Počinje potraga i kažnjavanje krivih za ratni zločin u Borovu selu 1991.

Teške povrede humanitarnog i ratnog prava, pripadnici hrvatskih vojnih i policijskih snaga pocinili su (i još cine) prilikom tzv. akcija cišcenja terena po srpskim mestima, neposredno po završavanju vojnih operacija. Pljackanje, paljenje, rušenje kuca i ubijanje preostalih civila (uglavnom staracaaraca koji nisu hteli ili nisu mogli da izbegnu) sprovodilo se (i još se sprovodi) sistematski, uz uklanjanje tragova dela. Neutvrdeni broj lica hrvatski vojnici ili policajci odveli su u logore u Splitu, Zadru, Šibeniku, Karlovcu, Kutini, Gospicu, Ivanic Gradu i drugim mestima. U nekim od ovih logora nije dozvoljen pristup predstavnicima medunarodnih humanitarnih ili drugih organizacija. Oko hiljadu civila Srba, medu kojima najveci broj staraca, žena i dece, sklonili su se u bazu UNPROFORA u Kninu, tražeci da im se omoguci odlazak u RS, SRJ ili u druge države. Na traženje hrvatske strane, predstavnici snaga UN u Kninu isporucili su hrvatskoj strani, 40 lica pod izgovorom da su izvršili ratne zlocine. Preostali Srbi koji su potražili utocište u bazi snaga OUN u Kninu, posle saznanja šta se desilo njihovoj rodbini i komšijama kao i objektima, materijalnim dobrima i dr, nisu hteli da ostanu u Krajini , vec su i oni došli u SRJ. Akcija invazije Krajine predstavlja kontinuitet hrvatske politike i akcije na planu etnickog cišcenja \"medunarodno\" priznate Hrvatske - od Srba. Posle vojnih i policijskih akcija, pocev od 1991. godine - Medacki džep, Miljevacki plato, Maslenica, Zapadna Slavonija, Kninska Krajina, a uz predhodno plansko i dugotrajno zastrašivanje i razlicite oblike pritisaka na Srbe, ukljucujuci i ubistva, iz Hrvatske je proterano preko 500.000 Srba. Posle nasilne secesije, u ukupnom broju stanovništva, Srbi u Hrvatskoj cine oko 2-3%, što je smanjenje za oko 9% od 12%, koliko je Srba živelo u Hrvatskoj pre gradanskog rata. U meduvremenu, Hrvatska postepeno prilagodava svoje zakonodavstvo u oblasti ljudskih prava novonastaloj unutrašnjoj medunacionalnoj strukturi, cime vrši \"legalizaciju\" etnickog cišcenja bez primera u savremenom svetu.

