Prije rata nisu se poznavali, ali ako je išta dobra u tom silnome zlu, onda su to prijateljstva ondje rođena. Tako bliska da Denis Perišić nije dvojio ni trenutka koga će odabrati za kuma tek rođenom sinu. Iza sebe su dvojica suboraca ostavila ličko bojište, Medački džep, Velebit, Dubrovnik, Prevlaku, operaciju Poskok 1, Maslenicu.
Danas, to su tek sjećanja na dane ponosa i slave i na Sergia Šimca koji se nije vratio kući. A trebalo je biti drugačije, kazao je 2013. godine suborac dok je listao stranice albuma.
Spasila ga konzerva
Rat je za dvojicu pripadnika riječke postrojbe Specijalne policije Ajkula bio dužnost i obaveza. Sergio Šimac, tada 20-godišnji dečko s Grobnika, najprije je pristupio 111. brigadi HV-a, no kada je njegov brat Goran, hrvatski branitelj iz 128. brigade, izgubio život na ličkom ratištu, Sergio se u kolovozu 1992. u Gospiću pridružio specijalcima. Odmah se izdvojio nad drugima.
– Sergio je bio vojničina, rođen za to, spreman za to. Pokazalo se to već na obuci kad se istaknuo kao sjajan alpinist – kaže suborac Denis pa u sjećanje doziva operaciju Maslenica u siječnju 1993. kad su osvajali Velebit.
– Tamo je ranjen čak dva puta. Prvi metak dobio je kroz šljem, no kad su ga zbrinuli, odmah se vratio. Dobio je i drugi metak u leđa, srećom ga je samo okrznulo, a život mu je spasila, kako se ispostavilo, konzerva ribe. Nastradao je zbog svoje požrtvovnosti da spasi suborca koji je na višem položaju ostao bez streljiva za mitraljez. Dohvatio je kutiju, želio mu donijeti pa je naposljetku sam nastradao – prisjeća se Denis Perišić. Njegove riječi pomno sluša zajednički suborac Perica Prpić, još jedan od riječkih Ajkula. O Sergiu Šimcu govori s puno biranih riječi, moli da ne mislimo da je to stoga što o mrtvima valja govoriti samo najbolje: on je bio uistinu poseban čovjek.
– Bio je od onih vojnika koje želiš imati uza sebe jer tada znaš da si siguran. Sjećam se kad je u akciji ostao čuvati zarobljene neprijateljske vojnike, točno sam osjećao njegov nedostatak na terenu. Bio je to čovjek koji je lako mogao zamijeniti njih desetoricu – kaže Perica pa u mislima doziva posljednju zajedničku akciju, bio je to Bljesak.
Iznenadan povratak kući
Bila je hladna noć u šumi kada su vozilima Specijalne policije stigli na poziciju odakle će krenuti u akciju. Ajkule imaju zadaću držati položaje prema Okučanima pokraj Rajića pa unatoč jakom otporu neprijatelja probijaju liniju obrane i stižu pred Benkovac Okučanski. Dah pobjede bio je u zraku, a Sergio je iz bitke izišao neokrznut. Dan nakon završetka operacije, 3. svibnja, s malom grupom specijalaca našao se na smjeru kojim se grupa neprijatelja od stotinu i više vojnika odlučila na proboj iz obruča prema granici s Bosnom. Sergio se nije vratio.
– Kad sam kasnije razgovarao s njegovom suprugom Jasminkom, otkrila mi je kako je izgledao trenutak kad ga je vidjela posljednji put. Bio je to neočekivan susret. Obično, kad bi nas prije akcije pozvali u bazu, tamo smo i ostajali ali ovaj put, prije Bljeska, iznenada se vratio kući. Kao da je osjetio potrebu oprostiti se, kao da je slutio – sjeća se Perica Prpić koji sa suborcima čuva uspomenu na Sergia jer majka Davorka to više ne može. Gubitak dvojice sinova koje je sama podizala nije izdržala. Otišla je za njima.
Priča je objavljena u specijalu Junaci Bljeska 2013. godine.
Sjecam se kako su ti rjecani stradali.Nisam vidio ali ako je istina sto se pricalo strasno.Neka vam je laka zemlja. SID 268.