Indijac Ravi Kumai (26) jedan je od posljednjih stranaca koji su došli u našu zemlju kako bi u tuđini zaradili za pristojan život. On je stigao početkom listopada. Ono što je našim gastarbajterima Irska, Belgija ili Njemačka njima je – Hrvatska. Tu mogu zaraditi i tri puta više nego kod kuće.
– U Indiji mi je plaća bila 220 eura. Ovdje će biti puno veća – govori Ravi pa dodaje:
Život u tuđini je, znamo svi, kruh sa sedam kora, a Ravi je – pekar. Štoviše, vrhunski je indijski slastičar koji je radio u hotelima poput Marriotta, firme koja ima i zagrebački Westin, te u razvikanom Roseateu...
– Zaposlio sam se u pekarnici u Sesvetama. Eto, prošao je prvi tjedan – govori Ravi i dodaje:
– Hrvati su divni. Šef mi je danas rekao: "Ravi, ako što trebaš, ako ti treba novac prije plaće, ako ti što treba za jesti, ako trebaš sobu, reci mi..." A ja sam nešto kod kuće uštedio pa nisam htio ništa uzimati unaprijed. Brzo će plaća. Hrvati hoće pomoći....
Gdje ste sve radili?
– Radio sam kao slastičar i pekar u vrhunskim hotelima s pet zvjezdica. No moj je cilj bio otvoriti vlastitu pekarnicu. A to s plaćom koju sam tamo imao dugo ne bih mogao.
Koliko vrsta kolača znate napraviti?
– Barem 50... Tko će znati.
Koliko vam treba da biste otvorili pekarnicu u Indiji?
– Oko 20.000 eura, oko 1,500.000 rupija. Računam da bih, možda za pet godina, ako budem vrijedan, mogao zaraditi taj novac. Štedjet ću, ostavljati sve što god mogu od plaće sa strane... Navikao sam živjeti skromno.
Ne planirate ostati u Europi?
– Kad sam odlazio iz Indije, a moj je rodni grad Dehradun u zapadnoj Indiji, svi su se brinuli da ću otići zauvijek. Rekao sam im: "Ne, želim živjeti s vama, u Indiji, oženiti se Indijkom, imati djecu, ali i – pekarnicu." To je moj san. Kad zaradim dovoljno, vraćam se...
Javljaju li se roditelji, jesu li u brizi?
– Svi se brinu. Živim u velikoj obitelji srednje klase, otac, majka, sestra, brat, ujak, ujna, baka... Mama Usha maloprije je zvala preko WhatsAppa, prvi je ovo put da sam prešao granice Indije. Brine se, naravno. Uvjeravam je da je sve u redu. Pita, naravno, i kako je bilo na poslu, pa joj ja veselo prepričavam...
Koliko je velik vaš rodni grad?
– Dehradun? Mali je to grad, 1,2 milijuna stanovnika.
Veći je od Zagreba.
– Za Indijce je to mali grad. Usput, klima je slična ovdje i u mom rodnom gradu koji je oko 200 kilometara udaljen od Delhija. Hladno je, ima često i magle. Slično kao i u Zagrebu. Kod nas pada i snijeg, pada li u Zagrebu snijeg?
Pada, malo, ali padne zimi.
– Odlično! Volim snijeg, to je dobra vijest.
Znate li skijati?
– Ne. A snijeg volim da je do gležnja. Ako padne više, e to je problem.
Što ste sve donijeli u Europu, kako ste se pakirali, što je bilo u koferima? Kako se sprema na put od pet godina?
– Rekli su mi da je ovdje hladno pa sam ponio četiri jakne, sedam hlača, mobitel, punjač, dokumente. Što je stalo. Ali ne treba meni puno – govori.
Slastičar ste, što su vam specijaliteti?
– Radim razne kolače, specijalitet mi je kolač s jabukom, kivijem i breskvom. Ali i mousse, suhi kolači, kolači sa sirom... a omiljeni su mi s čokoladom.
Kako su vas prihvatili u pekarnici?
– Danas sam radio prvu tortu, želio sam se pokazati, a šef, kad je vidio što sam napravio, oduševio se! Rekao mi je: "Ravi, svaka čast, za takvu tortu mi moramo slastičara učiti četiri–pet godina. Sutra radimo još!" Lijepo je čuti kada te hvale. Ali, kažem, slastičarstvo je moj zanat.
Zašto slastičarstvo, niste išli na studij u Indiji?
– Nije bilo dovoljno novca u mojoj obitelji da bih išao na studij, za dvije godine fakulteta treba platiti 3800 eura. A to nijedna plaća ne može pokriti. Pa je bilo jednostavnije učiti zanat, otići u hotel, u kuhinju i raditi.
Kriket?
– Apsolutno! To je naš nacionalni sport, to svi znaju. Kriket bismo mogli igrati dan i noć. Klinci igraju na ulici, odrasli u parkovima. Čak sam i bio dobar igrač, ali ne toliko da bih od kriketa mogao živjeti.
Odlaze li i vaši prijatelji u Europu?
– Ne, ja sam jedan od rijetkih koji se na to odlučio.
Što otac radi u Indiji?
– I on je kuhar, ni njega nema mjesecima kod kuće. Radi u metropoli, u Delhiju. Ima prikolicu u kojoj na ulici priprema indijske specijalitete.
Jeste li probali hrvatsku hranu?
– Ne. Štedim. Kad dođe prva plaća, onda ću probati hrvatsku hranu.
Što jedete?
– Sam pripremam indijsku hranu. Riža, kruh, povrće... Kupio sam začine tu u dućanu u Retkovcu pa se nekako snalazim.
Spomenuli ste sestru, je li i ona zaposlena?
– Sestra Jyoti radi za medijsku kompaniju, na televizijskom kanalu APN News, specijaliziranom za vijesti.
Hoće li onda i sestra s vama napraviti intervju?
– Neće, ne. Ona je tamo – računovotkinja...
Radite u pekarnici, znači da rano ustajete?
– Tako mi je cijeli život. Na spavanje idem oko 22 sata, a alarm na mobitelu zvoni već u 5.30. U sobi u kojoj živim zasad nemam televizor, samo Wi–Fi, pa večeri provodim na mobitelu. Ovdje sam tek dva tjedna, a život mi se svodi na posao, nabavu hrane, kuhanje i spavanje. Za vikend planiram otići do centra Zagreba s Indijcima koje sam ovdje upoznao, da vidim kako grad izgleda. Prošetat ću se, razgledati, sve me zanima. Slično je kao i kod mene, jedino je arhitektura drugačija. Recimo, kuća u kojoj ja živim s desetero ukućana slična je po veličini ovim obiteljskim dvokatnicama u Sesvetama.
Što dalje planirate?
– Trebat će mi vremena da pohvatam konce, naučim kako se ovdje živi. Trebam se snaći, ali uspjet ću!
Video: Izgubio mobitel u kući koju je opljačkao, pa otišao na policiju
Sretno