Mada su Nemci već godinama držali koncentracione logore, oni su se ipak zgrozili veličinom hrvatskog zločina nad Srbima. U obilasku logora Jasenovac, nemački oficiri su svi do jednog povraćali, zbog ustaških varvarskih zločina koje su tamo zatekli i smrada ia i nehigijene koja je tamo vladala a na koju se ustaše nisu obazirale, naprotiv oni su u tome uživali. Zato je Hitler 23. septembra 1941. godine pozvao na raport hrvatskog poglavnika Antu Pavelića. Vodjenje hrvatskog slučaja Hitler je poverio Hajnrihu Himleru, a ovaj generalu Aleksanderu Leru, nemačkom komandantu Jugoistoka Evrope. Izveštaj za Hitlera bio je spremljen već 1. oktobra. Posle Lerovog izveštaja, najveći deo hrvatske vojske stavljen je pod nemačku komandu. General Ler je i dalje zahtevao uklanjanje Pavelića i postavljanje Mačekovih ljudi na njegovo mesto. Povodom tog Lerovog zahteva, Glajz fon Horstenau – Hitlerov izaslanik u Zagrebu, šalje izveštaj u kome daje sledeću ocenu NDH: \"Kad general pukovnik Ler, na prvom mestu, insistira na likvidaciji ustaškog ćumeza, on stavlja svoju ruku na inficiranu ranu hrvatskog državnog tela. Od početka rdjavo osnovan ustaški režim, sa svojom ludom politikom genocida i svojim kriminalom, postao je simbol ove ružne države.\" Kada je Hitlerov specijalni opunomoćenik za Balkan, dr Herman Nojbaher, 1943. godine počeo intenzivnije da se bavi srpskim pitanjem, najpre je pokušao da stane na kraj hrvatskim zločinima. U svojim memoarima, za hrvatski pokolj Srba Nojbaher kaže: \"Pokolj Srba od strane Hrvata spada u najsvirepije akcije masovnog ubistva cele svetske istorije. Doživeo sam da mi se ustaške vodje hvale kako su zaklali milion Srba, uključujući tu i odojčad, decu, žene i starce.\" Prema izveštajima kojima je raspolagao, Nojbaher je broj zaklanih bez odbrane procenjivao na 750.000. I poznata italijanska dokumenta ne govore ništa bolje o Paveliću i njegovoj državi: \"Vidim Pavelića, okruženog njegovim banditima\", zabeležio je u svom dnevniku, 25.aprila 1941. godine, italijanski ministar inostranih poslova grof Galeaco Ćano. Italijani su se zgražavali nad hrvatskim zločinima u Drugom svetskom ratu, ostavljajući o tome nemali broj dokumenata. Medju najpotresnija italijanska dokumenta o hrvatskom genocidu nad Srbima spada pismo generala Aleksandra Luzana Musoliniju....

05.08. Hrvatski vojnici su oko 10.00 casova zaustavili traktor sa prikolicom, kojom se prevozilo 13 srpskih civila prema mestu Vrbniku, i naredili Stojakov Živku i njegovoj devojci da sidu sa prikolice. Stojkov je bio nenaoružan i nije uopšte bio ubio u vojnoj službi u Krajini. Cim su sišli sa prikolice, jedan hrvatski vojnik je ispalio u telo Stokova ceo šaržer iz automatskog oružja i usmrtio ga na licu mesta. Devojci ubijenog su pretili da ce da je siluju. Posle nekoliko casova, ostavili su je kod UNCRO u Kninu. Sudbina ostalih 11 civila iz traktorske prikolice nije poznata. Nisu videni u kompleksu UNCRO. 