Predugo smo vas čekali – kazao je ushićeni predsjednik odbora za Nobelovu nagradu Thorbjørn Jagland u govoru koji je održao u čast svjetske ikone demokracije, mjanmarske čelnice Aung San Suu Kyi. Bilo je ljeto 2012. i njezino prvo putovanje u Europu nakon dugih godina provedenih u kućnom pritvoru, zbog čega joj je Nobelova nagrada prije više od dva desetljeća bila dodijeljena u odsustvu. – Morate biti svjesni da ste u svojoj izolaciji postali moralni lider za cijeli svijet – čulo se toga dana u Oslu.
Samo devet godina kasnije, proteklih je dana svijet obišla vijest kako je liderica Mjanmara, nekadašnje Burme, ponovno lišena slobode. Mjanmarska vojska u ponedjeljak je proglasila izvanredno stanje, nakon što je izvela državni udar protiv civilne vlade Aung San Suu Kyi koja je uhićena, zajedno s brojnim visokim dužnosnicima, kao odgovor na navodnu izbornu prijevaru. “Vojska svojim postupcima želi u zemlji ponovno uvesti diktaturu. Pozivam ljude da to ne prihvate, već da zdušno odgovore i prosvjeduju protiv vojnog udara”, priopćila je svrgnuta liderica, no ovoga puta međunarodna zajednica nije joj pružila ruku pomoći jer je s tom istom vojskom blisko surađivala posljednjih godina i podržala ju je u svim njezinim zlodjelima uključujući i ono najstrašnije, genocid nad manjinskim muslimanskim Rohindžama. Žena koja je desetljećima bila simbol borbe za ljudska prava danas je takvoj borbi sušta suprotnost. Svih tih godina prošla je dug put od globalne ikone borbe za demokraciju do sramotne uloge u etničkom čišćenju pred kojim je, u najboljem slučaju, zatvarala oči. Zvali su ju miljenicom Zapada, o njoj su napisani deseci knjiga, bila je tema i inspiracija mnogih dokumentarnih filmova, pa čak i jednog igranog koji je režirao slavni Luc Besson. Sve dok, iz pragmatičnih razloga, žeđajući za vlašću pod svaku cijenu, nije pljunula na svoju vlastitu žrtvu, ali i svih onih koji su njezino lice prepoznali kao lice borbe za demokraciju diljem svijeta.
U2 joj posvetio pjesmu
Premda ju cijeli svijet prepoznaje pod nadimkom “The Lady”, prema pjesmi koju joj je posvetio U2, njezino ime je izvedenica od imena oca (Aung San), majke (Kyi) i bake (Suu). Rođena je 19. lipnja 1945. u tadašnjem Rangoonu, danas Yangonu, kao najmlađe od troje djece i jedina kći Aung Sana, vojnog generala koji je predvodio borbu naroda za oslobođenje od britanske kolonijalne vlasti. Njezin otac ustrojio je i burmansku vojsku, a nakon pogibije u atentatu 1947. proglašen je nacionalnim herojem, kada je Suu Kyi imala samo dvije godine. Zla kob obitelji nastavila se kada se, u dječjoj dobi, utopio njezin mlađi brat Aung San Lin. No nakon proglašenja samostalnosti Burme njezina majka Daw Khin Kyi, supruga heroja, dobila je posao u ministarstvu vanjskih poslova nove burmanske vlade, a desetak godina kasnije imenovana je veleposlanicom u glavnom indijskom gradu New Delhiju.
Kćer i starijeg sina Aung San Ooma ondje je školovala u engleskoj katoličkoj školi, a onda se obitelj razdvojila. Sin je otputovao u London i tamo stekao zvanje inženjera, a 15-godišnja kći s majkom je ostala u Delhiju, pohađajući Shri Ram College, a potom je 1964. tada 19-godišnja Suu Kyi otputovala u Englesku i nastavila školovanje na oxfordskom sveučilištu, gdje je studirala filozofiju, znanost i ekonomiju. Ondje je upoznala budućeg supruga, britanskog sveučilišnog profesora i pisca Michaela Arisa za kojeg se kasnije i udala, a s njim je dobila i dvojicu sinova: Alexander je rođen 1973., a četiri godine kasnije i Kim. Nakon godina izbivanja iz domovine, Suu Kyi vratila se u Burmu 1988. godine kako bi se brinula o bolesnoj majci. Bilo je to prvi put da se odvojila od supruga i djece, a zbog nadolazećih događaja razdvojeni život postat će mučna obiteljska svakodnevica. Naime, 8. kolovoza 1988. u Burmi su održane masovne demonstracije protiv dugogodišnje vladavine vojne hunte pod zapovjedništvom generala Ne Wina. Suu Kyi se tih dana u glavnom gradu, nedaleko od Shwedagon Pagode, obratila milijunima ljudi u svom poznatom govoru, pozivajući narod da izabere demokratsku vlast. Unatoč svemu, nova vojna hunta na izborima u rujnu ponovno je formirala vlast, a pobuna je brutalno ugušena. No Suu Kyi se nije dala zastrašiti.
