Visoke plaće, velika odgovornost i stres koji malo tko može zamisliti. Na to se često svodi predodžba o kontrolorima zračnog prometa, ljudima kojima povjeravamo sigurnost putovanja, a čiji rad gotovo nikada ne vidimo. Putnici čuju kapetanovo obraćanje i susreću kabinsko osoblje, no o tome tko usmjerava zrakoplove, kako izgleda njegova smjena i što mora proći da bi uopće mogao sjesti na to radno mjesto uglavnom znaju malo.
Večernji list imao je priliku o tome razgovarati s Ornelom Koren, kontrolorkom zračnog prometa u zagrebačkom tornju. Upoznali smo je na Zrakoplovnom balu, posvećenom podršci djevojkama koje se školuju za zrakoplovna zanimanja, a zanimalo nas je što se krije iza ugleda profesije u kojoj se sposobnosti provjeravaju dugo prije prvog radnog dana. Kako se nosi s pritiskom, zašto su pauze važan dio posla i što ju je uopće privuklo zanimanju koje mnogi poštuju, ali se u njemu teško mogu zamisliti?
Njezin odgovor počinje mnogo prije prve smjene. Imala je petnaest godina kada je tijekom prakse u zračnoj luci prvi put vidjela kontrolni toranj. – Mislila sam si: „Wow, ja to želim raditi.” Kako pametni ljudi ovdje rade, hoću li ja ikada moći doći na njihovo mjesto? Gledate kroz prozor, gledate izlaske i zalaske sunca i zrakoplove koji polijeću i slijeću ispred vas. Za mene je to najljepši posao na svijetu. Nije postojala opcija da radim nešto drugo. Civilni zrakoplovi, vojni, školarci, sve leti ispred vas. Plaćeni ste da gledate kroz prozor, kako bi se reklo – govori.
Ipak, prije nego što preuzme taj pogled, treba dobro proučiti što je toga dana čeka. Zamolili smo je da nas provede kroz jednu jutarnju smjenu. – Dođem petnaest minuta ranije, skuham si kavu, natočim vodu i preuzmem smjenu od noćne. Čujem sve aktualne stvari, koliko imam odlazaka i dolazaka, pogledam vojni plan i promjene koje su se dogodile. Prođem dnevnik aktivnosti i sve relevantne papire za taj dan. U sedam se prijavim u smjenu, uključim se na slušalicu i frekvenciju te preuzmem cijeli promet. Radimo dva sata i onda se mijenjamo – govori.
Ovisno o danu, u smjeni ih je troje, četvero ili petero. A toranj, premda najprepoznatljiviji dio kontrole zračnog prometa, nije mjesto s kojeg se prati cijelo putovanje aviona. Zrakoplov koji je upravo poletio iz Zagreba ubrzo preuzimaju druge kolege. – Postoje tri vrste kontrole. Nakon polijetanja zrakoplovi s toranjske prelaze na prilaznu kontrolu, koja ih šalje dalje, a zatim na oblasnu. Oblasna kontrola ima više sektora, ovisno o visini i smjeru u kojem idu. Prilikom slijetanja prvo su kod oblasne, zatim kod prilazne, gdje ih se slaže u redoslijed za slijetanje, i na kraju dolaze na toranj – objašnjava Koren.
Uz taj posao vežu se dvije naizgled suprotne reakcije koje redovito čuje. Prva je da mora biti strašno stresan, a druga da kontrolori i ne rade baš mnogo. – Uvijek kada kažem da radim u kontroli leta, čujem: „Kako je to stresan posao!” A onda: „Pa ne radite vi puno.” Radimo s dosta pauza i naš se raspored dosta poštuje. Ne radimo pet dana u tjednu. Stresan je i visoko odgovoran posao, ali moji su svi već navikli na mene jer sam ja cijela u tome – kaže.
Zašto su priprema i sposobnost nošenja s pritiskom toliko važne, jasno je kada razgovor dođe do izvanrednih situacija. Otkaz motora ili hidraulike, putnik koji zbog moždanog udara mora hitno sletjeti u Zagreb... To su primjeri koje navodi kada je pitamo za tešku stranu zanimanja. – Svaka nepredvidiva situacija u kojoj su ljudski životi u riziku stres je i za nas. Samo što smo naučeni i školovani da to odradimo kako treba. Nije ugodno vidjeti vatrogasce, hitnu pomoć i policiju i čekati što će se dogoditi. Ali mi smo na to pripremljeni, s tim živimo – govori.
Zato se već tijekom odabira kandidata procjenjuje mnogo više od onoga što se može naučiti iz knjige. Prema Ornelinu objašnjenju, fakultetska diploma nije nužna za prijavu. Navodi završenu srednju školu, dobro poznavanje engleskog jezika, a zatim prolazak kroz više krugova selekcije. – Tu su testovi, razgovori sa psiholozima, grupni rad i procjena možete li uopće pristupiti školovanju. Proces selekcije traje nekoliko mjeseci, a samo školovanje između godinu i pol i dvije i pol godine – kaže.
Posebno ističe sposobnost da se nakon lošeg dana ponovno dođe spreman za rad. Školovanje, opisuje, donosi mnogo uspona i padova, a od kandidata se očekuje da iz pogrešaka uče. – Bitno je nakon svakog pada ustati, naučiti i ne ponoviti pogrešku. Ako ste imali loš dan, drugi se dan morate oporaviti i krenuti ispočetka jer tako će izgledati i radni dani. Možete imati loše trenutke, važno je sutradan se vratiti. To je ta emocionalna inteligencija koja se kod kontrolora gleda i testira prije školovanja, a procjenjuje tijekom cijele obuke – objašnjava.
No najdraži prizori s posla nemaju veze s dramom. Ornela ih pronalazi gotovo svakodnevno. – Izdvojila bih prekrasne izlaske i zalaske sunca. Kada puše južina pa zrakoplovi polijeću ispred mene, to je prekrasno. Ili kada naši Rafalei polijeću, slijeću i rade školske krugove. To mi je najdraži dio – kaže.
Na zagrebačkom tornju, govori nam, ima mnogo kolegica. Na pitanje o tome koliko se teško ženama probiti u takvu okruženju odgovara kroz kriterije koje moraju zadovoljiti svi. – Prolazite svoje provjere, imate svoje liste, nema muško, žensko. Sve je isto. Jednom kada uđete, ušli ste. Kod nas na tornju stvarno je puno žena, dok ih oblasna kontrola ima manje, ali i ta brojka raste – opisuje svoje radno okruženje.
Kroz udrugu Žene u zrakoplovstvu Hrvatske danas želi pomoći onima koji tek biraju profesionalni put. Za nju je, uz financijsku pomoć učenicama za koju su prikupljana sredstva na balu, posebno važan izravan susret s nekim tko zna odgovoriti na njihova pitanja. – Sjećam se kada sam bila učenica i studentica, putevi su bili vrlo nejasni. I sama širina zrakoplovstva, što se dobiva sa svakim završenim smjerom, a nije mi imao tko reći. Sada naša udruga okuplja žene iz širokog spektra zanimanja pa djevojke imaju koga pitati za savjet i usmjerenje. Najvažnije nam je otići u škole i na fakultete, povezati se s njima, biti mentorice i gurati ih naprijed – govori. Možda će neka od njih, baš poput Ornele s petnaest godina, prvi put pogledati prema tornju i zapitati se može li ondje raditi. Ovaj put imat će koga pitati.
Otvori KEKS Pay
