"Provodili su naredbe Zagreba i Praljak je to priznao"

Čudi me što se pojedini pošteni ljudi toliko trude da ovim profesaionalnim zagađivačima forum, kao što je taj tip Kamoćemo, pokušaju dokazivati neke notorne činjenice. Pa svima je jasno da su ti tipovi kao Kamoćemo i sl. profesionalni zagađivači ovog ovog forum, osim izgleda administratorima ovog foruma koji ih puštaju da slobodno zagađuju forum i da spriječavaju svaku argumentiranu raspravu na ovom forumu. Svaki trud da se tim tipovima dokažu notorne činjenice, samo daje priliku da ti tipovi da po tisuć put ponovno iznesu svoje laži i podvale kao što je ova o tome kako je Tuđman sa Miloševićem dijelio Bosnu , o Tuđmanovih 200 obitelji koje su opljačkale Hrvatsku , a činjenica je da je Hrvatsku opljačkala jugoudbaška gamadi , te silne laži o ratu u kojem smo bili goloruki napadnuti od do zuba naoružanih Srba . Nepotrebno je , odnosno kontraproduktivno je ulaziti u raspravu o notornim i opće poznatim lažima.

Hajdemo malo o jugoudbaškoj gamadi koja je opljačkala Hrvatsku, a nećemo nasjedati na priču od 200 familija: RODNA KUĆA PRVOG TAJKUNA U HRVATA Miroslav Kutle, čovjek koji je na vrhuncu moći posjedovao “arhipelag” u kojemu je bilo više od 1600 poduzeća rodio se u zapuštenoj kućici u Širokom Brijegu. LUKA RAJIĆ OD PIŠALA DO ŽENEVE Rajićevi vuku podrijetlo iz Konjica, Bosna i Hercegovina. Nakon prodaje Dukata Luka Rajić s 2,1 milijardom kuna spokojno živi u Švicarskoj, u vili u Ženevi. U Zagrebu je sa suprugom podijelio vilu Okrugljak, Kuriju u Samoboru i druge vrijedne nekretnine. TODORIĆA DVORI UVIJEK SU BILI VELIKI Ivan Todorić, najbogatiji Hrvat svih vremena, rodio se u Kloštru pokraj Ivanić Grada, no uvijek je rado dolazio u posjet djedu u zaseok Todorići u općini Zmijavci kraj Imotskog. Rodna kuća njegova djeda i oca danas je napuštena i derutna, no Ivičina rodbina je u njenu susjedstvu podigla luksuzno zdanje. Sam Ivica danas je vlasnik luksuznih Kulmerovih dvora u podsljemenskoj zoni. DR. IVIĆ PAŠALIĆ, ŠUICA KRAJ KUPRESA Skromna rodna kućica liječnika iz Šuice koji je u visoku politiku ušao vozeći Zastavu 128, a danas ima investicije vrijedne više od 200 milijuna kuna. “Doktor” gradi velika stambena naselja u Zagrebu i Istri. Pašalić navodno rado navraća u rodni dom, a živi u vili u Remetama, u kojoj na 600 četvornih metara i tri etaže ima čak osam kupaonica, bazen i fitness studio. KERUM JE OBNOVIO RODNU KUĆU Željko Kerum, koji danas uživa u helikopteru i Maybachu, rodio se u zaseoku Kerumi pokraj Ogorja u općini Muć. Selo je udaljeno 40 km od Splita, u kojem će se Kerum uskoro kandidirati za gradonačelnika ili, kako Splićani kažu, poteštata. ANTE VLAHOVIĆ OD ROĐENJA ŽIVI U BOGATSTVU Komin, na obali Neretve, rodno selo Ante Vlahovića, bilo je jedno od najbogatijih sela cijele bivše Jugoslavije, a ni kuća obitelji Vlahović nije bila sirotinjska. Ante Vlahović danas “teži” više od 2,1 milijardu kuna i jedan je od najbogatijih Hrvata ikad. TEDESCHIJI SU KRENULI S KORČULE U prizemlju kuće u središtu Korčule bila je trgovina u kojoj je trgovalo više generacija Tedeschijevih, koji danas posjeduju Atlantic grupu i stotine milijuna kuna. U obitelji se sustavno “uzgajao” poslovni duh. PEVECI: OD DONJIH MOSTI DO IMPERIJE Vlasnik moćnog trgovačkog lanca Zdravko Pevec, kojemu je Hrvatska postala pretijesna pa je krenuo u osvajanje regije, rođen je u maloj kući u Donjim Mostima kraj Bjelovara. Kuća je tipičan primjer arhitekture pedesetih godina prošloga stoljeća. Pevec i njegova supruga Višnja danas “teže” nekoliko stotina milijuna kuna. FIŽULIĆEVA RODNA KUĆA NE POSTOJI Goranko Fižulić, vlasnik Magme, “težak” više stotina milijuna kuna, rodio se u Kotoribi kraj Čakovca. Kuća je srušena zbog gradnje stambene zgrade. Fižulić ne pušta novinare u zagrebačku vilu, ali s njima često jedri na svojoj jahti. Zajedničko za sve je da su članovi ADeZea, a ne Saveza Komunista

Na zapadu nas \"obožavaju\".