05.08. Dukovic Nenad i Dukovic Nedeljka, bracni par iz Knina, sa bebom od 45 dana i brat Nedeljke, Mirkovic Dragan, sklonili su se, prilokom granatiranja Knina u soliter u centru grada. Sutradan ujutro su ih pronašli hrvatski vojnici. Nenada i Dragana Mirkovica su odveli sa sobom, a Nedeljku sa bebom u kompleks UNCRO. Od tada Nedeljka ne zna ništa o sudbini muža i brata, a njihova imena se ne nalaze ni na jednoj listi koji su hrvatske vlasti dale UN, niti na spiskovima raseljenih lica. 06.08. Lice koje se sklonilo u kompleks UNCRO u Kninu, izjavilo je predstavnicima MHF da je u Kninu, duž Ulice Kralja Petra, videlo tela 20 ubijenih civila, medu kojima su bila i tela žena i dece. 06.08. Pred svojom kucom je ubijen Borojevic (Ljubana) Ðuro iz Borojevica, Opština Kostajnica. Imanje mu je zapaljeno. Takode je ubijen i Borojevic (Nikole) Miloš, roden 1948. godine, iz istog sela. Miloš Borojevic je zaklan i spaljen zajedno sa kucom. 06. 08. Bracni par - Dobre Luka, star 91 godinu i Dobre Milica, stara 89 godina iz sela Prukljen, ubijeni su i zapaljeni s kucom. 06. i 07.08. hrvatska avijacija je bombardovala kolone izbeglica na teritoriji Republike Srpske. Kod mesta Petrovac, bombama je ubijeno 10 lica, a teže ranjeno 50 (u Memorandumu SMIP-a, navodi se da o ovom zlocinu postoje TV-snimci); kolona izbeglica bombardovana je iz hrvatskih aviona \"Mig-21\" i na pravcu Novi Grad - Prijedor. Tom prilikom je ubijena Galagoža Marta iz Vrgin Mosta, starica, a njen sin Galagoža Rade, invalid, ranjen. Ranjena su istom prilikom još tri lica, medu kojima i dvoje dece. 06 - 08.08. U selu Joševci kod Gline, pronadeno je telo starca sa odsecenom glavom bez obe ruke, a u jednom seniku su pronadeni ostaci najmanje cetiri spaljene osobe. Dve su identifikovane kao Matijevic Cvijo i Matijevic Desanka, supružnici . 06 - 09.08. Na putu Jabukovac - Kostajnica, u klancu ispred zaseoka Donja Pastruša, nadeno je oko 30 uništenih traktora, koji su prevozili oko 100 lica, sa tragovima proboja od metaka, koji su pripadali izbeglicama koje su se njima prevozile. Tvrdi se da su ovi ljudi ubijeni sa uzvišice zvane Žilic od strane pripadnika Domobranske bojne iz Slunja i 2. gardijske brigade HV. 06 - 08.08. Najmanje deset civila je ubijeno na Veljunu, izmedu Slunja i Karlovca 06 - 08. U selu Dobropoljci kod Benkovca, prilikom sakupljanja civila radi odvodenja u sabirne centre, hrvatski vojnici su ubili Šaponja Tome Petra, samo zato što je prilikom naredbe da legne na zemlju i ne gleda, instiktivno okrenuo glavu.

