"Presuda generalima osuda je i Tuđmana i Šuška"

. ..U intervjuu Nacionalu barun Janko Vranyczany-Dobrinovic kaže: \"Ulazak u rat u BiH pogreška je koja nas je prikovala na Balkan, udaljila od europskih l\' integracija te blokirala u politickom i gospodarskom razvoju Dušan Bilandžic: \"[Danas me Franjo Tudman posjetioo u JAZU. Traži ubrzanje moje recenzije za svoju novu knjigu (Bespuca). Nakon toga mi je Tudman, s kojim sam dugo radio u Generalštabu JNA i u Institutu, izložio svoje videnje današnje politicke krize Jugoslavije i dvije opcije njezina rješenja. Ali, prije toga razgovarali smo i o nekim povijesnim problemima. On smatra da je sovjetska vlada u svibnju 1941. imala pravo kada je odlucila da se KPH odcijepi od KPJ i osnuje samostalna partija, s obzirom da je stvorena NDH, pa se radi po principu - svaka država, jedna partija. Tako je Kominterna postupila i u Makedoniji, gdje je makedonsku partiju, nakon bugarske okupacije, prikljucila Bugarskoj komunistickoj partiji. On smatra da je bit poznate Kopiniceve akcije bila u tome. Medutim, Tito je protiv takve ruske politike odlucio da _održi i obnovi Jugoslaviju. Da on to nije ucinio, Jugoslavija se vjerojatno ne bi obnovila. Tudman kritizira i Macekovu politiku, smatrajuci da je Macek trebao stati na celo NDH, pa onda ne bi bilo ustaških zlocina, pa, prema tome ni ustanaka u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. I u tom slucaju, takva Macekova politika sprijecila bi obnavljanje Jugoslavije. Vratimo se na dvije Tudmanove opcije rješenja jugoslavenske krize. On smatra da s gledišta stoljetnog iskustva, kao i radi mirnije buducnosti na ovim prostorima, Vojvodinu treba prikljuciti Srbiji, a BiH podijeliti. Naravno, toj podjeli bi slijedila razmjena stanovništva, dijelom u Srbiju, a dijelom u Hrvatsku. Jer, bolje je to nego živjeti u psihozi stalnog gradanskog. . ..

. ...Zdravko Mršic, prvi Tudmanov ministar vanjskih poslova, inace blizak Katpolu, izdao je 1997. godine brošuru u kojoj je opisao kakvu smo srecu imali što je na celo države došao boljševik Franjo Tudman. HDZ je 1990. godine obecao «stvaranje narodnene države», a uspostavljena je vlast jednoga covjeka. Svu je vlast on usredotocio u svoj Ured. Americki predsjednik ne može raspustiti Kongres, a hrvatski može Sabor. Suradnja s Beogradom, Palama, Kninom i Kladušom bila je strategijska jer Hrvatska, tobože, ima poslanje sprijeciti stvaranje islamske države u Europi. Herceg.-Bosna upravo je sredstvo ostvarivanja zajednicke hrvatsko-srbijanske politike u BiH. Pomirenje partizana i us-ta-ša u funkciji je osvajanja vlasti HDZ-a i Franje Tudmana. Državni je kapitalizam smijenio samoupravni socijalizam. Ekonomske strategije nema, osim za poljoprivredu i turizam, što donosi glasove jer su to radno intenzivne grane. .

. Zdravko Cobenzl, Dubrovcanin s aristokratskim korijenima, bio je medu osnivacima HDZ-a u Durbrovniku. Evo što kaže taj profesor na Glazbenoj akademiji… «Ništa nisam znao o Franji Tudmanu. Vjerovao sam u svenarodni nacionalni pokret i nadao se demokraciji i opcemm napretku. Vec 1991. godine vidio sam da se stvara paralelna struktura moci koja djeluje mimo zakona i legalnih organa vlasti. Posebno me nerviralo izrazito favoriziranje Hercegovaca u Dubrovniku. Pratio sam proces stvaranja oligarhije od vrha do dna i sve sam to tolerirao i trpio misleci da ce ubrzo takav put biti prekinut i da ce se društvo okrenuti u pravcu demokratskoga razvoja. To se nije ostvarilo i 1992. godine izašao sam iz HDZ-a. Rodbina i prijatelji ozbiljno su mi to zamjerili. Uopce mi nisu vjerovali da HDZ vodi društvo pogrješnim putem. To je zato što oni nisu bili unutar struktura vlasti pa nisu vidjeli ono cemu sam ja svjedocio. Naime, prljavština je na pocetku bila vidljiva samo onima koji su bili u tomu mafijaškomu društvu. Zavjesa ispred kriminala bila je pregusta da bi ju vidjeli obicni ljudi .