08.02.2011. u 17:08h iznobed je napisao/la: marasovac, od sviju sto su se isprovaljivali sa pravdanjima o petljanju u BiH, ti si, definitivno sampion. Treba stvarno biti ili djon ili totalna budala pa ovako nesto napisati, sto nema veze u vremenu i prostoru. ---------------------------------------------------------------------------------------------------------- Slušaj idiote, nismo svi napravljeni od drveta pa da ne vidimo što se događa. Možda u vašem skučenom svijetu u kojem postoje samo one \"istine\" dobivene fašističkim Goebelsovskim metodama, gdje se sto puta ponavlja laž, da bi takvi tipovi poput tebe, bez grama mozga to mogli usvojiti kao nepobitnu \"istinu\". A istina je da je čak i haško tužiteljstvo, ovakvo kakvo jest, odustalo od tih suludih teorija o Karađorđevu i Grazu, pa ih sam tužitelj Keneth Scott u svojoj završnoj riječi uopće ne spominje, jer zna da bi dobio po prstima kad bi se oslonio na te laži. Naime, na drugoj strani ne sjedi više Nobilo, ili samo Nobilo, tako da je te laži nemoguće proturiti pod istinu!

Argument o sporazumu Boban-Karadžić, kao argument zagovornika teorije o \"podjeli Bosne\" je smješan ništa manje nego Ashdownova salveta. Zbog toga ozbiljni zagovornici koji nastupaju u ozbiljnim medijima uopće ne spominju više ta dva \"argumenta\", jer i sami znaju koliko je to smješno. A ja ću sad objasniti zašto je to tako. Dakle, Cutilleirov plan je parafiran 18. veljače 1992. Sporazum Karadžić-Boban je postignut 6. svibnja 1992. Ono što je vrlo bitno, najbitnije od svega jest: što se događalo u međuvremenu, između ova dva datuma? Jer, koliko vidim ovdje su se javili bili i neki Muslimani, a njima je kao zagovornicima teorije o podjeli BiH a koji su etnički Hrvati, sporna točka 6. ovog sporazuma, koja kaže: 6. Slijedom napred dogovorenog prestaju razlozi za oružane sukobe između Hrvata i Srba na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. Objavljuje se sveopće i trajno primirje pod kontrolom Europske zajednice, koje stupa na snagu dana 6.svibnja 1992. u 24 sata Ovo je nekad govorio Manolić, puno rjeđe i opreznije Mesić, a ovdje na forumu kamoćemo, iznobed, porezni obveznik i slična antihrvatska tevabijna. No, to jest percepcija koja vlada među njima - Bošnjacima-Muslimanima. A to je takav jedan stav koji je prispodobiviji Srbima, a vidim da i oni nisu imuni na ovo. Radi se o slijedećem: oni prigovaraju da zašto smo sa Srbima dogovorili primirje i prekid vatre. A ja sad i ovdje odgovaram njima: Zato što smo, za razliku od vas mi prije toga ratovali s njima! Mi govorimo ovdje o onom prvom velikom valu velikosrpske agresije na BiH. To je vrijeme kada uopće ne postoji ono što će se kasnije zvati Armija BiH! Mi govorimo o vremenu u kojem Alija Izetbegović voseći se maksimom \"to nije naš rat\" još uvijek govori kako \"vjeruje da će JNA braniti narod od velikosrpske agresije\". To je vrijeme u kojem Muslimani uopće ne brane BiH, izuzev onih koji su uključeni u postrojbe HOS-a i HVO-a. Doduše, postojala je, još u povojima nekakva kilava Teritorijalna obrana koja nije obranila ni pedlja BiH. Istočnu Bosnu su im četnici i jugoslveni uzeli praktički bez borbe, bez otpora. Najveći i najorganiziraniji otpor pružila je upravo HZ HB i HVO! Da nije bilo HVO-a, cijela BiH bi šaptom pala, upravo onako kako je pala i istočna Bosna. Prema tome, Muslimani nisu ni mogli potpisati primirje sa Srbima kad nisu protiv njih ni ratovali. A Alija Izetbegović je promjenio ploču i mišljenje o JNA tek kad ga je ista otela i zamjenila za jugogenerala Kukanjca. To je bilo 2. svibnja 1992. godine. Prema tome, tu je apsolutno sve jasno i čisto, a što se tiče točaka 1. 2. i 3. sporazuma Karadžić-Boban, riječ je upravo o onome što piše u prvoj rečenici ovog sporazuma: \"Odlučni da sva sporna pitanja, uključujući i razgraničenje dviju konstitutivnih jedinica - hrvatske i srpske u Bosni i Hercegovini riješe miroljubivim sredstvima i dogovorom...\" Dakle, ovdje se na radi o \"podjeli Bosne\" već o razgraničenju konstitutivnih jedinica, upravo onako kao što je to predviđao plan Ujedinjenih Naroda predstavljen u liku veleposlanika Cutilleira, a kojem planu je potporu dala i Europska zajednica, u liku Lorda Petera Carringtona. I još za kraj, u sporazumu Karadžić-Boban dakle, nigdje se ne spominje mogućnost izdvajanja određenog dijela teritorija BiH izvan BiH, dok se u sporazumu Izetbegović-Krajišnik od 16. rujna 1993. godine u točki 5. spominje upravo takva mogućnost...

