Italija je podijeljena, a rezultati parlamentarnih izbora možda su
jedan od važnih signala da bi Europa, nakon prevlasti vlada desnog
centra, opet mogla skrenuti ulijevo. Uzmemo li 25 zemalja članica
Europske unije, odnos lijevoga i desnoga gotovo je isti kao u Italiji,
a to je vrlo blaga prednost lijevoga centra u dvanaest zemalja
vladaju vlade desnoga, a u 13 vlade zemalja lijevoga centra. Vrlo
sličan odnos snaga vlada i u europskim zemljama koje nisu članice
EU.
Želimo li uvidjeti jedan od mogućih razloga te postupne promjene
političkog usmjerenja na Starom kontinentu, treba se samo sjetiti zašto
je španjolski premijer desnog centra Jose Maria Aznar prije dvije
godine izgubio izbore. On je uz Tonyja Blaira i Silvija Berlusconija
bio saveznik američkog predsjednika Georgea Busha u njegovoj okupaciji
Iraka. Nakon terorističkih napada na vlakove u Madridu i gomile
Aznarovih laži, postalo je jasno da Španjolci žele nešto drugo i da su
spremni kazniti premijera koji je zanemario ne samo interese vlastite
zemlje nego i neke vrlo vrijedne europske stečevine.
Upravo zbog Iraka stradao je i Tony Blair koji je dobio izbore
vjerojatno samo zato što je oporba bila toliko slaba da nije mogla
učiniti više. Blairova nepopularnost otišla je toliko daleko da se
odmah nakon izbora počelo govoriti o tome da ga na premijerskom mjestu
treba što prije zamijeniti njegov ministar financija Gordon Brown,
otvoreni protivnik šurovanja s Bushom. Berlusconi je djelomično uletio
u sličnu priču s time da je u Italiji u vrijeme njegove vladavine
gospodarski rast sveden na nulu iako je riječ o sedmom po snazi
svjetskom gospodarstvu. Talijani su počeli živjeti znatno lošije, a
otvorenog nezadovoljstva bilo je sve više. Mnogi analitičari tvrde da
bi Prodijeva pobjeda bila puno jača da Berlusconi nedavno nije mijenjao
izborni zakon u nadi da će ga upravo te promjene zadržati na vlasti.
Zanimljiv je i podatak da bi se do kraja 2007. godine trebali održati
parlamentarni izbori u čak 11 zemalja članica Europske unije te u još
desetak zemalja koje nisu u Uniji, ali koje imaju jaku želju da u nju
uđu. "Na bubnju" je cijela jugoistočna Europa zajedno s Turskom. Stoga
će trebati pričekati još neko vrijeme kako bi se utvrdilo kamo ide
Europa.
Analitičari se slažu da će nakon Prodijeve pobjede i žestokih prosvjeda
studenata znatno oslabjeti pozicije francuskog desnog centra i njegovi
izgledi da pobijedi na parlamentarnim i predsjedničkim izborima koji će
se održati iduće godine. Upravo ovdje može se pronaći još jedan razlog
slabljenja europskoga desnog centra koji se previše otvorio prema
Washingtonu. Riječ je o polaganoj, ali vrlo temeljitoj eroziji europske
socijalne države, stečevine u koju su se desetljećima zaklinjale
generacije europskih političara. Francuski studenti pokazali su da im
je dosta američke globalizacije koja iz dana u dan nagriza staru dobu
europsku socijalnu sigurnost, a slični trendovi mogli bi se pojaviti i
u drugim europskim zemljama.
Uz to, EU se mora izboriti i za vlastitu budućnost temeljitim
reformama. Upravo je Prodi političar koji bi Italiju i mnoge druge
zemlje EU mogao okrenuti više prema Bruxellesu nego prema Washingtonu.
Vjerojatno je upravo to ono što staroj dami trenutačno najviše treba.
Berlusconi kao oporba iz pakla
Poslije živopisna i pomalo ekscesna Silvija Berlusconija, Italija je
sada neosporno dobila vrlo ozbiljnog premijera. No on će, želi li
pokrenuti zamrlo i uspavano talijansko gospodarstvo, morati vuči neke
vrlo teške i bolne poteze za koje će mu trebati dobra potpora u
parlamentu koju baš i nema, te čvrsti odnosi unutar koalicije, što mu
također najvjerojatnije neće biti jača strana.
Berlusconi, s druge strane, mogao bi biti “oporba iz pakla”. No njega
bi se također mogli domoći i tužitelji i suci koji jedva čekaju
da mu sude za razna nedjela. Iako su njegovi koalicijski partneri bili
relativno poslušni, Berlusconi ih je u predizbornoj kampanji uglavnom
ignorirao, pa nije isključeno da bi i tu moglo biti male osvete.
Na vanjskopolitičkom planu Prodi će se odmaknuti od velikih
Berlusconijevih saveznika Busha i Putina te će nastojati, ako mu
unutarnjopolitčki, poprilično teški problemi dopuste, ojačati Europsku
uniju. Iako mnogi smatraju da je Prodi bio vrlo slab predsjednik
Europske komisije, treba ipak istaknuti da je europski ustav bio
– njegova ideja.
Schröder shvatio kasno, Zapatero u pravom trenu
Jedan od prvih političara koji je shvatio da urušavanje europske socijalne države bitno ugrožava same temelje EU i njezinih članica bivši je njemački kancelar Gerhard Schröder. No, to je shvatio nakon što je potrošio najvredniji dio svog političkog kapitala i za dlaku izgubio izbore. U Španjolskoj je vođa socijalista Jose Luis Rodriguez Zapatero svoj politički ugled gradio na “dorađivanju” španjolske demokracije i modernizaciji društva. No, povijest će ipak Zapatera vjerojatno zapamtiti po tome da je zapravo pružio ruku baskijskim separatistima i s njima počeo dijalog koji bi mogao označiti kraj njihove oružane borbe.