. . ...Colin Powell: «Jednom general, uvijek general» (IV) U tom smislu, floskula o pomirbi služila mu je kao maska da prikrije vlastitu odgovornost za uspostavu neljudske jugoslavenske komunisticke diktature nad vlastitim narodom. On je osobno javno zabranio otvaranje istragege o zlocinima nad jamom Jazovkom i drugim poslijeratnim masovnim gubilištima još u srpnju 1990. godine, cime je odmah nagovijestio da mu do istinske pomirbe, dakle, do oprosta za zlocine, na temelju priznanja ili utvrdivanja necije krivnje, nikada nije istinski stalo. Na posljetku, pomirba mu je poslužila da se pod njezinom maskom ujedine udbaši iz emigracije i udbaši iz domovine, a da ne budu prepoznati i razotkriveni. Hrvatska dijaspora bila je jedna od prvih svjesnih žrtava Tudmanova pohoda na vlast i težnje za apsolutnom moci kao »predsjednika svih Hrvata«. Obmanuta, prevarena i izigrana, prekasno je i još samo djelomicno shvatila da je poslužila iskljucivo kao krava muzara za njegovo ustolicenje na prijestolje ili za kupnju skupocjenih zrakoplova, automobila, jahti itd. Pod izgovorom da je rijec o državnoj tajni, silna novcana sredstva skupljena od hrvatske privrede i hrvatske dijaspore za navodnu obranu, potrošena su ili prebacena na tajne racune i fondove, a da za to nitko nikada nije nitko položio racune niti hrvatskoj dijaspori niti hrvatskom narodu. Neželjena, od Tudmanove nedemokratske vlasti, dijaspora ne samo da se nije imala kamo vratiti, nego je povecala svoju brojnost, do razmjera kataklizme, tako da gotovo svaka hrvatska obitelj danas ima nekog koji je otišao živjeti u inozemstvo ili radi na crno preko granice. Pokopan na Mirogoju, uz Arkade i crkvu Krista Kralja, s punom sigurnošcu i odgovornošcu svjedocim da je tamo gdje mu mjesto nije, uostalom kao što je na pogrešnim mjestima bio cijeli svoj život. (Dobroslav Paraga) .

. . ..Colin Powell: «Jednom general, uvijek general» (III) Za tudmanizam, tko nije bio Hrvat katolik, nije mogao biti dobar Hrvat, a tko nije bio uz njega i uz HDZ, bio je protiv samostalne Hrvatske. Sustavnim osiromašenjem Hrvatske koje jeje proveo zbog svoje pohlepe, castohleplja i bolesne raskoši, ali i sustavna financiranja korupcije i nepotizma, hrvatsku je suverenost do temelja ugrozio, Hrvatsku stavio na bubanj, a rasprodaju ostataka njene suverenosti i imovine prepustio svojim nasljednicima. S najavom prekapanja po kostima onih koji su se u raznim ratovima borili na razlicitim stranama, nije mogao pomiriti niti mrtve, ali je još više posvadao žive sa svojom politikom. On nije proveo niti je mogao provesti ikakvu pomirbu djece usta a i partizana, jer oni nisu nikada niti ratovali medusobno, pa ih nije trebalo niti miriti, a same ustaše nije mogao miriti s partizanima, jer ih je vecina poubijana ili su pomrli. Dakle, ideja pomirbe lansirana je samo da ljudi ne shvate da su komunisti i titoisti i dalje zadržali vlast u rukama, a antifašisti i antikomunisti neka budu sretni što ih više ne stavljaju u zatvore. Osim toga, tako su prešuceni i zataškani zlocini komunizma, ali i onemogucene istrage o njihovim protagonistima, što je preduvjet svakoga istinskoga nacionalnog pomirenja. Tudman se nikada nije ispricao niti pokajao što je u ime boljševizma i Jugoslavije služio Tita i Staljinovu Crvenu armiju u zavodenju strahovlade i okupacije nad Hrvatskom i hrvatskim narodom, kao što se nije nikada pokajao za svoje osobno sudjelovanje u masovnim pogubljenjima nakon Drugoga svjetskog rata. .

. ..Colin Powell: «Jednom general, uvijek general» (II) Kao autokrat, koji se s balkanskim krvnikom Miloševicem sastao više od šezdeset puta u vrijeme agresije na Hrvatsku i okupacije njenih dijelova, narcisoidan i egocentrican, s upitnim životopisom i doktoratom znanosti, vladaoo je Hrvatskom kao covjek iz 19. stoljeca, koji je sam postao najveci uteg zemlji, u koju se toliko zaklinjao, na putu u demokraciju i pravednu državu. Osim goleme korupcije, nepotizma i dugova, ostavio je narod na cjedilu, a Hrvatskoj namijenio neizvjesnu buducnost. Umjesto doborosusjedstva i stvaranja savezništva od zemalja i naroda ugroženih agresivnom velikosrbijanskom ekspanzijom, on je izgubio sve hrvatske prirodne saveznike, narode i njihove vode, cak i bosanskohercegovacke muslimane, odstupivši potpuno od povijesnih dostignuca najdalekovidnijh glava moderne hrvatske politicke misli i povijesti. Srozao je hrvatsku stratešku politiku na razinu beogradske caršije ponavljao je politicke i povijesne zablude Macekove Banovine Hrvatske i sporazuma Cvetkovic-Macek, a provodenje politike etnickog cišcenja i zarobljenickih logora, da je poživio, odvelo bi ga na optuženicku klupu Medunarodnog suda u Haagu, komu je on sam, kupujuci svoju slobodu i stolicu, izrucio niz svojih sljedbenika i poslušnika. Sudjelujuci, u biti, u vjerskom i bratoubilackom ratu, pokazao je da nikada nije shvatio golemu odgovornost hrvatskih politicara na ovim prostorima za stvaranje moderne politicke nacije, niti je ikada prihvatio ideje Starcevica i suvremenog svijeta o jedinstvenom narodu bez obzira na razlicitost vjera, porijekla ili svjetonazora .

