Sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj ponovno proživljava svoj mučni, ciklički "beskonačni dan". Scenarij je uvijek identičan, do u detalj predvidljiv, i upravo zato duboko frustrirajuć: dogodi se tragedija – bilo da je riječ o djetetu koje gori u zaključanom stanu u Zadru ili o brutalnom femicidu u Slatini – javnost opravdano proključa od bijesa, a politički vrh ekspresno aktivira već uvriježeni obrambeni mehanizam: pronalaženje žrtvenog jarca.
Izjave resornog ministra Alena Ružića o "sankcijama za one koji rade greške" nisu ništa drugo nego pranje ruku od vlastite političke i upravljačke odgovornosti. Najava "izvanrednih inspekcijskih nadzora" postala je birokratska fraza kojom se kupuje vrijeme i skreće fokus s merituma problema, da hrvatski sustav socijalne skrbi nije samo zapušten, već strukturno sabotiran dugogodišnjim nemarom.
Renata....socijalnom radniku je to osnovni posao...on prati i prijavljuje...on svjedoči na sudu...on daje smjernice... I da on je prvi odgovoran...