"Presuda generalima osuda je i Tuđmana i Šuška"
Da je bilo pojedinačnih zločina, misli 47 posto građana, a njih 34 posto smatra da HV nije činio pojedinačne zločine.
Komentari 689
kamo cemo Je GORAN GEROVAC zaposlen na Vecernjem Listu Mi Koji Dolazimo Bog i Pravi Hrvati Za Dom Uvijek Spreman
. . ...........HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA . . . Kad su ostali hrvatski politicari s dvije godine zakašnjenja uspjeli obici hrvatsku emigraciju, novci su vec bili dati Franji Tudmanu koji je pobrao vrhnje. U govorima pred hrvatskom emigracijom je Tudman prešucivao svoj partizanski staž i boljševicku titoisticku prošlost, i više se predstavljao kao hrvatski proljecar i nacionalist.. . . U približno isto vrijeme kad i HDZ, osnovana je i politicka liberalna stranka HSLS (zbog zakonske prepreke, HSLS je tada osnovan kao «savez» a ne stranka) ali HSLS po volji Kontraobavještajne službe JNA i nije bio predviden da (sam) preuzme vlast u Hrvatskoj, jer je vlast trebala ostati u rukama onih bivših jugokomunista koje se, ili moglo putem obavještajne službe ucijeniti, ili koji su još koliko-toliko bili skloni ocuvanju bilo kakve (labave) Jugoslavije. (HSLS je imao program o preuredenju Jugoslavije iz federacije u konfederaciju, isto kao i HDZ, a u njegov sam vrh lasniran je pitomac Vojne akademije iz Beograda Jozo Radoš). Radi se o oportunizmu i kukavicluku tih tzv. «hrvatskih» stranaka i njihovih predsjednika, jer je ustav Socijalisticke Republike Hrvatske i ustav SFRJ predvidao «pravo jugoslavenskih republika na samoodredenje do otcjepljenja» od Jugoslavije. . . Tudmana se moglo ucijeniti, bio je sklon ocuvanju Jugoslavije kao konfederacije, a bio je spreman sa Srbima podijeliti i Bosnu, jer je o takvoj mogucnosti u Zagrebu razgovarao i dogovarao sedamdesetih godina sa disidentom komunizma (Crnogorcem) Milovanom Ðilasom. . Dok je clanstvo stranke HDZ cinilo 1990. nemali dio hrvatskog državotvornog nacionalnog gradanstva, a biracko tijelo cinilo oni biraci koji su tražili hrvatsko državno pravo, vodstvo stranke HDZ bilo je bivše jugokomunisticko, od Franje Tudmana (predsjednika stranke) do njegovih zamjenika Josipa Manolica, Vladimira Šeksa, Stipe Mesica, . Josipa Boljkovca, Dalibora Brozovica (jezikoslovac) i drugih bivših clanova jugoslavenske komunisticke partije. Gojko Šušak, takoder najbliži Tudmanov suradnik u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, nije u smislu partijskih funkcija bio visokopozicionirani komunisticki «kadar» u Titovoj Jugoslaviji kao Tudman ili Manolic, ali je Šušak zato, vrlo vjerojatno, bio suradnik jugoslavenske Službe za istraživanje i dokumentaciju (SID) «Saveznog sekretarijata za inostrane poslove» SFRJ, ciji je sekretar (ministar) u to vrijeme bio jugoslavenski boljševik hrvatskog podrijetla Budimir Loncar, . koji je pak u drugom mandatu predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesica postao njegov savjetnik za vanjsku politiku u uredu predsjednika Republike. Gojko Šušak je preuzeo ulogu formiranja takozvane politicke ekstremne («ustaške») desnice u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i Republici Hrvatskoj i BiH, jer je u Hrvatsku došao 1990. kao hrvatski (politicki) emigrant iz Kanade, gdje je bio preko norvalske Krasiceve skupine, infiltriran sa svojim kumom Soptom, u radikalnu hrvatsku emigrantsku organizaciju «Otpor», ali, s jugoslavenskom putovnicom !!! Cilj Šuškova «domoljubnog» angažmana je bio i da se kompromitira hrvatska emigracija. (U isto vrijeme dok je Gojko Šušak bio navodni hrvatski emigrant u Kanadi, njegov brat je bio u zapadnoj Hercegovini bez problema lokalni sekretar Ureda opcenarodne obrane JNA.) Cinjenica je da niti jedan jedini politicki emigrant iz Titove Jugoslavije nije imao jugoslavensku putovnicu (tzv. jugo-pasoš) upravo zato što su svi emigranti ilegalno napustili SFRJ da ih totalitarni režim ne bi mogao izložiti progonu, što ne znaci da ih nije proganjao, . jer je jugoslavenska obavještajna služba SDB (Udba) u inozemstvo slala svoje agente i suradnike koji su u hrvatskim kulturnim, politickim i sportskim organizacijama po Njemackoj, Sjedinjenim Državama, Kanadi i Australiji glumili hrvatske patriote, cak i «ustaše» i radikalne nacionaliste, a nerijetko su agenti i suradnici Udbe (udbaši) u organiziranim politickim atentatima u inozemstvu ubijali hrvatske emigrante za racun jugoslavenskog diktatora Tita, i jugoslavenskog režima i CK SKJ, . i poslije Titove smrti. Gojko Šušak je u vrijeme kada se u Hrvatsku 1990. vratio iz emigracije imao jugoslavensku putovnicu («pasoš») koja je bila izdana od ministarstva vanjskih poslova SFR Jugoslavije u Beogradu, dana 15. lipnja 1990. godine (br. putovnice: 012151). Postoji osnovana sumnja da je suradnik «KOS-a JNA», a time i tajni agent jugoslavenske komunisticke vlade bio je kratkotrajni predsjednik HDZ-BiH, Davorin Perinovic, (kojeg je «KOS» kasnije ubacio i u HSP). .
Prema podacima iz travnja 1997. u Domovinskom ratu poginulo je 10 668 osoba, prisilno odvedeno, zatočeno i nestalo 2 367 osoba, ranjeno je 37 180 osoba a evidentirano je 19 224 invalida. Bez roditelja ostala su 4 273 djeteta. Tko pita za njih??? Možda srbadija u Centrima za socijalnu skrb? Navedeni podaci govore o tome da je u 1994. registrirano gotovo 50 000 izravnih žrtava agresije JNA i srpskih paravojnih postrojba. To znači da oko 200 000 članova obitelji hrvatskih građana, preko nekoga od svojih najmilijih, brata, sestre, sina, kćeri, oca ili majke, izravno proživljava posljedice agresije na Hrvatsku kao »rata protiv civila« budući da je udjel civila u ukupnom broju žrtava neuobičajeno visok (trećina svih ubijenih i ranjenih su civili, djeca, žene i starci). Četnički genocid i etničko čišćenje Prema brutalnosti agresora može se nazrijeti i jasna namjera da se psihološko–propagandnim učinkom masakra »etnički očiste« prostori koji su zacrtani u velikosrpskim ekspanzionističkim kartama. Zemljopisna raspodjela ljudskih stradanja upućuje i na to da su najvažniji pravci agresije bili istočna i zapadna Slavonija, zadarsko područje, Dubrovnik s južnom Dalmacijom te područje Like i Korduna. Mora se ustvrditi da ni ta crna statistika ne-mjerljivih ljudskih patnja još nije konačna. Broj žrtava vjerojatno će narasti s potpunijim uvidom u posljedice agresije. Za agresije na Hrvatsku i zatim na BiH počinjeni su i ratni zločini i zločin genocida. U Domovinskom ratu ubijeno je 303 djece, 13 medicinara, 14 hrvatskih novinara (ukupno 28), 3 svećenika, a ranjeno je 1 280 djece, 4 svećenika i 48 medicinara. Osobito je zloslutna sudbina nestalih, kao npr. 294, mahom ranjenika, koji su nasilno odvedeni iz vukovarske bolnice i uglavnom pogubljeni na Ovčari, kako se pokazalo nakon iskapanja tamošnje masovne grobnice u jesen 1996. Na genocidnu narav srpske agresije osobito jasno upućuju sljedeće činjenice: najmanje 1 000 dokazano pogubljenih civila žrtve su masakra ili skupnih smaknuća; najmanje 500 nemoćnih staraca i starica brutalno je ubijeno u zaposjednutim područjima pošto je nadzor nad tim područjima preuzeo UNPROFOR; od razmjenom oslobođenih 6 660 osoba približno 90% kontinuirano je i brutalno mučeno tijekom zatočeništva, pa i nakon oslobađanja trpe od brojnih tjelesnih i duševnih posljedica; 200 000 prognanika nije se moglo vratiti u domove iz kojih su protjerani; tj. nijedan prognanik nije se uspio vratiti na područje koje je zaposjeo srpski agresor. Posebna okrutnost genocidne strategije srpskih agresora (kako u Hrvatskoj tako i u BiH) iskazala se sustavnim ratnim zločinima nad civilnim pučanstvom napadnutih naroda: što se u svjetskoj javnosti počelo nazivati etničko čišćenje (engl. ethnic cleansing) i etničko silovanje (engl. ethnic rape). Ti su pojmovi ipak samo eufemizmi za genocid, a upotrebljavaju se kako bi se izbjeglo odlučno djelovanje na koje je obvezana svaka zemlja članica UN–a, ako bi se opisane zločine (nedvojbeno združene u jedinstven obrazac osvajačke strategije i taktike) imenovalo jedinim primjerenim, pravim nazivom: genocid. A tek pobijena djeca i žene u Bosni?
