulazak u Santiago bio mi je jako emotivan, a onda i dolazak pred samu katedralu. Jednostavno su me preplavile emocije pa sam morala malo stati, biti sama u miru, gledati ljude, gledati katedralu i osvijestiti sama sebi koliko sam zapravo puta prošla u ovih deset dana. Kad zbrojiš sve te poruke, podršku koju sam dobivala i na kraju taj osjećaj da sam uspjela, prevladavaju ponos, sreća i neka vrsta pročišćenja“, ispričala nam je Dea. Upravo taj osjećaj ponosa bio je, kaže, jedan od najjačih koje je doživjela kada je konačno stigla na odredište o kojem je toliko dugo razmišljala. No, do njega nije bilo nimalo lako doći.
"Kad zbrojiš sve te poruke, podršku koju sam dobivala iz čitavog mog Zagorja, kao i iz drugih dijelova Hrvatske, i na kraju taj osjećaj da sam uspjela, prevladavaju ponos, sreća i neka vrsta pročišćenja"
Slušanje tijela
Već prvih dana shvatila je koliko Camino, odnosno, percepcija o njemu može biti varljiva, što zbog uzbuđenja, što zbog adrenalina. „Put je krenuo super. Kad kreneš, pun si adrenalina, uzbuđenja i svega toga pa se daješ i preko svog maksimuma, a da to ni ne skužiš. Meni je nakon četiri dana tijelo počelo govoriti da ipak moram malo usporiti. Imala sam dosta problema s tetivama. Bojala sam se da se još više ne ozlijedim pa sam morala malo smanjiti distance, ali ih i pametno posložiti da ipak 26. srpnja stignem u Santiago“, otkriva nam Dea. No, njen oprez je razumljiv i u najmanju ruku razuman.
Za nekoga tko svakoga dana intenzivno pješači dvadesetak ili tridesetak kilometara, svaka ozljeda može značiti kraj puta. Stoga je, umjesto da forsira dalje, odlučila poslušati vlastito tijelo. „Posvetila sam više pažnje prehrani, snu i oporavku. Odmor mi je postao obavezan dio dana nakon cjelodnevnog hodanja. Kad čovjek ima neku tegobu ili ga nešto boli, tek tada shvati koliko su dragocjeni oni trenuci kada je s tijelom sve u redu. Nakon nekoliko dana sve mi se polako vratilo i zbog toga sam danas jako sretna“, pričala nam je Dea u nedjelju navečer.
Bez straha i neugodnosti
Tek nakon toga, kaže, počela je u potpunosti razumijevati ono o čemu mnogi govore kada pričaju o Caminu. Nije to samo put od točke A do točke B, nego i put na kojem čovjek puno nauči o sebi. „Camino je takav da ti pomoć često dođe baš onda kad ti je najpotrebnija. Nekad u obliku ljudi, nekad kroz neke njihove riječi ili savjete. Sve sam to nekako mogla prenijeti i na svoj život.
Iako je Dein Camino završio, humanitarna priča nije. Donacije za Udrugu Mali zmaj i dalje se mogu uplaćivati putem QR koda kojeg donosimo i mi uz ovaj tekst
Shvatila sam koliko je važno ponekad stati na loptu, uživati u trenutku i ne juriti toliko kroz život.“, otkriva nam naša inače vrlo zaposlena glumica. Iako je velik dio puta provela sama, na naše pitanje odgovara da nikada nije osjećala strah. Čak niti tijekom portugalskog dijela rute, gdje je bilo dosta dionica na kojima satima nije susretala gotovo nikoga.
„Nadam se da ćemo uspjeti zadržati tu neku humanitarnu notu i da će nam pomaganje jedni drugima postati neka vrsta normale. Pogotovo kada govorimo o djeci koja odrastaju u drugačijim uvjetima i nemaju toliko mogućnosti kao što ih imamo mi ostali“
Čak naprotiv, kaže, upravo su joj ti trenuci postali jedni od najvrjednijih. „U Portugalu sam bila više usamljena što se tiče drugih hodočasnika. Prolaziš sam kroz plaže, šume, parkove, sela u kojima nema puno stanovnika, ali nisam imala nekih neugodnosti. To vrijeme kad sam hodala sama iskoristila sam za neka svoja promišljanja, za stvari za koje u užurbanoj svakodnevici nekad jednostavno nemamo vremena. Kad bi mi bilo dosta razmišljanja, stavila bih slušalice i slušala neku inspirativnu glazbu“, otvorila nam se Dea.
