Za nekoliko mjeseci navršit će se pola tisućljeća od izbora nadvojvode Ferdinanda Habsburškoga za hrvatskog kralja na zasjedanju hrvatskog plemstva u Cetinu 1. siječnja 1527. godine. Jedan od prijelomnih trenutaka hrvatske povijesti dogodio se uz utvrdu koja je stoljećima bila važno mjesto habsburško-osmanskog pograničja. Do 1570-ih bila je u posjedu obitelji Frankopan, od kojih se ranije jedna grana nazvala Cetinska, pa je desetljećima stajala pusta i razorena, da bi potom do 1790. godine bila u osmanskim rukama. Od te je godine bila u sastavu Vojne krajine, na području Slunjske krajiške pukovnije.
Unatoč tome, o samom se Cetinu i danas premalo zna. Njegovi mastodontski ostaci dominiraju krajolikom kao gordi podsjetnik na mjesto velikih političkih odluka, ratova i prijepora te svjedoče da Cetin nije bio tek jedna od brojnih krajiških utvrda. Uz stratešku važnost i snagu fortifikacija, baštinio je i poseban značaj za obje strane – za habsburšku zbog izbora nadvojvode Ferdinanda za hrvatskog vladara, a za osmansku zbog navodnog počivališta jednog "turskog sveca". Stoga se oko cetinskih zidina isplela kompleksna mreža emocija koja je motivirala osmanske krajišnike na brojne provale koje su u nekoliko navrata rezultirale ozbiljnim pograničnim sukobima, pa čak i privremenim osmanskim zauzimanjem tvrđave 1809. godine.
Iako je Cetin bio velika i važna vojna utvrda, od sredine 19. stoljeća njegova simbolička vrijednost bila je veća od neposredne vojne koristi. Budući da je osmanska opasnost manje-više nestala, tvrđava je postala prevelika i preskupa za održavanje pa je vojna vlast naumila prodati prava na demoliranje Cetina u zamjenu za korištenje građevinskog materijala izvučenog u postupku rušenja.
Danas prevladava stav da je Cetin srušen 1865. godine, ali izvori pričaju drukčiju i mnogo složeniju priču. Naime, tvrđava tada nije srušena – još 1866. godine bila je u razmjerno dobrom stanju, a čak su i dijelovi starog franjevačkog samostana bili vidljivi u njezinoj blizini. Pravo razgrađivanje počelo je tek desetak godina kasnije, 1875. godine. Desetljeće između te dvije godine otkriva nam pak koliko je problematika Cetina zaokupila pažnju javnosti i koliko se brzo rasprava o napuštanju te tvrđave pretvorila u raspravu o hrvatskoj povijesti, političkom položaju i odnosu prema kulturnoj baštini.
Već je navedeno da vojne vlasti sredinom 1860-ih više nisu vidjele svrhu u održavanju prostrane tvrđave jer je Cetin izgubio nekadašnju obrambenu vrijednost, a čuvanje i popravci iziskivali su velika novčana sredstva. Stoga je u proljeće 1865. godine odobren plan prema kojemu se tvrđava trebala napustiti i srušiti, a građevni materijal prodati prilikom natječaja za pravo na rušenje. Namjera je, dakle, bila praktična i proračunata – ukloniti objekt koji je uprava smatrala suvišnim i preskupim.
Međutim, vijest o planiranom rušenju vrlo je brzo dospjela u medije. Već tijekom tog ljeta objavljivani su tekstovi koji su podsjećali javnost na važnost Cetinskog sabora i upozoravali da bi nestankom tvrđave bio izgubljen jedan od rijetkih opipljivih svjedoka hrvatske političke prošlosti. U jednom je članku tako zaključeno da bi se, s obzirom na povijesnu važnost, Cetin "kao svjedok nezavisnosti hrvatske imalo kao sjajni alem (ukras op. a.) hrvatske krune neoštećen čuvati i popravljati kao najdraži spomenik, a nipošto razorivati".