Hrvatski prijatelji Premda se iskaz Ljubiše Buhe Čume ne smije uzeti bez rezerve, neka manje poznata imena njegovih hrvatskih prijatelja pokazuju da tu sigurno ima i prilično istine. Kao jednog od svojih hrvatskih partnera Buha spominje \"Iliju Perkovića iz Samobora\",\", koji je tek u uskim ugostiteljskim krugovima poznat kao vlasnik samoborskog Garni-hotela, te jedan od većih \"klijenata\" likvidiranog Dine Pokrovca, krupnog zagrebačkog kamatara. Ljubiša Buha Čume tvrdi da je tijekom rata Ilija Perković bio Petračev tajni ortak i da su njih dvojica bili suparnici Tuti i Bobanu. Čume objašnjava kako su droga, oružje i gorivo išli preko Gruda i Pala, a nakon rata nastavili su šverc preko Viteza, Knina, Šibenika i Rogoznice Nakon priče koju je Slobodna Dalmacija načela oko Ljubiše Buhe Čume, došli smo u posjed dokumenta koji djelomično objašnjava zašto je Buha došao u Hrvatsku, te veze srpskog i hrvatskog podzemlja. Riječ je o dijelu izjave koju je Čume dao poslije atentata na srbijanskog premijera Zorana Đinđića u ožujku 2003. godine, kada mu je dodijeljen status zaštićenog svjedoka. Izjavu je Buha dao isljednicima srpske policije. Dio te izjave koji se odnosi na Buhine veze i poslove u Hrvatskoj, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Srbije dostavilo je hrvatskom Ministarstvu pravosuđa, radi informacije i eventualnog postupka. Dobiveni dokument Ministarstvo pravosuđa proslijedilo je MUP-u RH. U dokumentu koji je Ministarstvo unutarnjih poslova Srbije dostavilo Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske, zaštićeni svjedok Ljubiša Buha Čuma navodi da već dulje vremena poznaje bivšeg carinika iz Samobora \"preko kojega sam švercao automobile i raznu robu, tako da sam 1990. godine, kad je u Hrvatskoj bila manja carina i porez, preko njega sredio uvoz za Srbiju preko dvesto automobila i raznih mašina\". \"Preko njega sam - nastavlja Ćuma - upoznao i sam vrh političke elite u Hrvatskoj, takozvane bogove\", među kojima spominje i Matu Bobana, te \"najmoćnijeg čoveka u to vreme Tutu\". Prije početka rata u Hrvatskoj Ćuma, Legija i Frenki Simatović su s hrvatskim \"bogovima\" dogovorili šverc goriva, oružja, droge i drugih roba kao i pljačku humanitarne pomoći. \"Za to smo dobili puno ovlaštenje od Arkana i Miloševića\" - ističe Čuma. \"Gorivo smo preuzimali u Grudama i Palama, a plaćali smo u gotovini... Istim kanalima smo prebacivali drogu i oružje. Za Tutu i njegove ljude morali smo raditi i dodatne usluge. Dovodili smo zarobljene mlade muslimanke na kojima su se mnogi političari iz Hrvatske i Herceg Bosne iživljavali... Od njih smo dobivali uniforme i značke HVO-a i nesmetano smo šetali po celoj Hrvatskoj jer su oni u to vreme kontrolirali sve u Herceg Bosni i Hrvatskoj\". Kad je 1995. godine završio rat u Hrvatskoj, nastavili smo šverc oružja preko Viteza, Knina, Šibenika i Rogoznice, a istim putem nam je stizala droga. Normalno sam dolazio u Hrvatsku na letovanje, odsedao sam u Splitu, Zagrebu i mnogim drugim mestima u već pripremljenim stanovima za mene i moje prijatelje. Najviše smo letovali u Rogoznici i Bolu. Moj kum Vlado Brkić me upoznao i s mnogim drugim moćnicima u Hrvatskoj...\" Ćuma potom navodi ime čovjeka koji je navodno osobno odnio pasoš Petraču u Tursku za što je, tvrdi, dobio 4,5 milijuna dolara koje je potom podijelio. Time završava \"dio izjave zaštićenog svjedoka Ljubiše Buhe Čume\" što ga je srbijanski MUP uputio hrvatskom ministarstvu pravosuđa.