Tužba i svjedočenje izdajnika petokolonaša, kao i presuda od strane njihovih belosvetskih trabanata, samo je odraz nemoći i neskrivenog bjesa zbog nezavisne hrvatske države, judama svim unatoč
@ puky Koliko ti imas godina? a? u ratu nema pobednika...u ratu su svi gubitnici, kad to shvatis bice ti jos udobnije
NOSTRADAMUS \" god.2035 Hrvatska ulazi u EU\" \"god.2035 Nevini VITEZOVI napuštaju EU\" \"god 2100 EU-JANEZ vas još uvek zahebava\"
Krajnje je vrijeme da se tim lopovima i antihrvatima stane na kraj. Činjenica je da su to sve UDB-ini ljudi. Svakakva mitologija se širi sad o Gojku Šušaaku, koji sigurno nije bio čisti Hercegovac, ni Hrvat, već je bio UDBAš koji je bio ubačeni među hrvatske iseljenike u Kanadi. UDBA je 1990.-tih preuzela Hrvatsku. I danas još UDBA vlada našom zemljom.
. ..bog te hebo..............koje copy /paste cigle...doteplog......................ha ha ha ha . ..taj ce povjest promjeniti....ha ha ha ha ...koji retard, .
Akademik Josip Pečerić A treba li uopće ponavljati tako očitu činjenicu da je npr. General Mirko Norac kriv svjetskim moćnicima zato sto je spašavanjem Gospića spriječio podjelu Hrvatske na dva dijela, tj. što je tim činom najzaslužniji, po njima najodgovorniji,, što Hrvatska nije pala već 1991.godine. Isto tako je general Gotovina krivac zato što nije pala od UN-a navodno zaštićena zona Bihać. On je zapovijedao akcijom \"Ljeto 95\", i sprijecio vjerojatno jednu od najvecih humanitarnih katastrofa i tragedija koje su se mogle dogoditi - pad Bihaća. Pad grada koji je bio u potpunom okruženju i u kome je bilo stotina tisuća civila, žena, staraca i djece. A konačno spašavanje tih ljudi omogućila je \"Oluja\", akcija za koju je general Gotovina optužen. Zar nije obična prostitucija već sama činjenica da od UN-a zaštićenu zonu Bihać Carla del Ponte uopće ne spominje u toj optužnici. Ili se radi samo o običnom rasizmu, jer se radi o 100.000 muslimana? Bilo kako bilo, ona će reći u točkama 13, 20 i 30: 13. Između 17. srpnja 1995. i 15. studenog 1995., Ante GOTOVINA je, djelujući sam i/ili u dogovoru s drugima, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, planirao, poticao, nalagao, počinjao ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje kaznenih djela koja se terete u nastavku, za vrijeme i nakon ofenzive \"Oluja\". 20. Ukupni učinak tih protuzakonitih djela bio je protjerivanje i/ili raseljenje visokoga stupnja, po prilici 150.000 - 200.000 krajinskih Srba u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju 30. Između 5. kolovoza 1995. i 15. studenog 1995., hrvatske snage su počinile brojna djela ubojstva, paleža, pljačke, šikaniranja, terora i fizičke prijetnje osobama i imovini. Tim djelima, hrvatske snage su zastrašivale krajinske Srbe i natjerale ih da ostave svoja sela, zaseoke i kuće. Ante GOTOVINA je, djelujući sam i/ili u dogovoru s drugima, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, planirao, poticao, nalagao, počinjao ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje deportacije i prisilnog raseljavanja srpskog stanovništva Krajine. Činjenica da je Gotovina s Tuđmanom navodno planirao ovo što tvrdi Carla del Ponte, a uopće se ne spominje da je akcija spriječila pokušaj bosanskih i hrvatskih Srba da zauzmu Bihać, od UN-a zaštićenu zonu, pokazuje cinizam svjetskih moćnika, pokazuje da oni ni u snu nisu željeli zaštititi svoje zaštićene zone. Sjetimo se već je bila pala od njih zaštićena zona Srebrenica. Tamo je ubijeno vise od 8000 ljudi, a oni koji su ih trebali štititi lovili su ih i predavali Srbima za odstrjel. Dakle, Carla del Ponte ovim bjelodano dokazuje da su enklave trebale pasti. Zato i ne čudi sto je general Blaškić i dobio 45 godina robije. On je pokazao da se enclave mogu i obraniti. Očito je stoga da je svijet odobrio pad Bihaća. Time bi se stvorio kompaktni prostor od Beograda do Knina, i obnova Jugoslavije bi bila na pragu. Naravno, s Hrvatskom u njoj, kako je već prije početka rata i najavljivao američki veleposlanik u Beogradu. Ali prostitucija gdje del Ponte očita je već u činjenici da je svima poznato da su Srbi organizirano pobjegli pred HV. Postoje i snimci priprema za srpski kolektivni bijeg, a i brojna svjedočanstva da su imali upute kuda bježati. Zar nije prostitucija i to sto Carla del Ponte uopće ne spominje etničko čišćenje koje su Srbi napravili na tom prostoru do operacije Oluja. A to stvarno etničko čišćenje pomagale su snage UNPROFOR-a. Te snage UN-a nisu željele zaštiti 650 Hrvata koji su bili ubijeni na prostoru koje su navodno štitili. Važnije im je bilo pomagati Srbima u etničkom čišćenju tih krajeva od ne-Srba. Naravno, cijela uloga samih optužnica, dakle preuzimanje uloge Srpskog mita o Jasenovcu od strane suda u Haagu, odnosno preuzimanje uloge dr. Bulajića od strane Carle del Ponte, najočitija je u točkama 36, 37 i 38 u \"Dopunskim činjenicama\" optužnice. Ne čudi da to nije uočio predsjednik Hrvatske vlade Ivica Račan u svom pismu Carli del Ponte, jer je ova vlada i prije dok su bili zvanično komunisti, a i svo vrijeme od 3.siječnja 2000. do sada, dakle kao bivši komunisti, sprovodila politiku koja je omogućila pisanje ovakvih optužnica.
. . ...............reci...DVADESET CETRI..........................ha ha ha ha ha .
Rambo jel to opet bežanija......drži traktorić upaljen.....eto nas opet.......
Laka i mirna noc i tebi, Lonely Shepherd!
. ...kada..??? .