Pod snažnim utjecajem Gandhijeve filozofije nenasilja i vodeći se budističkim načelima, Suu Kyi je ušla u politiku i otpočela borbu za demokratizaciju zemlje. Ubrzo se priključila formiranju Nacionalne lige za demokraciju, ali je već dogodine u srpnju prvi put završila u kućnom pritvoru. S obzirom na to da su suprug i djeca bili u Engleskoj, ponudili su joj odlazak iz zemlje, što je odbila znajući da se više nikad neće moći vratiti. Uzničke dane provodila je izučavajući budizam i meditirajući. Novi izbori koji su se održali 1990. godine donijeli su joj nakratko slobodu, a na tim je izborima njezina stranka osvojila 59 posto glasova što im je osiguralo 80 posto mjesta u parlamentu. No mjanmarski ustav koji je skrojila vojna hunta zabranjuje joj kandidiranje za najvišu dužnost jer prema tadašnjim ustavnim odredbama predsjednik države ne može biti osoba koja je u braku sa strancem ili ima djecu državljane stranih zemalja, što je upravo njezin slučaj. Kako bilo, smjena vlasti ni tada nije uspjela jer je vojna hunta poništila rezultate izbora, a Suu Kyi je opet završila u kućnom pritvoru. Ovoga puta, nakon majčine smrti, njezinim progoniteljima pridružio se i stariji brat Aun San Oom. Premda u to vrijeme s obitelji živi u San Diegu u Kaliforniji, nikad nije prestao podržavati vojnu huntu pa je kao nasljednik polovice obiteljske kuće u Rangoonu svoj dio darovao vojsci i dopustio im da tamo usele ne bi li svakodnevno vršili pritisak na njegovu sestru u kućnom pritvoru. Iako je za nju mnogo puta vojna vlast razmatrala i smrtnu kaznu ili namješteno ubojstvo, na to se nikad nisu odlučili, svjesni da bi takav potez moglo rezultirati masovnim narodnim neposluhom. Stoga se agonija kućnog pritvora nastavila i idućih nekoliko godina.
Nije vidjela umirućeg supruga
No već u to vrijeme njezina žrtva snažno je potresla međunarodnu zajednicu. Najprije je 1990. dobila nagradu Sakharov za slobodu misli koju joj je u odsutnosti dodijelio Europski parlament. U njezino ime, potom, sinovi Kim i Alexander 1991. primili su Nobelovu nagradu za mir koju je zasluženo osvojila, a novčanim iznosom od oko 10 milijuna kuna, koji joj je donijela nagrada, ustanovila je Fond za zdravlje i obrazovanje mjanmarskog naroda. U međuvremenu je 1999. suprug Michael saznao je da boluje od karcinoma pa je podnio zahtjev mjanmarskim vlastima da mu dopuste da posljednji put posjeti suprugu. Usprkos apelima UN-a i pape Ivana Pavla II., to mu nisu dopustili, a ni Suu Kyi nije otputovala na njegov sprovod iz straha da se neće moći vratiti u domovinu.
Svoj obiteljski život, postalo je bjelodano, žrtvovala je borbi za demokraciju. Na pitanje novinara kako je izdržala život bez djece i supruga, nikada ne vidjevši svoje unuke, Suu Kyi je priznala da je to bio najteži dio njezina života. “To je moja najveća žrtva. Ali uvijek sam bila svjesna činjenice da su moji sinovi na sigurnom. Za razliku od mene, moji kolege žrtvuju se puno više. Oni su u zatvoru i ne pate samo fizički već i psihički jer ne znaju što se događa s njihovim obiteljima ovdje pod vojnom vlasti“, izjavila je. U međuvremenu, međunarodna zajednica i UN sve su više pritiskali mjanmarsku vlast da Suu Kyi pusti na slobodu. Za nju se osobno založio generalni tajnik UN-a Ban Ki Moon koji je došao u radni posjet Mjanmaru kako bi izvršio utjecaj na vladajuću huntu da oslobodi političke zatvorenike, uključujući i predvodnicu oporbe Aung San Suu Kyi. U to doba, na summitu članica Udruženja jugoistočnih naroda Azije i američki predsjednik Barack Obama na prvom je sastanku s nekim čelnikom nekadašnje Burme nakon 43 godine zatražio od mjanmarskog premijera njezino puštanje na slobodu. Svi ti pritisci koincidirali su s izborima 2010. kada je na vlast, nakon više od dva desetljeća, ponovno došla Stranka solidarnosti i razvoja pa su vojne vlasti 13. studenog naposljetku pristale pustiti Suu Kyi iz kućnog pritvora. Nakon ograničene demokratizacije u Mjanmaru, od 2011. godine djelovala je kao čelnica oporbe pa je, očekivano, na lokalnim izborima 2012. njezina stranka Nacionalna liga za demokraciju (NLD) pomela oponente i osvojila gotovo sva zastupnička mjesta u parlamentu.