da, da, marasovac..... Opet po Haagu razvaljuju tužitelje.... Pa će za uzvrat vitezovima se u glavi zavrtiti kada ih rebnu A čije su istine validnije, vidjelo se po dosadanjim presudama, a tek će se još vidjeti

Da prvo pojasnimo neke stvari: Lisabonski plan je deklarativno usvojen 18. veljače 1992 godine, koji je samo bio dogovor o decentralizaciji BiH na etničke jedinice, a koji se nije mogao primijeniti jer se nacionalni lideri nisu mogli dogovoriti o procentima.a. Srbi su u svakoj varijanti tražili preko 50 %, Hrvati 20 %. Ujedno, pritisak građanskih struja u BiH je doprinijeo da Izetbegović povuče svoj potpis sa Lisabonskog sporazuma. Ta građanska opcija je i gotovo izvršila puč 5. travnja 1992, koji nije uspio samo zato jer je taj dan počeo direktan napad Srba na Sarajevo, koje će se slijedećih 40 dana nalaziti u stanju ni rata ni mira. Potpunim povlačenjem JNA 5. svibnja 1992, počinje direktan i sveobuhvatan napad te iste JNA i onih već pomenutih Srba, a to je bio i znak za opći napad na cijelu BiH, u kojoj je do tada bilo samo sporadičnih borbi i ekscesa. HVO je zvanično utemeljen 8 travnja 1992 godine, kojemu nije falilo naoružanja, jer je masovno dolazilo iz Hrvatske.U to vrijeme je već postojala Teritorijalna obrana BiH, ali je njeno naoružanje bilo neuporedivo slabije, jer je ogromna većina njenih skladišta oružja bila u rukama JNA i Srpske teritorijalne obrane. Dakle, slijedeći dan nakon sveopćeg napada na BiH, u Gracu se sastaju Hrvati (Hercegovci) i Srbi(Bosanski), a na osnovu priprema sa sastanka Tuđman - Koljević - Boras, iz siječnja 1992(dakle, prije nego je BiH i pomišljala na neovisnost) i dogovaraju vlastito razgraničenje, ne pominjući treći, najbrojniji, narod Oni prave separatni sporazum koji kao takav teško da je imao prođu za bilo što osim što je postavljen kao buduća alijansa Srba i Hrvata u uništavanju BiH, koja je , u međuvremenu, već postala međunarodno priznata i punopravan član UN Na kraju, evo teksta sporazuma: Predstavnici hrvatske i srpske nacionalne zajednice u BiH: Sporazum Boban - Karadžić (Graz, 6. 5. 1992.) Priopćenje za javnost Odlučni da sva sporna pitanja, uključujući razgraničenje dviju konstitutivnih jedinica - hrvatske i srpske u Bosni i Hercegovini riješe miroljubivim sredstvima i dogovorom, predstavnici hrvatske i srpske nacionalne zajednice utvrdili su da u odnosu na radnu mapu o razgraničenju postoje nesuglasnosti u sljedećim slučajevima: 1. U gradu Mostaru srpska strana smatra da granicu predstavlja rijeka Neretva, a hrvatska strana smatra da je cijeli grad Mostar u hrvatskoj nacionalnoj jedinici. 2. Južno od Mostara hrvatska strana smatra da u hrvatsku nacionalnu jedinicu spada područje određeno 1939. godine, tj. granica Hrvatske Banovine. Srpska strana smatra da je granica između hrvatske i srpske jedinice granica rijeke Neretve. 3. Obje strane su suglasne da se u razgraničenju dvije konstitutivne jedinice na području Kupresa. kao i u Bosanskoj Posavini (Derventa. Bosanski Brod, Bosanski Samac, Odžak, Orašje. Modrića i Brčko) vodi računa o kompaktnosti prostora i komunikacijama. 4. Obje strane su odlučne ustrajati na principima usvojenim na konferenciji Europske zajednice o Bosni i Hercegovini, te temeljem toga suglasne su da u određivanju spornih i drugih područja štuju dogovorene kriterije za definiranje nacionalnih teritorija uz arbitražu Europske zajednice. 5. Ovim dogovorom prestaju razlozi za prekid Konferencije Europske zajednice o Bosni i Hercegovini, te obje strane traže hitan nastavak konferencije. Inzistira se da se arbitražno ragraničenje izvrši u dogovorenom roku do 15. svibnja 1992. godine. 