krivousti im je dobro nasapunao dasku...

. . ..Colin Powell: «Jednom general, uvijek general» U odnosu prema utemeljenju HDZ-a treba istaknuti da je Tudman doveden na gotovo, kada je vec incijativni krug utemeljitelja HDZ-a bio formiran, te je Tudman izabran za ulogu predsjednika, jer je prevladaloo mišljenje da nitko drugi nece biti prihvatljiviji tadašnjoj komunistickoj nomenklaturi u Hrvatskoj i Jugoslaviji, od Titova komunistickog generala. Sam Tudman ispocetka se je bojao i oklijevao pristati na osnivacki skup u ondašnjem Društvu književnika Hrvatske u veljaci 1989. godine, ali na silno inzistiranje inicijatora, ipak je popustio. Godinama prije tih dogadaja, beogradski tzv. disidentski krugovi, promicali su Tudmana kao svoga pravoga i jedinog partnera odmah nakon Titove smrti s tvrdnjama da se jedino s njim može dogovarati, ako dode do pada komunizma u Jugoslaviji ili do raspada same zemlje. Rekli su to poznavajuci ga od prije za vrijeme njegova šesnaestogodišnjeg življenja u Beogradu, ali i nakon Tudmanova sastanka s Ðilasom u Zagrebu 1977. godine, kada je otvoreno zagovarao podjelu Bosne i Hercegovine izmedu Srbije i Hrvatske. Daleko je od svake slucajnosti bio Tudmanov dolazak na celo HDZ-a, kao što nimalo slucajno baš njemu, izmedu svih tada progonjenih politicara u Hrvatskoj, savezna Služba državne sigurnosti vraca 1987. godine jugoslavensku putovnicu radi odlaska u posjet hrvatskom iseljeništvu na Zapad.Njegov cilj nije bila neovisna Hrvatska, nego Republika Hrvatska unutar konfederalne Jugoslavije, što se moglo vidjeti i iz njegovih izjava 1989. - 1990. godine, programskih nacela HDZ-a i iz provedenog referenduma u travnju 1991. godine. Upravo mu je otpor Slovenije, a kasnije i citavog hrvatskog naroda pokvario planove s Miloševicem o konfederalnoj zajednici Južnih Slavena. Ni junacki ga otpor hrvatskih branitelja Vukovara, koji je neposredno i doveo do priznanja Republike Hrvatske, nije zaustavio u katastrofalnom naumu da skupa s Miloševicem podjeli Bosnu i Hercegovinu, na zgražanje cijelog demokratskog svijeta, koji nije mogao shvatiti kako je i zašto Tudman Hrvatsku kao žrtvu srbijanske agresije, pretvorio preko noci u saveznika agresora. Dakle, obnova hrvatske države nastala je nasuprot Tudmanovoj težnji konfederalizacije Jugoslavije i podjeli BiH, a nakon neproglašena rata, uslijedio je dogovoren mir, bez stvarne slobode i demokracije. Uporno se i neutemeljeno istice da je Tudman osnivac moderne hrvatske države i cak otac domovine, no, nakon pada Berlinskog zida nastalo je tridesetak novih država od zemalja bivšeg komunistickog lagera, medutim, nijednoj od njih nije bio potreban niti Tudman niti HDZ da bi bile stvorene, medunarodno priznate i primljene u UN. .

Janez naj srat, Haski sud koji ti spominjes je Medjunarodni sud za pravo mora. Taj sigurno ne bi priznao \"dimnik\" i ostale \"gradjevinske\" pokusaje jer je to nonsens. Takvih rjesenja nema nigdje u svijetu i nitko ne zeli da otvara pandorinu kutiju koja bi presuda sa\"dimnikom\" izazvala po svijetu. i na arbitrazi ne bu nis bilo od \"dimnika\" - ne zavarvaj se. Tzv. Izlaz na otvoreno more je bacanje prasine slovenskoj javnost. Drzite se vi vasih gozdov a morje pustite nama.