Nije bilo lako
Naravno, bilo je i situacija koje danas prepričava sa smiješkom. Nekoliko se puta izgubila, no ni to joj nije pokvarilo doživljaj puta. „Hodala sam uz pomoć mape pa sam se uglavnom uspjela snaći. A kad nisam, uvijek bi naišao netko tko bi pomogao. Ako netko nije znao engleski, sporazumijevali smo se rukama, gestama, crtežima ili mješavinom različitih jezika. To je zapravo bilo prilično zabavno“, prisjeća se Dea. Međutim, Camino nije samo fizički izazov. Dea kaže kako čovjek tijekom deset dana proživi toliko različitih emocija da ih je teško usporediti s bilo čime u svakodnevnom životu. „Naravno da nije bilo lako. Postane u jednom trenutku teško i psihički, i fizički, i duhovno jer se u svakodnevici nikad ne nalaziš u takvim ekstremnim situacijama. Jako je puno podražaja izvana. Stalno upoznaješ nove ljude, ulaziš u neke nove razgovore, čuješ nečije teške životne priče, ali i one lijepe. U jednom danu doživiš toliko toga da ti je ponekad teško sve to posložiti“, govori nam Dea. No upravo je u tome, smatra, jedna od najvećih vrijednosti Camina. Ondje čovjek nema puno toga što ga odvlači od samoga sebe. Nema uobičajene užurbanosti, obveza i svakodnevnog ritma koji nas često tjera da samo prolazimo kroz dane. Umjesto toga ostaju put, priroda, razgovori s potpunim strancima i vrijeme koje, barem na desetak dana, teče nekim sasvim drugačijim tempom.
Susreti i priče
Mnogi koji razmišljaju o Caminu pitaju se dogodi li se trenutak kada čovjek jednostavno poželi odustati ili kada se zapita zašto si je uopće zadao takav izazov. Dea priznaje da je bilo iznimno teških trenutaka, no takva misao nije joj prolazila kroz glavu. „Nisam nikad pomislila: 'Kaj je meni ovo trebalo?' Imala sam jako veliku motivaciju. Sportski sam tip i dosta sam uporna. Kad si zacrtam cilj, onda do njega dođem pa makar i 'na sve četiri'. Bilo mi je važnije razumjeti i prihvatiti putovanje, a ne samo razmišljati o dolasku na cilj. Nisam gledala toliko daleko unaprijed, nego sam htjela biti prisutna u svakom danu i vidjeti što mi taj put donosi“, kaže Dea i naglašava kako su dodatnu draž cijelom putovanju dali ljudi koje je upoznala. A sretala je hodočasnike iz gotovo čitavog svijeta, od Australije, Amerike, Engleske, Koreje, Japana, Češke, Poljske, Španjolske, Portugala, Mađarske.... Kako se približavala Santiago de Composteli, broj ljudi na stazi bio je sve veći, a svaki novi susret donosio je neku novu priču. Upravo su ti razgovori, kaže, pokazali koliko različiti ljudi mogu imati isti cilj i koliko se lako povežu oni koji dijele isti put.
Četiri dana salate
No, uz ozbiljne trenutke, bilo je i onih zbog kojih će se, kako kaže kroz smijeh, Camina sjećati još godinama. „Možeš napisati da sam četiri dana jela salatu“, smijala se u nedjelju navečer premorena Dea pa nam pojasnila: „Uporno sam htjela naručivati hranu na španjolskom ili portugalskom jeziku, ovisno u kojoj sam zemlji bila. Bila sam uvjerena da naručujem meso s krumpirima, a svaki put bih dobila salatu. Tako da sam četiri dana zapravo jela salatu i bila gladna. Na kraju sam jednostavno počela naručivati na engleskom“, ispričala nam je kroz smijeh. Takvih je trenutaka, kaže, bilo mnogo i upravo su oni razbijali fizički napor koji je svakodnevno osjećala. Jer Camino, koliko god bio zahtjevan, ne čine samo kilometri, nego i ljudi, sitnice i situacije koje se ne mogu isplanirati. Neke od njih dijelila je i na društvenim mrežama, ali iz vrlo plemenitog razloga. Naime, glavni razlog zbog kojih je uopće odlučila javno dijeliti svoje putovanje bio je i humanitarni cilj koji si je postavila prije polaska. Željela je da ljudi, osim njezinih videa, fotografija i kilometara koje prolazi, upoznaju i rad Udruge Mali zmaj.
Nastavak humanitarne priče
Kako nam je ispričala još prije odlaska, odlučila je podržati upravo tu udrugu jer ona pomaže djeci slabijeg imovinskog stanja. „Krenula sam na Camino kako bih pronašla neki svoj mir, zadovoljstvo i uzemljenje. Međutim, nekoliko dana prije odlaska došla sam na ideju da se javim nekoj humanitarnoj udruzi kako bi ti moji koraci barem simbolično nešto značili i nekim drugim ljudima. Zato sam odlučila podržati rad Udruge Mali zmaj. Oni pomažu djeci kojoj težak put ne traje deset dana, kao meni, nego traje cijelo njihovo djetinjstvo“, ispričala nam je Dea. Ta se odluka, na koncu, pokazala punim pogotkom. Naime, Deina priča vrlo se brzo proširila društvenim mrežama, a zajedno s njom i informacije o radu udruge. „Sretna sam što je moj put zaintrigirao ljude, ali još više što ih je zaintrigirao rad Udruge Mali zmaj. To mi je zapravo cijelo vrijeme bila želja. Htjela sam da što više ljudi sazna za njih, kome pomažu i na koji način funkcioniraju. Vidjela sam da je bilo puno donacija iz cijele Hrvatske i to me stvarno jako veseli“, zadovoljna je Dea uspjehom humanitarne akcije koju je pokrenula. No, kako naglašava, posebno joj je važno da ta humanitarna priča ne završi njezinim dolaskom u Santiago de Compostelu. „Nadam se da ćemo uspjeti zadržati tu neku humanitarnu notu i da će nam pomaganje jedni drugima postati neka vrsta normale. Pogotovo kada govorimo o djeci koja odrastaju u drugačijim uvjetima i nemaju toliko mogućnosti kao što ih imamo mi ostali. Cilj mi je bio da ljudi preko mog puta ne vide samo Camino, nego da budu informirani o toj udruzi“, ispričala nam je ova plemenita mlada Zagorka. I zato, iako je njezin Camino završen, poziv svima koji žele pomoći ostaje isti. Sredstva za rad Udruge Mali zmaj i dalje se mogu uplaćivati, a Dea vjeruje da će upravo to biti najljepši nastavak priče koja je započela jednim ruksakom, hrabrom odlukom i prvim korakom iz Porta.