– Ovo nije toliko naša pobjeda, koliko je to pobjeda ljudi koji su vjerovali u nas i odlučili se uključiti u nove političke procese u ovoj zemlji – izjavila je Suu Kyi nakon objave neslužbenih rezultata i dodala: “Nadamo se da je ovo početak nove ere.” I bila je. Suu Kyi izabrana je za jednu od zastupnica u parlamentu, vojna hunta svrgnuta je s vlasti, svi politički zatvorenici, njih oko 4000, pušteni su na slobodu, a zbog novih vjetrova koji su zapuhali zapadne zemlje redom su ukidale sankcije Mjanmaru. Dogodine je prvi put izrazila svoje ambicije na najvišim političkim pozicijama, odlučna u naumu da zemlju oslobodi restrikcija koje je nametnuo još uvijek snažan i strog vojni režim. Imenovana je ministricom vanjskih poslova, 2015. preuzima dužnost kancelarke vlade, a dogodine parlament je izabrao predsjednika Htina Kyawa, njezina bliskog suradnika, čime je civil postao prvi šef te južnoazijske države još od 60-ih godina. Međutim, paralelno s njezinim političkim usponom u domovini i sve snažnijim ugledom u svijetu, brojni inozemni mediji 2014. prenijeli su izvješće Amnesty Internationala koji je objavio kako je Mjanmar nastavio gušiti slobode govora i političkog aktivizma. Stotine prosvjednika, aktivisti i novinari bili su zatvarani, optuživani zbog političkog rada u protekle dvije godine, izvijestila je ta međunarodna organizacija za ljudska prava. Nadalje, svjetski mediji počeli su sve više izvještavati i o iživljavanju mjanmarske vojske nad nedužnim muslimanskim civilima Rohindžama koji masovno bježe u susjedni Bangladeš.
Ignorirala zločine
Tijekom 2017. čelnicu budističke većine u Mjanmaru zbog krize je kritiziralo nekoliko zemalja s muslimanskim stanovništvom, a glavni tajnik UN-a António Guterres upozorio je na rizik etničkog čišćenja i destabilizacije u regiji. U pismu u kojemu izražava zabrinutost da bi nasilje koje bjesni već gotovo dva tjedna na sjeverozapadu zemlje moglo prerasti u “humanitarnu katastrofu”, Guterres je pozvao Vijeće sigurnosti UN-a da izvrši pritisak u svrhu suzdržanosti i smirivanja stanja. Također, turski predsjednik Tayyip Erdoğan inzistira da svjetski vođe učine više kako bi pomogli zajednici od 1,1 milijun ljudi koja se, kako je rekao, suočava s genocidom. Života im nema jer je mjanmarska vojska svakodnevno uz granicu postavljala minska polja kako se više nikad ne bi mogli vratiti. Aung San Suu Kyi odgovorila je na optužbe kriveći “teroriste” za “ledeni brijeg dezinformacija” o nasilju u pokrajini Rakhineu, ne spomenuvši ni jednom riječju stotine tisuća Rohindža koji su tih dana, nakon sukoba s vojskom i pokolja 400 ljudi, prebjegli preko granice u Bangladeš. Štoviše, tih je dana Mjanmar službeno objavio da neće dopustiti UN-u istragu navoda o genocidu nad muslimanskom etničkom skupinom Rohindža jer smatra da je unutarnja istraga navoda “sasvim dovoljna”. No UN je uskoro objavio izvješće u kojem navodi da su pronašli bebe i malu djecu zaklane noževima tijekom “operacija čišćenja”, a izbjeglice svjedoče o stravičnim pokoljima, masovnim silovanjima i drugim zvjerstvima mjanmarskih vojnika. Mjanmarska vlada, međutim, odgovorila da su navodi u izvješću “preuveličani”. Suu Kyi otvoreno se sukobila s UN i EU. – Ne ignoriramo navode o silovanjima i ubojstvima ili ičemu drugome. Zatražili smo da ti slučajevi završe na sudu – izjavila je pa dodala kako bi UN-ova rezolucija “samo stvorila još veću mržnju između različitih zajednica”. Sve nade da će ova disidentica i nobelovka okrenuti Mjanmar u novom pravcu i prekinuti dugogodišnji progon muslimanske manjine brzo se izjalovila, a zbog svoje šutnje i toleriranja (ili čak izravnog naređivanja) ovih zločina protiv čovječnosti meta je sve snažnijih kritika, kako iz zapadnih tako i iz muslimanskih zemalja poput susjednog Bangladeša, Indonezije, Pakistana, Malezije i Turske. Posljednja, tinjajuća nada ugašena je prije nekoliko mjeseci, u prosincu 2019. kada je Suu Kyi, nakon tužbe koju je podnijela Gambija, stala pred Međunarodni sud pravde (ICJ) u Haagu i ondje srčano branila svoju zemlju od optužbi za genocid nad muslimanskom manjinom.