6. Slijedom naprijed dogovorenog prestaju razlozi za oružane sukobe između Hrvata i Srba na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. Objavljuje se sveopće i trajno primirje pod kontrolom Europske zajednice, koje stupa na snagu dana 06. svibnja 1992. u 24.00 sata. Predstavnik Srpske državne zajednice Radovan Karađžić Predstavnik Hrvatske nacionalne zajednice Mate Boban E, sada, nije problem točka 6 - problem su sve točke, osim možda 4 i 5, prvi dio. Najveći problem je što je napravljen separatno, bez pristupa svih čimbenika, a što se najbolje vidi u primjeru razgraničavanja u dolini Neretve i grada Mostara Posebna poslastica je točka 3. - sa posebnim osvrtom na kompaktnost tog prostora danas, uključivši i komunikacije Dakle, kada poredamo stvari po redoslijedu: Paravojne jedinice kao HVO, HOS, Patriotska Liga i Zelene Beretke su osnovane puno ranije od početka rata i ne stoji tvrdnja da je samo HVO i HOS branio BiH. Razlika je jedino bila u količini oružja u njihovom posjedu. Od kompletnog vojnog u HVO, djelomično vojnog u HOS-u, do skoro isključivo privatnog i nešto oružja TO kod ove druge dvije formacije. Teritorijalna obrana BiH je formirana iz Republičke TO takođe kad i zvanično HVO - 8 travnja 1992. S time da je TO proglasilo predsjedništvo BiH, uključivši i njegove hrvatske članove, dok je HVO proglasio Mate Boban Provokacije Srba su trajale još od 1991, uključivši i napad JNA na Ravno, napade SDS paravojske na Brod, Bjeljinu, predgrađa Sarajeva. Njima se nije moglo legalno suprostaviti sve do proglašenja neovisnosti 5 travnja 1992, a na bazi referenduma od 1 i 2 ožujka 1992. Tek tada je vlast BiH imala prerogative da preuzme funkcije obrane zemlje, koja je već bila natpolovično zaposjednuta od strane JNA, kasnije ekspresno prekvalificirane u VRS I u jeku tih napora za organizaciju zemlje, slijedeći puni vojni napad na Predsjedništvo BiH u Sarajevu, hapšenje predsjednika Predsjedništva - u Gracu se sastaju Boban i Karadžić i svečano objavljuju da između njih nema neriješenih pitanja. Te riječi (i sporazum) će glavom i imetkom platiti Posavski Hrvati ( i Muslimani) - u skladu one točke: 3. Obje strane su suglasne da se u razgraničenju dvije konstitutivne jedinice na području Kupresa. kao i u Bosanskoj Posavini (Derventa. Bosanski Brod, Bosanski Samac, Odžak, Orašje. Modrića i Brčko) vodi računa o kompaktnosti prostora i komunikacijama Uzevši u obzir i pripremne sastanke, koje citiram iz pera Alijinog Hrvata Ivana Lovrenovića, mnogo toga postaje jasnije: \"Datirano patetično: U Sarajevu, 6. siječnja 1992, na Sveta Tri Kralja, naše pismo u tom trenutku već je bilo stiglo u ruke glavnom uredniku Vjesnika Hidajetu Biščeviću, ali još nije objavljeno. Akademik i profesor Sjedi, dakle, u Banskim dvorima na Markovu trgu kod predsjednika Hrvatske, dva dana po Epifaniji, profesor sarajevske univerze Koljević, koji je te \'91. Karadžiću ono što je \'41. Draži Mihailoviću Moljević, kod predsjednika one Hrvatske što ju je čas prije srpska koljević-moljević vojska izmasakrirala i raskomadala, sjede i muhabete baš srdačno i natenane. Sekundira im hrvatska mumija iz bosanskoga predsjedništva Boras, tek koliko da i on nešto kaže. O svemu i svačemu u vezi s \"kolonijalnom tvorevinom Bosnom i Hercegovinom\" akademik Tuđman pita profesora Koljevića, a ovaj mu spremno i opširno podastire objašnjenja, informacije, srpske stavove, i po svemu vidi se i osjeća se kako tu, brate, struji neka topla struja razumijevanja i takoreći imanentne suglasnosti, daleko dublja od onoga što predviđaju diplomatska i protokalarna pravila. Pa će se u jednome intimnom trenutku Tuđman potužiti Koljeviću kako se njih dvojica sjajno razumiju, a, eto, tamo u Bosni ima nekih usijanih glava među Hrvatima, koje osporavaju njegove ideje. I priupitati ga za savjet i informaciju: \"Pročitali ste pismo ovih..., šta su to?