U medijima se pojavilo nekoliko opširnih članaka na tu temu, a ubrzo su počela pristizati pisma potpore i apeli za spas tvrđave. Cetin je opisivan kao "živi spomenik neodvisnosti hrvatskog naroda", a rušenje kao odluka koja se ne može donijeti samo na temelju financijske računice. U jednom se članku navodi da je žustra medijska reakcija bila potaknuta potrebom za žurnim djelovanjem. Da nije tako već "bi to ostavili saboru uvjereni da bi se on bez sumnje za Cetingrad svom silom zauzeo, kao za pravu svetinju iz prošlosti naše; nu vrieme teče, a u jednom se danu dá više razoriti nego li sazidati".
No rasprava je imala i šire značenje jer se tada intenzivno raspravljalo o budućnosti Vojne krajine i njezinu sjedinjenju s civilnim dijelom zemlje. Stoga je namjera demoliranja Cetina predstavljena kao još jedan primjer nebrige za hrvatske interese i povijesnu baštinu, pa je taj problem prerastao lokalne i vojne okvire i pretvorio se u simbol odnosa između vojnih vlasti i domaće društveno-političke javnosti.
Novinski pritisak vrlo je brzo izazvao i reakciju na hrvatskoj političkoj sceni – tražilo se da se zaustavi rušenje Cetina i uzme u obzir činjenica da je upravo ondje 1527. donesena tako dalekosežna odluka. Vojna je uprava i dalje argumentirala da tvrđava više nema obrambenu vrijednost, da njezino održavanje previše stoji te da se napušten objekt ne može ostaviti bez nadzora.
Brojni apeli ipak su privremeno zaustavili planirano rušenje, pa je krajem veljače 1866. pitanje Cetina stiglo i pred Hrvatski sabor. Zastupnici su se, međutim, suočili s neugodnim problemom – nisu pouzdano znali koji dijelovi kompleksa potječu iz vremena Cetinskog sabora, gdje se točno nalazio franjevački samostan ni koliko je staroga građevinskog sklopa uopće sačuvano. Dio zastupnika smatrao je da sadašnja tvrđava najvećim dijelom pripada novijem razdoblju te da se povijesna uspomena zapravo možda veže uz mjesto izvan njezinih zidina. Antun Vakanović, koji je jedini od saborskih zastupnika ranije boravio u Cetinu, smatrao je, recimo, da od "onoga grada, u kojem su naši predji izabrali Ferdinanda I. za svoga kralja, neima ni kamena na kamenu", dok "Cetin, koji sada stoji, jest novija gradnja; moglo bi se dakle kazati; zidine, jer dvorane (izborne op. a.) zbilja neima". Ivan Vončina konstatirao je da, ako je točno što je Vakanović rekao, onda su se "za nješto zauzeli da se neruši, česa neima". Na to se nastavio Franjo Rački rekavši: "Historička uspomena veže se dakle na samostan; gospoda, koja su tamo bila, mogla bi nas izviestiti, jeda li još taj samostan obstoji; vriedno bi bilo, da se taj predmet izvidi, i da se znade pravo mjesto, gdje je hrvatski sabor od god. 1527 obdržavan".
U raspravu se uključio znameniti povjesničar, arhivist i političar Ivan Kukuljević Sakcinski, kazavši: "Nam je do toga stalo, da se historička uspomena, koja nas sjeća na važni historički dogodjaj, uzdrži i sačuva; nam je do toga stalo, da se bar tragovi onog mjesta, gdje se je taj čin obavio, sačuvaju". U toj se raspravi najjasnije vidjelo koliko je Cetin bio prisutan u političkoj mašti, ali slabo poznat suvremenicima. Jedni su tvrdili da se Sabor zauzeo za nešto čega više nema, dok su drugi tražili da se najprije utvrdi pravo stanje.