MEMORANDUM 2: SAD GA IMA, SAD GA NEMA Mračna politika srpskih akademika bavi se time na koji način treba destabilizovati vlade susjednih država, a sve pod motom „slaba vlast, slaba država“. U tom kontekstu potrebno je, prema autorima Memoranduma 2,, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire. «U politički nestabilnim državama ujedno se slabi oštrica optužbi protiv Srbije», računaju autori Memomoranduma 2. Autori ovog državnog dokumenta savjetuju da se Srbija potpuno okrene NR Kini, politički, ekonomski i vojno, čime bi se kompenzirao izostanak ruske podrške koju je Srbija godinama imala. Iako se deklarativno tvrdi da se suverenitet susjednih zemalja ne dovodi u pitanje, zvanični Beograd ne odustaje od uhodane strategije instrumentalizacije Srba u zemljama u regionu. Upravo Miloševićevo „događanje naroda”, s kraja osamdesetih, čijeg se naslijeđa Ivica Dačić nikada nije odrekao, počelo je „brigom” za položaj Srba u tadašnjim republikama. Tako je posebno poglavlje u Memorandumu 2 posvećeno Republici Srpskoj, zatim srpskoj zajednica u Vukovaru, Istočnoj Slavoniji i sjevernom djelu Kosova. Ističe se da Srbi u ovim krajevima treba da budu konstituitivan narod. Autori «Memoranduma 2» nisu zaboravili ni Vojvodinu, kako zaustaviti njeno eventualno odvajanje i dalju regionalizaciju Srbije. Isto tako jedan dio je posvećen Sandžaku. Precizno je opisano koje aktivnosti treba poduzimati u Sandžaku i kako oslabiti djelovanje muftije Muamera Zukorlića. Autori novog dokumenta Srbije, koji je na dnevni red vratio temu velikodržavnih aspiracija iz devedesetih, akademici koji su odgajali predsjednika Tadića, zbog čega se vjeruje da će Boris Tadić svesrdno podržati ovaj plan i prionuti na njegovo provođenje. Da se Tadić već angažovao u njegovom provođenju, govori i činjenica da je iznenađujućom brzinom otvorio još nezavršeni srpski konzulat u Herceg Novom i poručio da Beograd na Srbe u regionu ne može gledati kao na dijasporu. Kako naš izvor tvrdi, Tadićeva posjeta Crnoj Gori bila je isključivo sa ciljem da se što više građana Crne Gore na predstojećem popisu izjasne kao Srbi. Nakon žestoke reakcije Vlade u Podgorici, iz novouspostavljene državne „Strategije o Srbima u regionu”, izbačena je sporna odredba kojom se tražila politička konstutivnost za Srbe u Crnoj Gori i Hrvatskoj. Da nije bilo pritisaka i oštrog protesta zemalja u regionu, ova odredba posljednjeg dokumenta Vlade Srbije ne bi bila zamijenjena formulacijom “pojačane brige za Srbe u susednim državama”. U tom kontekstu, iz Beograda poručuju da se o Srbiji više ne može govoriti kao o remetilačkom faktoru. Međutim, to nikako ne znači da je nestala i briga za Srbe u bivšim republikama. Upravo zato, ministar Jeremić hvali novu strategiju za Hrvatsku i Crnu Goru, ali i poziciju Srba u Bosni i Hercegovini. „Republici Srpskoj prilično dobro ide, u tom smislu. Pre svega treba odati priznanje rukovodstvu Republike Srpske, na čelu sa predsednikom Dodikom, jer Srpska je danas stabilna, prosperitetna, Srpska korača sigurnim koracima. Srbija je naravno tu, Srbija je potpuno posvećena da pomogne na svaki način“, kaže Jeremić. Dobrica Ćosić zvani Gedža, otac srbijanske politike druge polovine 20. vijeka, nedavno je za beogradske novine rekao da su Srbi u 20. vijeku izgubili četiri rata (Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo), ali da u 21. vijeku trebaju gledati kako se «u miru dobijaju izgubljeni ratovi». Ova njegova formulacija postaje jasnija ako se dovede u vezu sa izjavom prof. Ljube Tadića, jednog od najistaknutijih srpskih intelektualaca: «Vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gde su Srbi bili većina, mi ne smemo nikada prihvatiti kao definitivan gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenim, jer ni Nemci nisu Istočnu Nemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u ustavu“.
Pa, Njofrini sinovi su javno na tv govorili i priznali, da u njihovoj kući nije bilo ništa osim \"ozbiljnoga razgovora\". Nije bilo šale, igre, smijeha.............Hebeš takovu familiju!!!!!!!!!!!!!!!
REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U BJELOVARU N A P O M E N A Zaokruživanjem rednih brojeva ispred imena osumnjičenika u fotoelaboratu prijavljenih osoba naznačili smo osobe protiv kojih se vodi postupak za krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava na Županijskom sudu u Bjelovaru. U Bjelovaru, 15. srpnja 1997. godine. INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA: 1. BORIVOJ LUKIĆ, sin Joce, rođen 5. 4. 1947.g. u Slatinskom Drenovcu 2. ZORAN MIŠČEVIĆ, sin Stevana, rođen 22.5.1966.g. u Voćinu 3. ILIJA DRAGIČEVIĆ, sin Relje, rođen 2. 8. 1960. g. u Balincima 4. NEVEN VESELINOVIĆ, sin Radivoja, rođen 1. 1.1963.g. u Balincima 5. MILAN VESELINOVIĆ, sin Ljubana, rođen 16. 5.1951.g. u Balincima 6. SLOBODAN ŽEŽELJ, sin Obrada, rođen 20 .9.1957.g. u Balincima 7. RAJKO VUKADINOVIĆ, sin Marka, rođen 2.3.1936.g. u Ćeralijama 8. ŽELJKO ŠEKULJICA, sin Dragutina, rođen 20. 9.1951.g. u Balincima 9. ZDRAVKO ŠEKULJICA, sin Dragutina, rođen 15. 11. 1969.g. u Balincima 10. MLADEN BUKARICA, sin Boška, rođen 28.3.1968.g. u Voćinu 11. ŽELJKO BUKARICA, sin Božidara, rođen 24.4.1953.g. u Balincima 12. MILAN ROMIĆ, sin Trivuna, rođen 14. 9. 1924.g. u Erveniku 13. SVETOSLAV ROMIĆ, sin Milana, rođen 26. 10. 1948.g. u Balincima 14. GORAN ROMIĆ, sin Dušana, rođen 14. 10. 1969.g. u Virovitici 15. DRAŽEN ROMIĆ, sin Svetislava, rođen 26. 2.1971.g. u Voćinu 16. MILAN DRAGIČEVIĆ, sin Miloša, rođen 24. 8. 1955.g., u Balincima 17. ŽARKO GRAVONJA, sin Petra, rođen 28. 5. 1964.g. u Balincima 18. RAJKO IVKOVIĆ, sin Milorada, rođen 10.6.1964.g. u Orahovici 19. GORAN BJELOVUK, sin Mare, rođen 24. 8. 1965.g. u Osijeku 20. SAVO BOLIĆ, sin Nenada, rođen 10. 11. 1946.g. u Gornjim Meljanima 21. MIRKO BOSANAC, sin Dragića, rođen 10.10.1940.g. u Ćeralijama 22. BOŽIDAR BUKARICA, sin Obrada, rođen 4.1.1940.g. u Balincima 23. NIKOLA BUKARICA, sin Đure, rođen 19. 