\" A Koljević, ekspert za Tuđmanove ove-šta-su-to, spremno tumači ojađenom domaćinu, sućutno ga tješeći: \"Ja znam sve te intelektualce, jer sam bio u tim književnim vodama, znate, nema tu velikoga intelektualca.\" \" Dakle, marasovac, mani se teza generala Praljka, diskutirali smo ih dosta puta do sada - one će mu donijeti poprilično vremena na državnim jaslama. A i ostalih hercegovačkih bajki o \"podivljalim islamistima\" Postojala je linija koja je išla od Šuška na gore (Tuđman) i na dole (Boban, pa dalje) Ona je uključivala sporazum sa Srbima, koje je tako lijepo pomenuo Lovrenović u gore navedenom citatu. Time su Hrvati, tj. Hercegovci - prekvalificirali sukob u Bosni od \"agresije\" do \"građanskog rata\". A po meni, bio je tipično seljački Kao i ti

http://upload.wikimedia.org/wikibooks/sr/8/88/Udaracruskihbogova.pdf iza svega stoje ovi

Moram ponoviti! Daleko od očiju javnosti vođen je proces na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu protiv Hrvata iz Bosne i Hercegovine (Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića). U Hrvatskoj je doduše u vrijeme pripremanja optužnica vođena medijska haranga, kojoj cilj nije bio potkrijepiti dokazima možebitnu krivnju osumnjičenika, nego ponajprije u domaćoj javnosti stvoriti klišej krivca, odnosno žrtvenoga janjeta za sve što se događalo tijekom devedesetih godina u, i oko Hrvatske. Nu u pozadini te prividne krivnje u histeriji protiv Hrvata iz Bosne i Hercegovine, apostrofirajući ih pod skupnim nazivom Hercegovci, skrivala se svojevrsna poratna osveta poraženih jugokomunističkih snaga, svima onima koji su na pepelu jugoslavenske države stvarala hrvatsku državnu neovisnost. Kampanja se kasnije, nakon odlaska optuženika u Haag, po potrebi s različitim intenzitetom pojačavala, a kontinuitet s neskrivenom mržnjom žario je iz većine medija sve dok optužba nije završila s iznošenjem svojih argumenata i iskazima svojih svjedoka. Kad je pak obrana, a poglavito temeljito i sustavno prezentiranje generala Slobodana Praljka, počela pobijati navode iz optužnica, u hrvatskim se medijima sve rjeđe moglo pročitati ili čuti izvješće iz haaških sudnica. Svjesna političkoga karaktera optužnica protiv hercegbosanskih Hrvata, međunarodna javnost haške događaje o sudbini šesterice optuženih rijetko je čak i agencijski bilježila. Optuženi Hrvati iz Bosne i Hercegovine od svih su optuženika imali najnezavidniji položaj. Naime, o svojim haaškim zatvorenicima matične su zemlje ili nacionalni entitetu brinuli na različite načine - pravno, logistički, financijski, i na druge načine. Dakle, samo u prikupljanj u materijalnih činjenica potrebnih za obranu od nebuloznihi i politički montiranih optužaba bila je potrebna silna energija, trud, vrijeme i novac kojim bi se raskrinkali višegodišnji klišeji, što su pojednostavljivali složenost sukoba u Bosni i Hercegovini te na taj način opravdavali stanje stvoreno postdaytonskim preustrojem muslimansko-hrvatske Federacije , ali i cijele Bosne i Hercegovine, koju su na kraju, uz potporu međunarodne zajednice međusobno podijelili Srbi i Muslimana. Tu podjelu i aktualno stanje na terenu trebale su ozakoniti optužnice protiv Hrvata i njihova pravoriječna potvrda na Haaškom sudu. Osim optužnica Haaški se sud služio, bar kad su u pitanju herceg-bosanski Hrvati i različitim mjerama zastraživanja i stvaranja neurotičnih stanja kod optuženika i njihovih obitelji. Jednom od bivših optuženika i njegovoj supruzi hladnu su priopćili kako, premda zdrav, boluje od leukemije. Haaš ka pak sudska pravila nisu u međuvremenu postala samo dijelovi nacionalnoga hrvatskog pravosuđa, nego ona otvaraju mogućnost i samozvanim \"lovcima na ljudske glave\" da poput Vesne Teršelič i REKOM-a, kako pišu neki mediji, ustanovljuju čak i privatne sudove!? Optužnica proti