Je li pokojni hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman prijevarom došao na čelo HDZ-a 17. lipnja 1989., kad je ta stranka osnovana? Tim se pitanjem, među ostalim, bavi poznati hrvatski novinar, leksikograf i prevoditelj Josip Šentija u najnovijoj knjizi \"Ako Hrvatskeske bude\" u izdanju Školske knjige. Riječ je zapravo o Šentijinu dnevniku koji je vodio od 14. lipnja 1989. do 27. prosinca 1990. godine. U njemu se bavio prekretničkim zbivanjima u tadašnjoj Jugoslaviji i Hrvatskoj koji su doveli do stvaranja hrvatske države, a ponajviše Tuđmanom, koji je Šentiju dugo nagovarao da mu se pridruži u stvaranju HDZ-a, što je on na kraju odbio. Unatoč tome, Šentija, jedan iz niza progonjenih hrvatskih proljećara, postao je prvi direktor Hine, a kratko je vrijeme bio i Tuđmanov savjetnik. Izdvojena skupina Kad je riječ o osnivanju HDZ-a, raskol u Inicijativnom krugu zbio se već 11. lipnja 1989. u zagrebačkom hotelu Panorama, kada su 54 člana raspravljala o dokumentima osnivačke skupštine. Tada se izdvojila sedmeročlana skupina oponenata koja nije željala s Tuđmanom krenuti u hitno osnivanje HDZ-a. Stranka je trebala biti osnovana u istom hotelu 17. lipnja, ali je zbog policijske zabrane skupa osnovana istog dana kriomice u prostorijama Nogometnoga kluba Borac u zagrebačkom Staglišću. O tome Šentija dan poslije piše: \"Među njima je izbio spor već na prvom koraku. Skupina prononsiranih nacionalista, osuđenika i robijaša iz Lepoglave, Stare Gradiške i s Gologa, protestira i osporava legalitet jučerašnjega osnivačkog skupa Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i izbor Tuđmana za njezina predsjednika. Moj zavičajac V. prepričava mi što se zapravo dogodilo: Tuđman nas je iznevjerio. Postupio je kao stari boljševik. Preko svojih pouzdanika sredio je da policija zabrani najavljeni javni osnivački skup HDZ-a u hotelu Panorama pa je s odanom mu svitom otišao na Jarun i tamo, u nekoj baraci, osnovao stranku i dao se izabrati za njezina predsjednika. A sve je bilo drugačije dogovoreno i pripremljeno. Čista izdaja. Stari robijaš G. također iskazuje svoje razočaranje, optužuje Tuđmana da je uzurpirao vlast, oteo stranku, nasuprot dogovorima koji su bili postignuti u Inicijativnom krugu za osnivanje stranke. Čista samovolja. Jedan iz skupine kaže mi: Mi smatramo da on nije legalno izabran za vođu. Još stvar nije završena. Vidjet će se, vrlo brzo...\" Šentija je, međutim, detektirao otkud nezadovoljstvo te skupine. Njegov je zaključak da je \"sukob izbio oko pitanja tko će biti vođa stranke\", odnosno da je njihova logika bila \"da vođom stranke bude onaj tko je najviše propatio, robijaš s najdužim stažom\", po čemu Tuđman tada nikako ne bio bio izabran za predsjednika. Autor napominje da je unatoč tome, Tuđman bio višekratno kažnjavan, ali i da je \"dulje od mnogih drugih bio oponent službenom sistemu i politici\", te pronalazi njegove neprijatelje u trenutku osnivanja HDZ-a: Neodoljiv osjećaj \"Oni iz vlasti koji ga prate i nadziru, pojačali su prismotru...; oni koji ga znaju iz starih rasporeda jugoestablishmenta, odmahuju rukom ili se čak podsmjehuju na spomen njegova imena; za službene ideologe i za jugoliberale podjednako, on je raspaljivač nacionalnih mitova u nevrijeme, kad se mitovi svuda razgrađuju osim na Balkanu.\" Šentijin je dnevnik izvrsna osobna retrospektiva događaja i likova iz toga turbulentnoga razdoblja. Zanimljiva su njegova zapažanja o Račanu, A. Vrdoljaku, Savki, Titu, Miloševiću, ali uvijek se vraća na Tuđmana, s kojime i završava: \"Ničega ni pred njim ni nad njim, samo on, sa svojim neodoljivim osjećajem da je pozvan da konačno izvede svoj naum o suverenoj državi Hrvatskoj.