7. 1933.g. u Balincima 24. DUŠAN DRAGIČEVIĆ, sin Petra, rođen 30.9.1956.g. u Balincima 25. MILORAD DRAGIČEVIĆ, sin Petra, rođen 4. 4.1967.g. u Voćinu 26. RELJA DRAGIČEVIĆ, sin Todora, rođen 27.2.1924.g. u Golubiću 27. MOMČILO GRAVONJA, sin Petra, rođen13.1.1966.g. u Balincima 28. MIRKO GRAVONJA, sin Nikole, rođen 12. 3. 1956.g. u Balincima 29. SLOBODAN GRAVONJA, sin Todora, rođen 28. 6. 1956.g. u Balincima 30. MILE KOKIĆ, sin Branka, rođen 7. 2. 1955.g. u Đuričićima 31. JOVO RADETIĆ, sin Đure, rođen 22. 5. 1966.g. u Voćinu 32. DUŠAN ROMIĆ, sin Milana, rođen 15. 7. 1950.g. u Osijeku 33. ĐURO ROMIĆ, sin Obrada, rođen 4. 5. 1958.g. u Balincima 34. MILAN ROMIĆ, sin Svetoslava, rođen 11.4.1972.g. u Voćinu 35. MLADEN STARIJAŠ, sin Blagoja, rođen 30. 8.1953.g. u Ćeralijama 36. MOMČILO SUBOTIĆ, sin Ljubomira, rođen 2. 12. 1957.g. u Balincima 37. DRAGUTIN ŠEKURICA, sin Petra, rođen 1.3.1931.g. u Balincima 38. DUŠAN UGLJEŠIĆ, sin Blagoja, rođen 15.2.1958.g. u Kometniku 39. DUŠAN VESELINOVIĆ, sin Marka, rođen 8.2.1955.g. u Balincima 40. MARKO VESELINOVIĆ, sin Jovana, rođen 13. 3. 1933.g. u Golubiću 41. MARKO VUKADINOVIĆ, sin Rajka, rođen 15. 11. 1957.g. u Ćeralijama 42. MLADEN ŽEŽELJ, sin Stevana, rođen 6.9.1970.g. u Balincima 43. DRAGOSLAV MUNČIĆ, sin Svetozara, rođen 9. 6. 1966.g. u Voćinu 44. SLAVKO DRAGIČEVIĆ, sin Miloša, rođen 22. 9.1959.g. u Balincima 45. LJUBINKO ZUBIĆ, sin Stanka, rođen 20.7.1960.g. u Kometniku 46. NENAD PERDIĆ, sin Rade, rođen 18. 4. 1964.g. u Šišavi 47. DRAGO TOPOLIĆ, sin Mile, rođen 27. 8. 1968. g. u Slatini 48. DRAGAN GRAVONJA, sin Steve, rođen 20.8.1950.g. u Balincima 49. STEVO SLADAKOVIĆ, sin Ljubana, rođen 8.3.1960.g. u Donjim Agićima 50. BOŽO ŠVONJA, sin Nikole, rođen 2. 1. 1956.g. u Krupi 51. MIRKO ŠVONJA, sin Nikole, rođen 18. 9. 1965.g. u Krupi 52. MILE ŠVONJA, sin Nikole, rođen 19. 4. 1949.g. u Krupi 53. BOŠKO JORGIĆ, zv. \"Kurjak\" i \"Vurdelja\", sin Laze, rođenog 19. 6. 1949.g. u Kometniku-Zubići 54. SLOBODAN KESIĆ, sin Petra, rođen 21.2.1957.g. u Mikleušu 55. DRAGOSLAV BUKVIĆ, sin Jove, rođenog 15.4.1947.g. u Sl. Drenovcu MJESTO POČINJENJA DJELA: sela Balinci, Četekovac i Čojlug VRIJEME POČINJENJA DJELA: 04. rujna 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani su počinili sljedeća djela: 1) dana 4. rujna 1991.g. oko 9 sati u selima Balinci, Četekovac i Čojlug, namjernim granatiranjem iz minobacača, ispaljivanjem tromblonskih mina po stanovnicima tih sela i to stanovnicima hrvatske nacionalnosti, njihovim kućama i gospodarskim objektima, oštetili i uništili veći broj kuća i druge nepokretne i pokretne imovine, te tako zastrašili to stanovništvo da su ga nagnali u bijeg, te je preko 300 stanovnika spasilo život skrivajući se u obližnjim poljima kukuruza i šumama, a u večernjim satima ti su stanovnici stigli do ceste Mikleuš-Slatina, gdje su prihvaćeni i spašeni. 2) napravili zasjede na prometnicama kao i na dominantnim ključnim mjestima iznad tih sela, te u zasjedi na barikadi, na izlazu iz sela Čojlug, na prometnici BalinciČetekovac- Čojlug-prema Mikleušu, sačekali i zaustavili automobile u kojima su se nalazili stanovnici, civili iz Čojluga i Četekovca i to: Franjo Sabo, Marko Sabo, Marijan Matičić, Zlatan Pinčar, Josip Tone, Terezija Troha i Milan Mlakar, a svi s namjerom bijega i odlaska u Mikleuš, ali unatoč toga što nisu imali a niti upotrijebili bilo kakvo oružje, ispalili iz automatskog oružja više hitaca u automobile i lišili ih života. 3) u selu Balinci krećući se od kuće do kuće, lišili života hicima iz vatrenog oružja ili hladnim oružjem, odnosno posmrtno masakrirali vatrenim oružjem ili paljenjem njihovih tijela slijedeće civile: Ivana Biškupovića, Juraja Borovca, Iku Biškupović, Roziku Vlatković, Miru Lovrinca, Josipa Butorca, Ivana Rukavinu, Marka Rukavinu, Mandu Rukavinu, Nikolu Mandića i Ivicu Biškupovića. 4) Pod prijetnjom da će ih pobiti, naredili civilima Roziki Ivčic, Đuri Ivčicu, Milanu Butorcu, Ružici Butorac, Rozaliji Borovac, Antunu Potočniku i Marku Rukavini, gurajući ih ispred sebe cijevima pušaka da hodaju po cesti i do pojedinih kuća kao taoci, te ih koristili kao živi štit, dok su za to vrijeme pljačkali, palili kuće i gospodarske objekte civila hrvatske nacionalnosti, odnosno silili Milana Butorca i Antuna Potočnika da ulaze u pojedine hrvatske kuće i provjeravaju, zatim pozivaju na predaju i izvode preostale osobe koje su se tamo zatekle u kućama, a kao što je to bio slučaj sa Adamom Krupa, Duškom Košorogom i Miletom Starčevicem. 5) Iako su im Duško Košorog-policajac, i Mile Starčevic, prestali pružati oružani otpor i predali im oružje, odnosno bili nesposobni za daljnji otpor zbog toga što su bili ranjeni, unatoč toga, lišili ih života. 6) Pred trgovinom i gostionicom poduzeća \"Slatinka\" u Četekovcu, kad im se Marko Rukavina, inače držan kao talac, riječima usprotivio zbog divljačkog batinanja i hladnokrvnog ubojstva Duška Košoroga i Mile Starčevića, započeli ga udarati rukama, nogama i kundacima pušaka, a zatim hicima iz vatrenog oružja lišili života. 7) U selu Četekovcu, dok su na cesti ispred sebe gurali cijevima pušaka uz već imenovane taoce u točki 4), Adama Krupu, koji je u jednom trenutku legao u travu pored ceste, iz neposredne blizine hicima iz automatskog vatrenog oružja lišili života,
INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA: 1. ŽELJKO ĆUJO, sin Luke i Marije, rođen 4. lipnja 1963. g. u Bjelovaru 2. NIKOLA MACURA, sin Đure i Milice, rođen 15. 05.1963. g. u Erveniku 3. ALEKSANDAR PRIBJEGOVIĆ, sin Gojkaa i Koviljke, rođen 3. 7. 1968. g. u Pakracu MJESTO POČINJENJA DJELA: Mali Grđevac VRIJEME POČINJENJA DJELA: 30. listopada 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani su prilikom svog povlačenja s područja Malog Grđevca, ispred društvenog doma 30. listopada 1991. g., usmrtili civile Ivana Jandrića, Ernesta Nemeta i Šandora Nađa, koje su držali kao taoce. INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA: 1. SLOBODAN BOSANAC, sin Dragana i Jele, rođene Borojević, rođen 17. 3. 1968. godine u Somboru, s tadašnjim prebivalištem u Slatini, Kreminac 55 MJESTO POČINJENJA DJELA: područje sjevernog Papuka VRIJEME POČINJENJA DJELA: srpanj - prosinac 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani je u vremenskom razdoblju od početka srpnja pa do 15. prosinca 1991. godine u selima na sjevernim obroncima Papuka nakon što je osnovana oružana formacija 12. slavonske udarne brigade pridružena sastavu banjalučkog korpusa JNA, u cilju, ne samo nasilnog rušenja državnog i društvenog ustrojstva Republike Hrvatske, već i odvajanja tog teritorija i stvaranja srpskog državnog i čistog etničkog prostora do zamišljene zemljovidne linije Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag, kao jedan od pripadnika \"Specijalnog voda\" pri komandi na čijem je čelu bio Zoran Miščević počinio sljedeća djela: dana 14. kolovoza 1991. godine u poslijepodnevnim satima u Voćinu, u hotelu \"Voćin\" maskiran povezom preko lica bez ikakvog povoda i razloga uhitio poslovođu hotela Branka Ilića koji je odveden prema lageru Sekulinci i za kojeg se od tada više ništa ne zna, dana 19. kolovoza 1991. godine u Voćinu, u Policijskoj stanici Voćin, nakon što su tamo došli pozvani na razgovor Ante Šimić i Ivica Dorić, uvedeni su u posebnu prostoriju gdje ih je zajedno s ostalim pripadnicima \"Specijalnog voda\" tukao palicom, rukama i nogama po čitavom tijelu, tražeći od njih da kažu gdje imaju skriveno oružje, kojeg oni nisu niti imali, kojom prilikom su Ante Šimić i Ivica Dorić zadobili mnogobrojne krvne podljeve po čitavom tijelu i glavi, istoga dana nakon što je uhićen Ivan Vučeta , koji je kamionom iz Slatine dovozio kruh u Voćin, bez ikakvog povoda i razloga, tijekom čitavog dana tukao ga s ostalima, palicom, rukama i nogama po čitavom tijelu i glavi kojom prilikom je isti zadobio mnogobrojne krvne podljeve, dana 22. kolovoza 1991. godine u Macutama, nakon što su bili zaustavljeni Franjo Dorić, Krešimir Dorić i Darko Božičković,koji su došli svojim automobilima u kojima su bile njihove porodice, uhitili Franju Dorića, Krešimira Dorića i Darka Božičkovića i priveli ih u dvorište obližnje kuće gdje su ih udarali zavezavši ih lisicama i stavivši im poveze na oči, nakon čega su odveženi u prostorije Policijske stanice Voćin, a zatim na lager Sekulinci, gdje su zatvoreni u jednu baraku, da bi istog dana zamijenili Darka Božičkovića za brata Zorana Miščevića, Teodora Miščevića, dok su Franjo Dorić i Krešimir Dorić zatvoreni u jedan kontejner gdje su ih svakodnevno tukli, prijetili im, ostavljali su ih bez hrane i vode, gurali im u usta cijev pištolja i pušaka i prijetili da će ih ubiti i tada \"škljocali\" na prazno i oštricom noža na prsima im izrezali znak križa, da bi ih krajem mjeseca rujna pustili na slobodu potpuno psihički i fizički slomljene s višestrukim prijelomima rebara. dana 26. kolovoza 1991. godine u Humu, bez ikakvog razloga i povoda, osim što se radilo o stanovnicima hrvatske nacionalnosti, uhvatio Dragu Jurića i Franju Banovca i ugurao ih u kamion, te odvezao na lager Sekulinci, gdje su držani preko mjesec dana s povezom na očima i rukama vezanim lisicama u metalnom kontejneru, tukli ih, morili žeđu i glađu, da bi dana 29. rujna 1991. godine Drago Jurić bio pušten kući potpuno psihički i fizički slomljen, dok je Franjo Banovac kasnije ubijen i njegov leš nađen je 25. ožujka 1992. godine pored potoka \"Gutnoga\" u blizini lagera Sekulinci, dana 4. rujna 1991. godine u selima Balinci, Četekovac i Čojlug, učestvovao u akciji kojom je zapovijedao Borivoje Lukić, a kojom prilikom je izvršeno granatiranje sela i stanovništva, oštećen i uništen veći broj kuća i druga nepokretna i pokretna imovina, tako da se stanovništvo dalo u bijeg, kojom prilikom je lišeno života više osoba i to: Franjo Sabo, Marko Sabo, Marija Matičić, Zlatan Pinčar, Josip Tone, Terezija Troha, Milan Mlakar, Ivan Biškupić, Juraj Borovac, Ika Biškupić, Rozika Vlatković, Mijo Lovrinac, Josip Butorac, Ivan Rukavina, Marko Rukavina, Manda Rukavina, Nikola Mandić i Ivica Biškupić, dana 8. prosinca 1991. godine oko 12,00 sati u Humu zajedno s drugim pripadnicima Specijalnog voda\" pod izlikom traženja skrivenog oružja i radio-stanica, a nakon izvršene pretrage kuća i drugih prostorija gdje nisu mogli pronaći traženo, iz kuće Marijana Đuzela u Humu kbr. 128, prijeteći upotrebom oružja istjerali na dvorište sve ukućane, te na jednu stranu odvojili žene i maloljetnu djecu kao i starije osobe, dok su na drugu stranu odvojili Jozu Đuzela i druge muškarce, da bi nakon toga žene s djecom i Marijana Đuzela otjerali u jedan kombi i odvezli u Policijsku stanicu u Voćin, gdje su ih zatvorili u posebnu prostoriju, ispitivali, prijetili im da će ih pobiti i zaklati i to sve do večernjih sati, a onda su tako nastavili sutradan, do večernjih sati, pri čemu su odrasli kao i njihova djeca bili u strahu i neizvjesnosti za svoj život zbog upućivanja prijetnji da će ih sve pobiti i poklati, dok su Jozu Đuzela već nakon što su ga na dvorištu odvojili posebno u stranu, započeli udarati kundacima pušaka, rukama i nogama po glavi i čitavom tijelu, prijeteći da će ga ubiti i iskasapiti, nanijevši mu tom prilikom brojne krvne podljeve na glavi i tijelu, izbivši mu dva zuba sjekutića što je sve bilo protivno, posebno odredbi čl. 3. st. 1 toč.4 Ženevske Konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine i čl. 4. st. 2 Protokola II, čije odredbe zabranjuju nasilje nad žrtvom, zdravljem i fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, osobito ubojstva i okrutno postupanje, kao što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji drugi oblik tjelesne kazne, dakle je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije, civilno stanovništvo protuzakonito zatvarao, nečovječno s njim postupao, mučio, primjenjivao mjere zastrašivanja i terora, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva.