šestorki je pak tako široko formulirana kao da se u najmanju ruku odnosi na svojedobni Napoleonov pohod na Rusiju ili pak odgovornost za izazivanje Prvoga i Drugog svjetskog rata. Tako su šestorica Hrvata optuženi za udruženi zločinački pothvat u kojem su uz mnoge dužnosnike Republike Hrvatske sudjelovali, ni manje ni više, nego predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak. Optužnica je na svoj način, dakako iz tradicije britanskoga kolonijalnog sudstva dobila svoj rasni karakter, a kao strukturni predložak za pisanje optužnica tužiteljima je očito pomogla praksa nekadašnjega jugoslavenskog kom unističkog tužiteljstva. Uostalom i ispisana je jednom vrstom unitarističkoga hibridnog jezika, kojeg su u razdoblju komunističke diktature centralističke vlasti nazivale srpskohrvatskim. Nedavno je pak tajni svjedok Haaškoga suda Stjepan Mesić izjavio beogradskim medijima kako bi hrvatski predsjedniki „Tuđman da je ostao živ, svakako trebao završiti u Haagu\", jer Mesić smatra kako „nije mogao Milošević sam sa sobom dijeliti Bosnu i Hercegovinu\". Ono čime se još idanas razmeće svjedok Mesić, davno je prestalo biti vjerodostojnim, naravno, osim u strategiji očuvanja i obnove zajedničke jugoslavenske države. To je svojim svjedočenjem i izjavama potvrdio bivši načelnik KOS-a JNA, general Aleksandar Vasiljević, koji tvrdi, kako je 1991. s Mesićem imao dvadesetak sastanaka na kojima je razmjenjivao informacije i podatke. „Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju pa ravojnih jedinica u Hrvatskoj, naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao hdzovski insajeder i informator... U jednom našem razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerisao hapšenje svih funkcionara MUP-a i obrane iz Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga. Razmena informacija i podataka s Mesićem ipak je bila mnogo važnija i nismo hteli da ugrozimo te kanale. Mesić je dao u tajnosti zeleno svetlo za akciju „Štit\" i hapšenja.\" Sad kad se priprema optužnica protiv generala Aleksandra Vasiljevića, šefa KOS-a i Miroslava Živanovića, njegova podređena oficira i zapovjednika najvećih srpskih logora - Begejci i Stajićevo - mogla bi biti rasvijetljena i uloga Stjepana Mesića, kao vrhovnoga zapovjednika JNA, u opsadi, razaranju i okupaciji hrvatskoga grada Vukovara. Vasiljevićevo pak svjedočenje na neizravan način potvrđuju i iskazi Josipa Boljkovca, koji u svojoj nedavno objavljenoj knjizi, tvrdi kako su rat u istočnoj Slavoniji, odnosno na području Vukovara izazvali Gojko Šušak i Vice Vukojević napadom na Borovo selo, a za rat na području Osijeka, haaški je svjedok Mesić izjavljivao da su ga izazvali navodno ekstremni Hrvati, koji su ubili \"mirotvorca\" Reichela Kira. Pitanje rasvjetljavanja tajne Mesićeve misije u ranim devedesetim godinama doći će prije ili kasnije na dnevni red u Hrvatskoj, nu pitanje njegove odgovornosti za podjelu BiH na muslimanski i srpski dio te politička uloga u masovnu iseljavanju Hrvata iz BiH tijekom njegova predsjednikovanja u Hrvatskoj, kao i uloga u pisanju optužnica protiv navedenih Hrvata iz BiH u Haagu, mogla bi još dugo ostati zamagljenom. Zbog takva stajališta, vjerojatno je i Haaško tužiteljstvo šutke prešlo preko masovnih muslimanskih zločina nad hrvatskim narodom u BiH, koji su trebali upotpuniti strategiju nestanka Hrvata iz BiH. Optužbe pak protiv hrvatskih političara za navodno premješatanja i preseljenja pučanstva -Hrvata ili pak nehrvata, nedavno je u jednom razgovoru pobio jedan bivši haaški optuženik, koji tvrdi kako mu je zapovjednik britanskog bataljuna UN-a, pukovnik Williams, nudio da se Hrvati isele, a on bi (Britanac) osiguravao evakuaciju. Odveo sam ga u restoran hotela Vitez i pokazao mu izložbu udruge likovnih umjetnika