Saborska rasprava nastavljena je krajem te godine. Predloženo je da se osnuje stručna skupina koja bi procijenila što je u Cetinu doista staro i što bi trebalo sačuvati. Međutim, kao glavna prepreka nametnulo se pitanje troškova jer je u međuvremenu Ministarstvo rata pristalo odgoditi rušenje, ali je, posredstvom bana, tražilo od Sabora odgovor na pitanje kako i kojim sredstvima planira održavati Cetin. U nastavku saborske rasprave ponovno se raspravljalo o tome jesu li postojeći objekti iz vremena Cetinskog sabora ili iz kasnijeg vremena. Vakanović je informirao Sabor da "Samostan fratarski nenalazi se u gradu Cetinu, nego izvan njega na brdu, a u gradu je samo kapelica, koja je poslje za porabu vojnikah, jerbo uvjek jedna satnija vojnikah posadu drži, sagradjena. U toj kapelici neima nikakvog napisa i nikakve starinske znamenitosti". Na kraju je ipak konstatirao: "Na svaki način moram pristati uz predlog odbora, da se eraru (državni op. a.) prepusti, da se tvrdjava ruši, jer ako sabor odluči, da se neruši, onda se mora i pripraviti, kako će svake godine 10-15 hiljada fornti – jer se u tvrdjavi posada držati mora, da se u nju neugnjezde Turci ili hajduci – plaćati bez ikakve koristi".
Zatim se u raspravu uključio i svoj prijedlog iznio Ignjat Brlić, kazavši, što će se pokazati odlučujućim, sljedeće: "Što je dalo povod razpravi o gradu Cetinu? Ja mislim ništa drugo, nego nalog vojničke oblasti, da se ruši grad Cetin, za kojega se velika historička uspomena veže. Mi smo se u našoj brigi zauzeli za taj grad, jerbo smo mislili, da je to onaj grad, u kojem su naši stari izabrali sada vladajuću kuću za svoje kraljeve. Ali budući da izviešće odbora kaže, da isti grad neobstoji više: to ne ima povoda, da se predlog odbora primi, t.j. razlog je pao, s kojega da se zauzimamo, da se grad od rušenja čuva. Ja sam zato protivnog mnienja od odborovog izviešća i predlažem, da se vojničkoj oblasti prepusti, da se grad Cetin ruši".
Na koncu je tek manjina glasovala za prijedlog da se na saborski trošak pošalje posebno povjerenstvo u Cetin, dok je većina bila za Brlićev prijedlog da se stvar "vojničkoj oblasti prepusti". Taj je prijedlog na kraju većinski prihvaćen u Saboru, čime je okončana saborska intervencija o tom pitanju.
Samo nekoliko dana poslije dogodio se neočekivan preokret. Vladar je odlučio da se Cetin ipak ne sruši, već da se bez većih troškova ostavi u postojećem stanju. Razlozi konačne odluke nisu sasvim jasni, ali slijed događaja upućuje na zaključak da su novinski tekstovi, javni apeli i politička rasprava stvorili pritisak koji vlast nije mogla jednostavno zanemariti.
Dakle, iako je javna kampanja pokazala da se kulturna baština može pretvoriti u politički zapaljivu temu, bez jasnog plana i osiguranih financija sve je na kraju ostalo na angažiranoj, ali ipak simboličnoj podršci. No činjenica je da su zastupnici u Hrvatskom saboru tada prvi puta otvoreno raspravljali o očuvanju tvrđave ne zbog njezine praktične funkcije, već zbog njezina povijesnog značaja. Njihova odluka da se vojnoj vlasti povjeri sudbina Cetina posljedica je logike vremena, još uvijek nedostatno razvijene svijesti o važnosti nedavno podignutih objekata (jer je većina tadašnje tvrđave izgrađena u osmanskom i austrijskom, a ne srednjovjekovnom razdoblju), nepoznavanja samog stanja u vojnoj tvrđavi i nedostatka plana i novca. Ipak, u toj saborskoj raspravi, novinskim apelima te dopisima (pod)županija možemo nazrijeti i razvoj modernije svijesti o zaštiti kulturne baštine.
Anonimni autori novinskih članaka u toj su priči nastupili kao aktivni sudionici, a ne kao pasivni kroničari, i nisu čekali konačnu odluku vlasti, nego su čitateljima ponudili tumačenje prema kojemu rušenje Cetina nije tek lokalni/vojni građevinski zahvat već gubitak od općeg značenja. Pozivali su se na povijest, osjećaj nacionalne pripadnosti i odgovornost prema budućim naraštajima, što je pridonijelo tome da se stručni i politički problem pretvori u priču razumljivu široj publici.