„Camino je težak. Neću to uopće umanjivati. Težak je na svim razinama. Ali s druge strane mislim da je to jedna od boljih odluka koje sam donijela u životu. Sad se na kraju osjećam baš pročišćeno, na neki pozitivan način“
Nije požalila
Iako je na cilj stigla iscrpljena, Dea kaže kako bi, kada danas podvuče crtu pod cijelim iskustvom, ponovno donijela istu odluku. Ne skriva da je Camino težak, ali upravo u tome, smatra, leži njegova posebnost. „Osim smijeha, zabave, lijepih trenutaka i upoznavanja svih tih ljudi iz cijelog svijeta, Camino je težak. Neću to uopće umanjivati. Težak je na svim razinama. Ali s druge strane mislim da je to jedna od boljih odluka koje sam donijela u životu. Sad se na kraju osjećam baš pročišćeno, na neki pozitivan način. Naravno, istina je da sam iscrpljena u ovom trenutku, ali nema veze, meni je umor uvijek nekako dobar. Ipak, jedva čekam doći doma. Malo sam se već zaželjela Zagorja“, govori uz osmijeh.
Podrška ljudi
Također, priznaje da je tek kada je stigla na cilj i kada su se one prve emocije malo smirile, postala svjesna koliko joj je značila podrška koju je svakodnevno dobivala iz cijele Hrvatske. Tijekom cijelog puta pristizale su joj poruke prijatelja, poznanika, kolega, ali i brojnih ljudi koje uopće ne poznaje, a koji su pratili njezino putovanje i humanitarnu akciju. Priznala nam je da joj je svaka riječ podrške davala dodatnu snagu. „Ljudi nisu ni svjesni koliko mi je svaka njihova riječ podrške, svaka poruka koju sam dobivala, a dobivala sam ih iz čitavog mog Zagorja, kao i iz drugih dijelova Hrvatske, jako puno značila. Ne samo da su me ohrabrivale, nego sam imala osjećaj kao da su i svi ti ljudi na neki način bili dio ovog mog puta, zapravo kao da su bili ovdje sa mnom“, rekla nam je Dea te napomenula kako posebno mjesto u cijeloj priči pripada njezinoj obitelji, koja je od prvoga dana vjerovala da će uspjeti ostvariti ono što je naumila. „Htjela bih zahvaliti svojoj obitelji jer mi je bila najveća podrška od početka do kraja. Bez njih bi mi sve bilo puno teže. Moram dodatno zahvaliti svojoj šogorici Đorđiji Palić Presečki. Svaki mi je dan slala poruke podrške. To joj je postala rutina, a meni je to puno značilo. Drago mi je da sam na neki način i s njom odradila ovaj put jer bi mi bez tih poruka sve bilo puno teže“, otvoreno nam je priznala Dea.
Nije kraj priče
Dok razgovaramo, u nedjelju kasno navečer, iza Dee je već 280 prijeđenih kilometara, deset dana hodanja, bezbroj novih poznanstava, trenutaka u kojima je ostajala sama sa svojim mislima, ali i onih kada su joj potpuni stranci pomagali pronaći pravi put. Ostali su iza nje i bolovi u tetivama, izgubljeni kilometri, simpatične jezične nespretnosti zbog kojih je nekoliko dana umjesto željenog ručka jela salatu, ali i osjećaj koji će, kako sama kaže, pamtiti cijeli život. No, završetak Camina za Deu zapravo nije i kraj ove priče. Put kojim je krenula iz portugalskog Porta završio je pred veličanstvenom katedralom u Santiago de Composteli, ali humanitarna akcija koju je pokrenula traje i dalje. Putem QR koda, koji je tijekom cijelog putovanja dijelila na svojim društvenim mrežama, a kojeg donosimo i mi uz ovaj tekst, donacije za Udrugu Mali zmaj i dalje se mogu uplaćivati. Možda je upravo to najljepša poruka cijele ove priče. Njezinih 280 kilometara sada je iza nje, ali svaki novi euro koji stigne djeci kojoj Udruga Mali zmaj pomaže bit će još jedan mali korak koji će dokazati da jedno putovanje može ostaviti trag daleko veći od kilometara koji su na njemu prijeđeni.