Lašvanske doline, podsjetio je taj optuženik napomenuvši kako je Williams ostao šokiran. \"Ja vas uvjeravam da se trebate iseliti, a vi mi pokazujete svoju kulturu i stvaralaštvo\", rekao mu je Britanac. Podsjeća također kako su Britanci predlagali da se iseli cijela Lašvanska dolina jer je \"Unprofor procjenjivao da ne ćemo izdržati više od 15 dana. Bili smo okruženi višestruko nadmoćnijim snagama Armije BiH, u omjeru 1 prema 10, kaže bivši haaški optuženik do dajući kako su na sreću, narod i branitelji bili protiv preseljenja što ga je nudi Britanac. Uostalom, američki vojni povjesničar Charles Shrader je u ozbiljnoj studiji utvrdio kako su radi osvajanja teritorija i prodora dolinom neretve na Jadran muslimani izveli agresiju na Hrvate u središnjoj Bosni. Mi naravno više ne možemo utjecati na sudbinu hercegbosanskih optuženika, nu za razliku od prije koju godinu, danas pak s punim pravom možemo odbaciti svaku točku optužnice Haaškoga tužiteljstva proti generalu Praljku i njegovoj skupini. Politički oblikovana za poslijedaytonsko međunarodno priznjanje srpsko-muslimanske podjele BiH, trebala je kažnjavanjem hrvatskih političkih i vojnih predstavnika potaknuti uništenje jedine izvorne etničke bosanskohercegovačke zajednice, odnosno hrvatskoga naroda, koji je, unatoč razornoj poratnoj strategiji čišćenja, uspio preživjeti, a voljom sadašnjih politič kih predstavnika, radi jednakopravnosti sa Srbima i muslimanima i nastaviti borbu za vlastiti entitet. Potrebu stvaranja hrvatskoga entiteta više ne skrivaju ni uglediji međunarodni čimbenici, koji na primjer kao nekadašnji američki veleposlanik u Hrvatsko,j William Montgomery, tvrde kako su hercegbosanski Hrvati jedini narod u povijesti koji je dobio rat, a nakon toga se odrekao prava na svoj entitet. Slobodan PraljakNjemački političar Christian Schwartz Schilling također smatra kako Hrvati trebaju dobiti svoju teritorijalnu autonomiju, a zagrebački židovski intelektualac Žarko Puhovski, inače jedan od ranijih suradnika Haaškoga suda, sada smatra da su zahtjevi hercegbosanskih Hrvata za vlastitim entitetom potpuno legitimni. Za rasvjetljavanje uloge pojedinih visokih hrvatskih dužnosnika tijekom raspada bivše Jugoslavije i stvaranja te obrane hrvatske države vjerojatno će doći i to vrijeme. Nu kako s izdajnicima, a da se i ne govori o v eleizdajnicima, postupaju ozbiljne zemlje, najbolje pokazuje aktualni slučaj oko afere Wikileaks, koja podsjeća na Mesićeva dilanja transkripata iz Predsjedničkoga ureda. Američka političarka Sarah Palin na primjer ocjenjuje kako su onome tko je objavio tajne okrvavljene ruke te poziva američku vojsku i sigurnosne službe da se u potragu za objaviteljem dokumenta -Assangeom - uključe kao i u lov na čelnike al-Qa\'ide i talibana. Bivši savjetnik kanadskog premijera, Tom Flangan misli kako bi Assangea trebalo, ni manje ni više nego, ubiti. \"Oni koji su iz naše administracije prodavali ove podatke počinili su veliku izdaju i svaka kazna za njih osim smrtne bila bi preblaga\", ističu pak drugi ameruički političari. U međuvremenu Interpol je izdao tjeralicu za Assangeom, premda, slučajno ili ne britanska policija zna za njegovu lokaciju. Može li Hrvatska otvoriti pitanje vlastitih izdajnika, koji svojim djelom nisu doveli samo u pitanje život i imovinu mnogih ljudi, nego su za desetak godina doveli u pitanje i sam opstanak neovisne hrvatske države? Što se pak tiče hercegbosanskih Hrvata, mi dok smo živi nikad se ne ćemo odreći svoga prava suverenoga naroda pa tako i prava na vlastitu federalnu jedinicu. Nikad nismo prestali biti samostojan i samosvjetsan entitet pa se toga ne ćemo odreći ni danas ni sutra! Unatoč versajima i blajburzima stvarali smo neovisne hrvatske države pa na ne će nikakav Haag zaustaviti da kao i druga dva naroda u BiH stvorimo svoju teritorijalnu jedinicu - prije ili kasnije! HaKaVe