Vojska je opet privela
Nijema je ostala na svaki napor tužitelja da liderica objasni motive nasilja kojim je mjanmarska – većinom budistička – država protjerala oko 700.000 Rohindža tijekom 2016. i 2017. godine. Premda je Komisija za utvrđivanje činjenica UN-a zločine opisala kao genocid, Suu Kyi je sve optužbe negirala. Ipak, bestijalnost kojom su ubijali i mučili civile vidio je cijeli svijet. Stoga Suu Kyi i danas je na meti organizacija za ljudska prava koje ne okreću glavu od činjenice etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti, a istu optužbu iznijelo je i 11 dobitnika Nobelove nagrade za mir, koji su u svom otvorenom pismu prozvali upravo Aung San Suu Kyi. Jedna od potpisnica otvorenog pisma je i Malala Yousafzai, aktivistica za pravo na obrazovanje žena koju su kao djevojčicu pokušali ubiti pakistanski talibani. Tada 20-godišnja Malala dodatno je, na društvenim mrežama, javno prozvala svoju 50- ak godina stariju kolegicu po Nobelovoj nagradi za mir.
U poruci koju je objavila na Twitteru Malala je navela: “U posljednjih nekoliko godina više puta sam osudila tragični i sramotni tretman Rohindža. Još uvijek čekam svoju kolegicu nobelovku Aung San Suu Kyi da učini isto. Svijet čeka i muslimani Rohindže čekaju.” Istodobno, odriče je se i jedna po jedna ugledna institucija. Suu Kyi ostala je bez visokog odličja britanskog grada Oxforda zbog “nedjelovanja” u upravljanju krizom oko Rohindža, Muzej holokausta u Washingtonu povukao je svoju najvišu nagradu iz istih motiva, a Amnesty International oduzeo joj je titulu “veleposlanice savjesti”. Premda joj Nobela (još uvijek) nisu oduzeli, čak 430.000 ljudi potpisalo je internetsku peticiju kojom traže da joj se oduzme ta visoka nagrada, a među njima, osim Malale, i nekoliko ranijih dobitnika kao što su Desmond Tutu i dalaj-lama.
– To je drama – kazao je povjesničar Nobelove nagrade Asle Sveen. – Da se jedna osoba koja se toliko borila za demokraciju i toliko dugo bila popularna nađe u takvoj situaciji, to je zaista nesvakidašnje. – Razočaran sam – rekao je agenciji France presse Geir Lundestad, tajnik odbora za dodjelu nagrade između 1990. i 2014. godine. – Aung San Suu Kyi bila je iznimno popularna dobitnica, junakinja onog doba koja je u potpunosti zaslužila nagradu, ali nikako ne mogu poduprijeti njezino ponašanje prema Rohindžama – kazao je Lundestad. Nakon posljednjih izbora u Mjanmaru, u studenom 2020., trebala je postala čelnica buduće vlade koja nije formirana jer se vojni udar prije nekoliko dana dogodio upravo uoči konstituiranja novog saziva parlamenta. “Dama iz Rangoona”, koju su dugo smatrali sveticom, okrunjena 1991. Nobelom za mir za demokratski otpor burmanskoj vojnoj hunti, danas je od iste hunte stradala. Osim Suu Kyi, priveden je i predsjednik Win Myint, kao i drugi pripadnici vladajuće Nacionalne lige za demokraciju (NLD), brojni lideri demokratskih institucija, novinari, umjetnici i aktivisti za ljudska prava. U većim gradovima je relativno mirno, premda su se brzo stvorili redovi pred bankomatima i trgovinama, a ubrzo je pala i telefonska i internetska mreža. No za sada vidljivih znakova otpora nema. Jer, “The Lady” je davno izgubila pravo na tu titulu, a sad je ostala i bez vlasti, no ne treba čuditi bude li ubrzo opet uputila vapaj međunarodnoj javnosti. Ovoga puta ruka pomoći i suradnje teško će joj biti pružena. Suu Kyi danas je tek žalosni primjer kako revolucija jede svoju djecu.
Pametnom dosta. Naravno u danasnje vrijeme ako netko bilo sto loše kaže o muslimanima - odmah je xenofobicar i zločinac. Hajde onda neka zapad pokaže isti tretman prema Kini jer i oni vrše “genocid” nad muslimanima.