Ovakve stvari mene više ne mogu iznenaditi, toga ima samo u \"lijepoj našoj\". SRAMOTA, pljuc!!!

Zna se i tko je kriv jer su provedene sve istrage, ali žrtve i dalje vape za pravdom i istinom.. Zna li se tko ih je poslao nije li on sukrivac ? Kada če istina biti sastavni dio Hrvatske prošlosti ? Znamo da kada se ruše vikendice Hrvata da se pošalje daleko više i jače naoružana policija. Nisu li bili malo namjerno žrtvovani političkim potezom jeli to provjereno ?

17-19.08. Misiji Medunarodne helsinške federacije, koja je obišla Krajinu, hrvatski general Cermak je predao spiskove (4 spiska za period od 06 do 13.08.) za koje je tvrdio da sadrže obaveštenja o navodnim telima pokopanim u masovnoj grobnici u Kninu. Clanovinovi misije su, proucicši dokumente, konstatovali da se na spiskovima, koje je sacinjavala hrvatska policija Šibenske županije, nalaze podaci za tela 104 civila, od kojih su neki identifikovani, a neki nisu, kao i da nije tacno da su sva ta lica pokopana na kninskom groblju, vec da se radi o civilima (spiskovi sadrže i podatke o poginulim vojnicima) cija su tela pronadena od strane hrvatskih vlasti u Strnici, Kosovu, na putu Gracac-Otric, u Otricu, Žegaru, na groblju u Kninu (41 civil prema tom spisku treba da je sahranjen u Kninu), u kninskoj bolnici, Biljanima Gornjim, Donjem Srbu, na putu Srb - Donji Lapac, u šumama oko Srba, Bruvna, Mazina, Podgrada, Bukovica, u Golubicu, Kovacicima, Plitvicama, Lickom Petrovom selu, Udbini, na putu Kakma - Polace, u Cistoj Mali, Krickama, Ivoševcima, Frkašicu, Biocinama, u Donjem Lapcu, Bjelini, Žitnicu, Drnišu i dr. Prema podacima iz samih spiskova, 31 civil sahranjen je na groblju u Zadru, 3 civila u Korenici, 16 civila u Gracacu. Za 12 civila ne daje se mesto pokopa. Hrvatska strana je tvrdila Misiji da su pokopu civila, koji su poginuli u akciji napada HV, a koje su oni pokupili, prisustvovali predstavnici MKCK - i to u svim fazama postupka. Proverom kod MKCK, ustanovljeno je da ta tvrdnja nije tacna. 17.08. u Daruvaru, NN lice bacilo je granatu na kucu Srbina i usmrtilo ga. 18.08. u selu Hristovac Gornji, nadeno je telo Stojkovic Mileta. 18. 08. u selu Kakanj, južno od Knina, hrvatski vojnici su ubili dva lica. 21.08. u selu Bijeli Klanac kod Krnjaka, clanovi porodice Matijevic tragajuci po selu za svojim rodacima Matijevic Cvijom i Matijevic Desankom, starim oko 65 godina, u njihovoj kuci otkrili su dva leša koja su bila delimicno izgorela. Još (najmanje) dva delimicno izgorela tela uocili su u blizini iste kuce i, takode, leš deteta starog oko 10 godina, koji je bio u raspadanju, a delimicno su ga pojele životinje. 25.08. u selu Grubori pronadeni su leševi 5 osoba, medu kojima Grubor Miloš, roden 1915. godine, ubijen sa dva metka u glavu, Grubor Jovo, star 65 godina, ubijen na njivi, dok je cuvao krave, Grubor Marija, stara 90 godina, zapaljena je u kuci, Grubor Milka, stara 51 godinu, ubijena pokraj kuce i Karanovic Ðuro, star 45 godina. Zlocin su pocinili pripadnici regularne Vojske Hrvatske

Šest stotina lica, od preko 700 koja su bila u bazi UN u Kninu, izjavilo je, ubrzo, da žele da se isele (što su kasnije i ucinila), jer iz iskustva veruju da ih hrvatska vojska nece zaštiti. Kasnije su pristiglaigla u Srbiju i uglavnom izbegavaju da svedoce izgovarajuci se rodbinskim vezama u Hrvatskoj i sopstvenom nesigurnošcu u buducnosti. Bilo je slucajeva korišcenja zarobljenih Srba kao živih štitova. (Primer sa 11 lica iz Doma za retardirane, kod Topuskog). Pripadnici UNPROFORA su jedan broj ovih lica, pronašli ubijene. Od tih lica, jedno lice je bilo u invalidskim kolicima. O pojedinacnim slucajevima maltretiranja i nehumanog postupanja izvestila je i Posmatracka misija EZ u pomenutom poverljivom izveštaju. U kampu UNCRO za sektor JUG, posmatracka ekipa razgovarala je sa starijim Srbinom iz Markovca koga su teško pretukli hrvatski vojnici. Jednu staricu od 81 godine, iz istog sela, hrvatski vojnici su tukli drškom od pištolja. Postavljali su je uza zid i ispaljivali hice oko njene glave. Hrvatski vojnici su cetiri druga muškarca verbalno vredali, a jednog od njih su dva puta pretukli: jednom kada im je pokazao dokument o svom hrvatskom državljanstvu. U bivšem sektoru Zapad, koji su Hrvati okupirali posle majske agresije, 21. i 22. avgusta, Hrvati sa šahovnicama u automobilima vredali su i maltretirali Srbe u dva mala sela južno od Pakraca. Neki od njih su ulazili u kuce Srba i vršili zastrašivanja. Kod Vrgin Mosta je 10.08. grupa Hrvata pretukla 17 srpskih izbeglica (13 muškaraca i 4 žene). Predstavnici UN spreceni su da intervenišu. U Sisku su hrvatski civili izvlacili Srbe iz kolone koja se 07. avgusta kretala kroz grad i premlacivali ih, lupali im automobile, zasipali ih kamenicama i dubrivom, pljackali ih i sl, uz otvoren pristanak hrvatskih policajaca i vojnika koji su obezbedivali prolaz kolone.