.. ..Je li pokojni hrvatski predsjednik dr. Franjo Tudman prijevarom došao na celo HDZ-a 17. lipnja 1989., kad je ta stranka osnovana? . Tim se pitanjem, medu ostalim, bavi poznati hrvatski novinar, leksikograf i prevoditelj Josip Šentija u najnovijoj knjiziizi \"Ako Hrvatske bude\" u izdanju Školske knjige. Rijec je zapravo o Šentijinu dnevniku koji je vodio od 14. lipnja 1989. do 27. prosinca 1990. godine. U njemu se bavio prekretnickim zbivanjima u tadašnjoj Jugoslaviji i Hrvatskoj koji su doveli do stvaranja hrvatske države, a ponajviše Tudmanom, koji je Šentiju dugo nagovarao da mu se pridruži u stvaranju HDZ-a, što je on na kraju odbio. Unatoc tome, Šentija, jedan iz niza progonjenih hrvatskih proljecara, postao je prvi direktor Hine, a kratko je vrijeme bio i Tudmanov savjetnik. Izdvojena skupina Kad je rijec o osnivanju HDZ-a, raskol u Inicijativnom krugu zbio se vec 11. lipnja 1989. u zagrebackom hotelu Panorama, kada su 54 clana raspravljala o dokumentima osnivacke skupštine. Tada se izdvojila sedmeroclana skupina oponenata koja nije željala s Tudmanom krenuti u hitno osnivanje HDZ-a. Stranka je trebala biti osnovana u istom hotelu 17. lipnja, ali je zbog policijske zabrane skupa osnovana istog dana kriomice u prostorijama Nogometnoga kluba Borac u zagrebackom Staglišcu. O tome Šentija dan poslije piše: \"Medu njima je izbio spor vec na prvom koraku. Skupina prononsiranih nacionalista, osudenika i robijaša iz Lepoglave, Stare Gradiške i s Gologa, protestira i osporava legalitet jucerašnjega osnivackog skupa Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i izbor Tudmana za njezina predsjednika. Moj zavicajac V. prepricava mi što se zapravo dogodilo: Tudman nas je iznevjerio. Postupio je kao stari boljševik. Preko svojih pouzdanika sredio je da policija zabrani najavljeni javni osnivacki skup HDZ-a u hotelu Panorama pa je s odanom mu svitom otišao na Jarun i tamo, u nekoj baraci, osnovao stranku i dao se izabrati za njezina predsjednika. A sve je bilo drugacije dogovoreno i pripremljeno. Cista izdaja. Stari robijaš G. takoder iskazuje svoje razocaranje, optužuje Tudmana da je uzurpirao vlast, oteo stranku, nasuprot dogovorima koji su bili postignuti u Inicijativnom krugu za osnivanje stranke. Cista samovolja. Jedan iz skupine kaže mi: Mi smatramo da on nije legalno izabran za vodu. Još stvar nije završena. Vidjet ce se, vrlo brzo...\" Šentija je, medutim, detektirao otkud nezadovoljstvo te skupine. Njegov je zakljucak da je \"sukob izbio oko pitanja tko ce biti voda stranke\", odnosno da je njihova logika bila \"da vodom stranke bude onaj tko je najviše propatio, robijaš s najdužim stažom\", po cemu Tudman tada nikako ne bio bio izabran za predsjednika. Autor napominje da je unatoc tome, Tudman bio višekratno kažnjavan, ali i da je \"dulje od mnogih drugih bio oponent službenom sistemu i politici\", te pronalazi njegove neprijatelje u trenutku osnivanja HDZ-a: Neodoljiv osjecaj \"Oni iz vlasti koji ga prate i nadziru, pojacali su prismotru...; oni koji ga znaju iz starih rasporeda jugoestablishmenta, odmahuju rukom ili se cak podsmjehuju na spomen njegova imena; za službene ideologe i za jugoliberale podjednako, on je raspaljivac nacionalnih mitova u nevrijeme, kad se mitovi svuda razgraduju osim na Balkanu.\" Šentijin je dnevnik izvrsna osobna retrospektiva dogadaja i likova iz toga turbulentnoga razdoblja. Zanimljiva su njegova zapažanja o Racanu, A. Vrdoljaku, Savki, Titu, Miloševicu, ali uvijek se vraca na Tudmana, s kojime i završava: \"Nicega ni pred njim ni nad njim, samo on, sa svojim neodoljivim osjecajem da je pozvan da konacno izvede svoj naum o suverenoj državi Hrvatskoj.