dobro rece onaj novinar BBC juce,ante je moderni pavelic bio,
INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA: 5. LJUBOMIR LONČAR, sin Petra i Sofije rođene Lakić, rođen 18.10.1958. god u Biljanima Donjim, općina Benkovac, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička ulica 9. MILADIN MITROVIĆ, sin Gavre i Gospave,, rođen 05.03.1943. god. u Bočinji, općina Maglaj, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 191 13. RAJKO BLAZIĆ, sin Milana i Božice rođene Gajić, rođen 1936. god. u Vasiljevici, općina Lukavac, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 189 18. GAVRO PEDIĆ, sin Save i Cvjetke rođene Božanović, rođen 24.07.1934. god u Gornjoj Bočinji, općina Maglaj, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 187 22. JOVAN KOROLIJA, sin Marka i Boje rođene Vujasinović, rođen u Ivoševici, općina Knin, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 170 24. BRANKO VOJNOVIĆ, sin Marka i Ane rođene Ljiljak, rođen 29.10.1938. god u Lađavici, općina Nova Gradiška, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 170 27. DRAGIŠA CANCAREVIĆ, sin Nikole i Ljube rođene Ilić, rođen 08.12.1961. god. u Vukovaru, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 177 32. RAJKO VUKOVIĆ, sin Boška i Smilje rođene Lukić, rođen u Kokanoviću, općina Vlasenica, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 258 36. MILAN JOVANOVIĆ, sin Pere i Cvijete rođene Stanković, rođen 10.02.1941. god. u Vasiljevici, općina Lukavac, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 163 39. RADOSLAV JOVANOVIĆ, sin Pere i Cvijete rođene Stanković, rođen 16.11.1950. god. u Vasiljevici, općina Lukavac, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 140 43. DUŠAN RADEKA, sin Spasoja i Perse rođene Lakić, rođen 30.05.1939. u Biljanima Gornjim, općina Benkovac, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 138 48. MILE SAVIĆ, sin Luke i Rose rođene Mišić, rođen 02.04.1962. god. u Pavkovićima, općina Vlasenica, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 145 53. MILOMIR PEDIĆ, sin Stanka i Stake rođene Vidović, rođen 19.11.1942. god. u Bočinji, općina Maglaj, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 139 57. NEDO LAZIĆ, sin Rajka i Ljube rođene Pejić, rođen 12.02.1952. god. u Priluku, općina Zavidovići, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Stara banijska b.b. 59. MILOVAN VIŠEKRUNA, sin Nikole i Mitre rođene Ustić, rođen 23.05.1953. god. u Vukovaru, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Stara banijska 18 63. MARKO RADIĆ, sin Todora i Milke rođene Jeremić, rođen 22.06.1935. god. u Zelini Gornjoj, općina Gradačac, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Stara banijska 14 67. MILOŠ ŽABARAC, sin Makse i Petre rođene Ignjić, rođen 11.11.1949. god. u Srednjoj Slatini, općina Gradačac, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Vlasinska 8 MJESTO POČINJENJA DJELA: Borovo Naselje VRIJEME POČINJENJA DJELA: 04. srpnja 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani su nakon što su pristupili nelegalnim vojnim formacijama tzv. Republike srpske krajine, dana 4. srpnja 1991. god. u Borovom Naselju, u Ličkoj, Kozaračkoj, Staroj banijskoj i Vlasinskoj ulici otpočeli pucati iz vatrenog oružja, te ispaljivati tromblonske mine i bacati ručne bombe. Nakon što su u namjeri da uspostave red stigli pripadnici ZNG-a i MUP-a RH imenovani su pružili otpor i na njih počeli pucati iz svih oružja, a kojom prilikom je teško ranjeno više osoba od kojih su neke i podlegle ranama. Time su imenovani počinili kazneno djelo oružane pobune protiv RH. GOSPIC 0001 INFORMACIJA SAVO JURASOVIĆ, pukovnik bivše JNA, \" komandant\" gospićke vojarne, uoči rata premješten u IKM ( istureno komandno mjesto) na području Plitvica, gdje po uzoru na nekadašnju 6. ličku formira tzv. \" lički korpus \". Pod njegovim zapovjedništvom učinjeni su mnogi ratni zločini nad Hrvatima iz Slunja, koreničkog, gračačkog i ostali dijelova Like.Za svoje\" zasluge\" tijekom agresije na Republiku Hrvatsku unapređen je u čin general pukovnika. Protiv njega se također vodi postupak zbog ratnog zločina protiv civilnog pučanstva. STEVO OBRADOVIĆ, pukovnik bivše JNA i profesionalac u riječkom korpusu kao i Jurasović , poslije povlačenja toga korpusa premješten je isto u IKM (istureno komandno mesto ), na Plitvicama. Jedan je od komandanata napada na Liku zbog čega se protiv njega vodi kazneni postupak za ratni zločin protiv civilnog pučanstva. Prema dostupnim informacijama nalazi se u mirovini, a živi u Srbiji. SIMO ŠIJAN, nekadašnji direktor PPK\" Velebit\" , uoči rata je sustavno opljačkao poduzeće, vozni park i trgovine koje su bile dostupne na cijelom području Like. Tijekom rata bio je politički i \" poduzetnički\" vrlo učinkovit, te politički vrlo aktivan kao delegat u samoproglašenoj tzv.\" Krajini\", ali i u to vrijeme i vlasnik poljoprivredne zadruge u Gračacu, te član tzv. \" vlade\" zadužen za poljoprivredu. No, koliko je do sada poznato \"poduzetnička\" i politička karijera nekad moćnog gospićkog silnika tijekom rata je ubrzo potonula. DANE NARANDŽIĆ, tzv. novinar, bez škole, zvanja i ostaloga, ali nekadašnji \" rukovodilac \" član Omladinskog komiteta Saveza komunista, zet tada visokog funkcionera SKH, danas živi u Beogradu gdje je tijekom rata bio čelnik organizacije\" protjeranih novinara Srba \". Inače, jedan je od kako je dokazano\" razbijača\" spomen ploče, podignute u spomen hrvatskim žrtvama na gospićkom groblju Sv. Marije Magdalene 1991. godine nakon čega je pobjegao iz Gospića. Dr. NIKOLA VARIĆAK, osnivač i predsjednik glavnog odbora terorističkog SDS - a, za bivšu Općinu Gospić, jedan je od začetnika oružane pobune i \" balvan revolucije\" u Lici. No unatoč svim zamislima i njegov san o \"velikoj Srbiji\" nije se ostvario. Danas živi i radi u Novom Sadu. ŽELJKO STEVIĆ, diplomirani ekonomist, bivši direktor Ugostiteljskog poduzeća\" Jadran\" iz Gospića, bio je član glavnog odbora SDS - a za Gospić, a danas živi u Beogradu. Prema informacijama koje je tijekom rata prenosila radio postaja Gračac, radio je u nekakvom ugostiteljskom poduzeću. LJILJANA JELAČA, poslovođa prodavaonice\" Borac \"iz Travnika, poslovnice u Gospiću bila je jedna od najekstremnijih žena pri terorističkom SDS - u i tzv. gračačkoj brigadi na području Divosela. U rujnu 1993.godine u akciji Hrvatske vojske pod nazivom\" Medački džep \"poginula je od vlastite ručne bombe pokušavajući je baciti na pripadnike hrvatske vojske. RADE ČUBRILO , \" vojvoda\", besposličar, čelnik je i jedan od osnivača a potom i predsjednik terorističke organizacije SDS -a za Raduč ( selo nedaleko od Gospića ). Bio je vrlo zapažen i aktivan na prijeratnim skupovima srpskih ekstremista, a istaknuo se kao organizator seoskih straža i barikada, pri čemu je u više navrata\" okrvavio ruke \'\'Tijekom srpnja 1991. godine masakrirao je pet civila Hrvata iz Lovinca. O NEKADAŠNJIM GOSPIĆKIM LOKALNIM MOĆNICIMA Podržavajući i slijedeći ideju i san o tzv. \" velikoj Srbiji\" , a promičući je kroz navodnu\" ugroženost \" , mnogi su gospićani srpske nacionalnosti digli ruku na svoj rodni grad i Republiku Hrvatsku. Napuštajući, u početku agresije na Gospić, kako su prvotno mislili grad u kojemu su rođeni i odrasli tek na dva do tri dana, ostavivši \"belim orlovima i vascelom srpskom junaštvu i raznim herojima i junacima\", pristiglim čak iz Beograda da obave svoj prljavi posao u najkraćem mogućem roku, bili su se sklonili na sigurno, kao i uvijek u duboku\" hladovinu \". No junačka obrana Gospića je izdržala i u najtežim kritičnim trenucima