Međutim, to je tek odgodilo konačnu sudbinu Cetina. U sljedećim godinama neglamurozno je pretvoren u zatvor koji je tamo djelovao do sredine 1870-ih, kada se ponovo aktualiziralo pitanje namjene, odnosno prodaje tvrđave. Bilo je nekih planova da se Cetin otkupi i sačuva kao nacionalni spomenik, ali ni to na kraju nije realizirano.
U proljeće 1875. godine Cetin je naposljetku prodan privatnim kupcima. Glavno zapovjedništvo u Zagrebu 10. svibnja 1875. godine poslalo je dopis Poreznom uredu u Slunju, Kotarskom uredu u Slunju te Krajiškom građevnom uredu u Ogulinu kojim ih je izvijestilo da je 28. travnja 1875. godine tvrđava Cetin predana Nikoli Jeličiću i Josipu Sokoliću. Time je tvrđava Cetin predana u ruke privatnicima koji će je početi razgrađivati kako bi iz nje izvukli građevni materijal.
Cetin, dakle, nije srušila jedna vojna odluka iz 1865., niti je nestao u jednom danu, već je propadanje rezultat dugog procesa u kojemu su se izmjenjivali planovi rušenja, pokušaji spašavanja, pretvaranje u kaznionicu te naposljetku nova prodaja. Javnost je uspjela odgoditi prvu destrukciju Cetina, ali ni Hrvatski sabor ni druge vlasti nisu uspjele, odnosno željele preuzeti brigu o tom velikom fortifikacijskom kompleksu koji se vrlo brzo pretvorio u golemi kamenolom i resurs za građevinski materijal.
Unatoč desetljećima razgrađivanja i zanemarivanja, značajan dio cetinskih fortifikacija opstao je do danas. Njihov položaj i gabariti još uvijek daju naslutiti koliko je kompleks bio velik i impresivan. Današnji posjetitelj Cetina susreće se upravo s posljedicama tog nedovršenog posla. Ruševine još uvijek djeluju monumentalno, ali bez jasnog tumačenja teško je razumjeti njihovu nekadašnju kolosalnost, prostorne odnose, kao i detaljnije mjesto u hrvatskoj povijesti. Stoga bi obljetnica 2027., uz svečanu sjednicu Hrvatskog sabora, što Cetin svakako zaslužuje, mogla poslužiti i kao poticaj da se priča o Cetinu poveže u razumljivu cjelinu – od frankopanskog doba, preko izbora Ferdinanda, krajiških ratova i javne kampanje protiv rušenja, do prodaje i današnjeg stanja. Takav pristup tvrđavu ne bi pretvorio tek u zanimljivu kulisu, nego u prostor javne povijesti.
Cetin pritom može govoriti i publici koja nije unaprijed zainteresirana za vojne utvrde. U njegovoj se sudbini prepoznaje šira i lako razumljiva tema – što se događa kada tvrđava izgubi prvotnu namjenu, a društvo joj ne zna dati novu. Upravo zato članak iz 19. stoljeća koji upozorava da je lakše razoriti nego sazidati i danas zvuči aktualno. Problem nije samo u nedostatku novca, nego u tome koliko dugo zajednica može odgađati odluku prije nego što je umjesto nje donesu vrijeme i vegetacija.
Do obilježavanja 500. obljetnice Cetinskog sabora 2027. ostalo je malo vremena. Tvrđavu, jasno, nije moguće ozbiljnije obnoviti, ali će je za planirano obilježavanje i svečanu sjednicu Hrvatskog sabora zasigurno lijepo urediti. Pitanje je samo što nakon toga, kako joj i kakvu novu funkciju dati? Odgovor na to pitanje treba potražiti i u arhivskom gradivu, a ono je i više nego dostatno sačuvano za poticaje na promišljanje. Samo treba znati pronaći i pročitati te prastare spise u kojima je zapisana osobna priča cetinske tvrđave i stanovništva koje je u njezinoj sjeni živjelo. Nije to ni tako težak zadatak ako se zaista želi.
Otvori KEKS Pay