početkom rujna 1991. dok još nisu bile osvojene gospićke vojarne JNA te potpuno porazila u uličnim borbama\" bele orlove \" i ostale srpske \"dragovoljce, solunce i junake\". Gospić je bio slobodan, a san o \"velikoj Srbiji\" počeo je propadati. Gdje su bili i što su radili nekadašnji vladari Gospića? MILORAD LUKIĆ, nekadašnji predsjednik izvršnog vijeća Skupštine općine Gospić napustio je grad uoči rata. Potom je u Gračacu obavljao dužnost predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine općine Gračac, što mu je trebala biti odlična preporuka za političku karijeru u Beogradu, koju prema postojećim saznanjima nikada nije ostvario. Danas živi u Beogradu, a neko vrijeme je obnašao dužnost jednog od \"funkcionera \"tzv. \"vlade SAO Krajine\". STEVO BASTA, jedan od mnogih sekretara općinskog komiteta Saveza komunista, višegodišnji načelnik gospićkog Odjela za poslove obrane, član raznoraznih komisija, odbora itd., nakon oslobađanja zaposjednutog dijela Gospića I sredinom rujna 1991. bježi u okolicu Udbine, ostavivši imanje i velebnu kuću sagrađenu sredstvima nekada popularnog\" zelenog plana \". U odmetničkim postrojbama brzo napreduje do čina majora, te 1991. uoči Nove Godine putem TV Beograda poručuje da će u novogodišnjoj noći popiti kavu u Otočcu. Neko je vrijeme proveo u nekakvom štabu paravojnih četničkih formacija , a onda kao\" zaslužan\" major prelazi u štab zloglasnog četničkog ličkog korpusa koji je sjedište imao u Korenici. Danas koliko je poznato također živi u Beogradu.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
ISPOVIJEST IVANA GUGIĆA, PARTIZANA 26. DALMATINSKE DIVIZIJE O POKOLJU HRVATSKIH ZAROBLJENIKA KOD LJUBLJANE I KOČEVSKOG ROGA UBIJANJA U KOČEVSKOM ROGU Ivan Gugić, 14. kolovoza 1953. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugiugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali Rođen sam u Veloj Luci 1925. godine. Za vrijeme rata boravio sam kod kuće, kod svojih roditelja, sve dok me partizani nisu prisilno mobilizirali 10. rujna 1943. Bio sam u 26. dalmatinskoj partizanskoj diviziji, te sam bio određen na rad u engleskoj bolnici na Visu jer sam bio malodoban. U ožujku 1945. bio sam priključen XI. dalmatinskoj brigadi kod Gospića nakon pada tog grada. Odatle sam pošao u borbe kod Trsta, te nakon pada Trsta dalje uz Sočansku dolinu sve do sela Kranjske Gore, gdje smo stigli 15. ili 16. svibnja 1945. Ostao sam sa svojom jedinicom jedan dan, dok se nisu predale neke njemačke čete (Vlasovci u njemačkim uniformama). U Koruškoj sam ostao 6 dana, bio sam u Klagenfurtu i okolici. Tu sam bio prisutan, kad su engleske čete predavale hrvatske vojnike, koji su im se u vjeri bili predali te ih razoružane izručivali Titovim snagama. Nakon toga poslani smo vlakom u Jugoslaviju, kroz tunel u Jesenice, jer nam saveznici nisu više dozvoljavali ostati u Koruškoj. Nakon jednog dana prebacili smo se pješke u Kranj (oko 24. ili 25. svibnja). U Kranju, i to točnije u Primskovu, ostali smo opet jedan dan. Tada je stiglo naređenje od štaba 26. divizije štabu XI. dalmatinske brigade, da se izaberu iz cijele brigade, koja je imala 4 bataljuna, najpouzdaniji komunisti, kako časnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak. Od njih su stvorili posebnu četu. Odmah mi je tada povjerljivo saopćio moj mještanin D. J., potporučnik, da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske. Moja treća četa (i ja osobno) bili smo određeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane jedinice, koja je brojala sedamdesetak ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić iz okolice Makarske, nekad zamjenik komandanta 2. bataljuna, a komesar čete bio je Ivan Bokež, Crnogorac. Glavni komandant bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika, načelnik štaba IV. Armije, operativni odsjek. U pratnji čete ubojica Sutradan, 25. ili 26.svibnja 1945. krenula je ova ubilačka četa praćena od 3. čete 3. bataljuna u Ljubljanu, gdje smo se iskrcali iz kamiona u logoru pred Ljubljanom s drvenim barakama. Tamo je bila masa zarobljenika - vojnika i civila, dapače i žena i cijelih obitelji. Doznao sam, da se logor zove Št.Vid: tamo je bila biskupska gimnazija, a ograđen je bio žicom. Nama nisu dali pristupiti među logoraše, ali je ona izabrana četa ubojica ulazila u logor i pljačkala satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd. Mi smo znali da ih vode na ubijanje. Našu treću četu povezla su dva kamiona oko 10 sati istog dana za skupljanje i otpremu odjeće poubijanih zarobljenika. Vozili su nas 4-5 km u pravcu Tržaške ceste, koja ide prema Trstu. Išli smo najprije natrag prema Ljubljani 1.5 km, a potom smo skrenuli desno i nastavili širim poljskim putom oko 3 km. Tu smo došli do seljačke kuće u voćnjaku, iza koje je bila šumica i njiva, te neka jama oko 100 m daleko od kuće. Došavši na mjesto vidio sam grupu zarobljenika, oko 50 ljudi, gdje ih skidaju i vežu žicom za ruke dva po dva za mišice; te parove su opet povezali između sebe žicom. One, koji su padali od iznemoglosti ili straha, natovarili bi između dvojice jačih da ih nose do jame. Tukli su ih. Zapovijedali su im, da pjevaju: \"Sjeno-slama, kuća-jama\". Zarobljenike su skidali i vezali oni isti, koji su ih i ubijali. Prevozili su ljude kamionima u pratnji slovenske kurirske jedinice pod komandom nekog visokog plavokosog kapetana, Slovenca, borca od 1941. sa spomenicom. Kamionima je stizala svaki sat otprilike jedna tura i to cijeli dan, svega oko 40 kamiona te su se navečer hvalili, da su ubili 800-1000 ljudi. Da se slabije čuje pucanje, stavljali su na engleske ručne strojnice od 20 metaka tzv. \"glušnik\" na cijevi. Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Te žrtve su bili Slovenci, te nešto Hrvata, i to svi odreda muškarci. Ja sam se oko 11 sati dovukao do jame i pogledao u nju, ali se nije ništa vidjelo. Zbog toga su mi Bokež i Maršić udarili po šamar i ja sam pao okrvavljen u nesvijest. Našoj pratećoj četi nije bilo dozvoljeno to gledati. Tu smo ostali do večeri i pakirali robu ubijenih. Vratili smo se oko 8 sati navečer u logor Št.Vid. Te večeri stiglo je naređenje majora Sime Dubajića, da se ubijanje više ne vrši kraj grada, jer tako narod može saznati tajnu. Govorilo se, da će jamu minirati zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna. Inače, za vrijeme ubijanja posipali su živim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i krv ne zaudara. Kreč je donio neki seljak. Skica logora Št. Vid kod Ljubljane: Brojem 1 označeno je mjesto na kojem su pred odvođenje u Kočevski Rog dva tri dana ležali hrvatski domobrani. Brojem 2 označeno je mjesto na kojem su pred odvođenje u Kočevski Rog dva tri dana ležali Nedićevci i Ljotićevci Brojem 3 označeni su iskopani rovovi. Strelicom je ozančen dvorišni prostor gdje su dva-tri dana ležali slovenski domobrani i policajci. Kočevski rog Sutradan smo pošli vlakom u Kočevje, koje je bilo jako razrušeno. Mi smo se naselili u neku polurazrušenu kasarnu oko 800 m izvan grada, gdje su nekad bile njemačke čete. Ubilačka četa bila je stigla prije nas, ali ih nismo više vidjeli. Oni su po pripovijedanju drugova bili otišli u šumu, daleko dva-tri sata hoda, ali ja to točno ne znam. Znam samo, da su tamo bili partizanski logori za vrijeme rata. Ta šuma se zvala Kočevski Rog. Zadatak moje čete je bio, da najprije u kasarnu primimo one, koje su dopratili slovenski kurirski odredi, koji su ujedno u sobama s njih skidali robu, tražili oružje i zlato - bilo je nakupljeno 5-6 kg zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3. čete Ljubo Barbarić, Hvaranin. Mi smo slagali robu u bale i vozili na željezničku stanicu kamionom. Rekli su nam, da će se roba prerađivati u vojnička odijela. Naš zadatak je bio također čuvati zarobljenike do dolaska kamiona i tovariti ih na kamione. Zapovjednik čete bio je Pelješčanin Ivo Franković. Ostali smo punih osam dana u Kočevju. Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Skoro svi su bili vojnici-muškarci, ali i nekoliko žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 godina te znam za slučaj, da je kapetan, plavokosi Slovenac spriječio strijeljanje jednog takvog dečka, valjda jer ga je poznavao. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego Slovenaca, te nekoliko srpskih četnika. Ne znam, koje su čete tu bile ubijane. Svih ubijenih, u dvije jame - bilo je 30 do 40 tisuća u 8 dana. Ubojice su u nedjelju polazile na Bled na odmor nakon osam dana ubijanja, pa je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30, 40 tisuća neprijatelja u 8 dana. Prema odijelima, koja smo spremali u Kočevju, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe; dnevno smo slali 2 do 3 vagona robe. Žene su silovali kod jama Glede žena mogu izjaviti, da sam ih vidio 10-15, ali ja sam za vrijeme svoje službe vidio tek jedan dio tih nesretnih zarobljenika, te je sigurno tih žena bilo više od 15. Njih nisu skidali kod naše kasarne nego, su ih do gubilišta vodili odjevene; silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale. Bile su rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski časnici i kod Kočevja ubijeni. S njima nije bilo ni jedno dijete. Žene su bile odjevene u građanska odijela, a neke su nosile vojničke hlače i čizme, valjda radi lakšeg putovanja. Nama uopće nisu dali doći blizu žena, jer su očito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka od 14-16 godina, koji su nosili uniforme ustaške mladeži. Njih su potukli sve, osim prije spomenutog dečka, spašenog od kapetana Slovenca. Svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali. Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno: pošto im nisu dali ići izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali ni hrane ni vode na cijelom putovanju, a ne znam ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na leđa zdravijih i jačih zarobljenika. Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali, spominjući ženu, djecu, majku.. Neki su govorili, da su činili dobro i spašavali čak i partizane te molili, da ih poštede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja među zarobljenicima ili suđenja nije bilo: svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti. Zajedno su ubijani domobrani, ustaše, četnici, Rupnikovi vojnici i svi drugi. Bilo je čak i nešto malo njemačkih vojnika u uniformama, posebno časnika. Ubijena su tu i 2-3 ustaška pukovnika. Čuo sam, da je više ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su već vidjeli, da će za koji čas poginuti, te su onda riskirali život. Neki su se i spasili, ali su druge ubili partizani pucajući za njima. Spašeni životi Ja sam spasio nekoliko života i to u dva slučaja. Pred kasarnom u Kočevju opazio sam jedno poznato lice. Nisam znao u prvi čas, tko je pa sam ga zapitao: Otkud si ti? - On se sav tresao i nije mi odmah odgovorio. Pitao sam ga ponovno i ohrabrio ga, da bi on odgovorio: Ja sam Dalmatinac, s Korčule, iz Vele Luke. Kad sam ga pitao da li me poznaje, jer ja sam ga poznao, odgovorio je da me ne poznaje. Kad sam mu se predstavio, onda me prepoznao i poljubio, zaklinjući me, da ga spasim. Ja sam potom otišao kapetanu Bokežu i garantirao svojom glavom za njega, govoreći da su ga Nijemci na silu odvukli sa sobom prigodom napuštanja Korčule i dali u hrvatsku vojsku (imao je tada 15 godina). Kapetan mi veli: dobro, ali ako doznamo, da je on pomagao Nijemcima ili ustašama, onda ni tebi nema više glave. M.S. je stalno išao sa mnom u mojoj četi. Petnaestog dana stigao je povoljan odgovor u Tetovo, gdje mi je tada četa bila premještena. Tu je mali oslobođen, ali je ostao u četi još dvije godine na odsluženju vojnog roka. Drugi je slučaj ovaj: Isti M. S. me molio, da pomognem njegovom satniku I. G. iz Slavonskog Broda, koji je bio u vagonu s drugim vojnicima i strašno trpio žeđ. Ja sam zagrabio vode iz gustijerne u kantu i odnio do vagona, koji mi je pokazao moj mještanin M. S. Kako sam poznavao pratioce, pustili su me da priđem. Otvorio sam vagon i dao im piti. Kad se stražar odmakao dalje, ja sam pustio I. G. i druga četiri vojnika, koje je on izabrao, i oni su pobjegli preko željezničke pruge i neke livade u šumu prema jugu. Bila je već polutama, prvi suton i nisu ih primijetili. Prije bijega, u znak zahvalnosti, dao mi je neki zlatni lančić s vrata, srdačno mi zahvalio... Ja sam kasnije dobio petnaestak paketa iz Slavonskog Broda sa šunkama, brašnom, mašću, kobasicama..., a i mi smo njima poslali nešto ulja i smokava. Mogao mi je slati pakete, jer mu je M. S. poslao u Slavonski Brod moju kućnu adresu pa su paketi stizali najprije na oca, a kasnije na mene, kad sam poslije četiri godine došao kući 1949.(jer sam također odležao 6 mjeseci u vojnom zatvoru na Novoj vesi u Zagrebu). Posebnu brigu posvetili zlatu Nakon 8 dana prestalo je ubijanje. Čuo sam, da su neki ljudi u civilu došli, koji su trebali minirati pećine i prekriti masovne grobove, a nakon toga su preko toga strašnog mjesta položili i zelene grane. U subotu, zadnjeg dana ubijanja, došla je neka komisija viših oficira u uniformi, koju sam osobno vidio (bilo je 5-6 ljudi među kojima i pukovnik Dule Korać, Srbin s Korduna, te ostali potpukovnici i majori), a uz njih je bilo i 2-3 civila u dobrim odijelima. Kod nas u kasarni zaustavili su se jedva pola sata, a primio ih je Simo Dubajić i komesar Ivan Bokež. Oni su gledali, kako mi pakiramo odijela te su posebnu brigu posvetili skupljenom zlatu i na kraju ga ponijeli sa sobom. Predao im ga je Bokež, a da nama nisu ostavili niti jedno pero za pisanje. Bokež nije kasnije imao neprilike radi predanog zlata, što znači, da je predao zlato u ruke ovlaštenim ljudima. Nakon toga otišli su u šumu, kod jama - masovnih grobova. Pri dolasku komisije sam doznao, da im je zadaća utvrditi kako je obavljen posao masovnog ubijanja i da li su dobro uklonjeni svi vidljivi tragovi masovnog ubijanja ljudi. Komisija nije dolazila natrag u Kočevje. Čule su se samo eksplozije iz šume (nekoliko njih uzastopce) te smo bili uvjereni, da se tim pokrivaju jame s tisućama mrtvih tijela. Ubojice se odmarale na Bledu Ubilačka četa otišla je u nedjelju ujutro vlakom na Bled preko Ljubljane (oko 7 sati). To sam kasnije doznao, kad su se ubojice vratile svojim četama u Makedoniju. Pričali su, da su bili dobro nagrađeni, da su dobili odmor na Bledu u nekom hotelu 10 ili 12 dana, da su bili vrlo dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali, jer su se kupali i imali čamce na raspolaganju, a svaku večer davana je za njih predstava. Svi su bili visoko odlikovani i svaki od njih je imao 2-3 odlikovanja, a imali su također i zlatne satove, fotografske aparate i slično. Medu tim najviše odlikovanim ubojicama bio je neki Čepić Ante iz Makarske, kurir štaba brigade, omladinski rukovodilac, star 21-22 godine. Poslije toga događaja mnoge od tih ubojica hvatali su živčani napadaji - takozvana partizanska bolest. Moja 3. četa ostala je do nedjelje navečer u Kočevju, te je potom vlakom bila prebačena u Kranj, gdje smo ostali desetak dana i bili poslani dalje u Tetovo, u Makedoniju, kamo smo stigli 7. srpnja 1945. Na slici desno - Kartografski prikaz stradavanja Hrvata kod Bleiburga, svibnja 1945.