2KPJ.p2p Nije opasan, samo kažu da jako smrdi.

Po ličnom svedočenju Boljkovca,ne biste trebali toliko da idealizujete uzroke i tok domovinskog rata.Previše ste se uživeli u ulozi žrtve, Boljkovac: „Kada sam u junu 1991, nešto pre nego što je ubijen Kir, bio na razgovorima u Bačkoj Palanci saa tadašnjim srpskim ministrom unutrašnjih poslova Radmilom Bogdanovićem i Mihaljem Kertesom, Bogdanović mi je rekao: \'Šefovi su se dogovorili.\' Uostalom, šta je kod Miloševića celi rat radio najbliži Tuđmanov saradnik Hrvoje Šarinić? Bio je kod njega najmanje 40 puta.” Boljkovac takođe napominje da je Tuđman „želeo rat po svaku cenu” i objašnjava: „Rat nije bio nužnost već namera. Po tom njegovom konceptu Srbi su trebali nestati iz Hrvatske.” Za sebe kaže da je bio protiv rata i to argumentuje podatkom da nijedan Srbin nije bio otpušten iz hrvatske policije dok je on bio ministar, zbog čega je bio i na udaru ekstremne hrvatske emigracije koja je nameravala da ga likvidira. Za prvog predsednika samostalne Hrvatske Boljkovac tvrdi i da je bio kukavica: „Da, bio je, i on i sva ta bulumenta oko njega”, kaže on i to ilustruje događajem kada su se uoči samog rata na zagrebački aerodrom spustili „niški specijalci”. „Poslao sam na ’Pleso’ svog čoveka da mi dogovori sastanak sa komandantom te jedinice. Proširila se vest da će specijalci JNA nakon ’Plesa’ zauzeti i TV Zagreb i gradsku toplanu. U dogovoru s državnim vrhom otišao sam na taj sastanak i sa njega se vratio jedino uveren da je aerodrom stvarno zauzet.” Kada je posle sastanka otišao u sedište HDZ-a imao je šta da vidi: „Okupilo se oko 300 članova familija hrvatskih političara. Svuda koferi, torbe, ranci, saksije sa cvećem... vidim, sprema se bežanija. Čim sam izašao iz automobila, sa udaljenosti otprilike 50 metara, obratio mi se prodornim glasom Stipe Mesić: \'Jooožaa, jesu li se spustili specijalci?\' Jeeesuu, odgovorim mu ja. Kad li masa krenu, pravi stampedo. Padaju žene i deca preko torbi, glinene saksije pucaju, a zemlja iz njih i cveće posvuda pršte. Jedva nekako zaustavismo te izbezumljene ljude. Dobro da žrtava nije bilo...”

nije rijetko da pravo određene slučaje ne pokriva. nesumnjivo, to je zločin, ali ako u pravu nije predviđeno da i civil može počiniti ratni zločin, ona se ne može suditi za ratni zločin. slično je s genocidom, on je pravnoo vrlo usko formuliran (djelo počinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina) pa se npr. vukovar pravno ne smatra genocidom. srebrenica bi bila klasičan primjer genocida. ljudi često ne razlikuju pravo i pravdu, a pravo je tek jedan suhoparni zbir zakona. ne znam pojedinosti ovog slučaja, ali ako je već nemoguće suditi im za ratni zločin, trebalo bi ih zatvoriti zbog ubojstava.

ima puno četničkih zločina u hrvatskoj koliko ih je riješeno (osuđeno četnika). Nešto malo!

Zanimljivo a stanovnici sela njih 6.000 mirno žive i čuvaju tajnu,,a gdje je na komemoraciji potpredsjednik Vlade Slobodan Uzelac?Ah da pa on buća u rodnoj Kakmi i nimalo ga ovo ne zanima...STRAŠNO... Koliko vrijedi Hrvat u Hrvatskoj? Ništa a popovi srpski po Kistanjama razbijaju u deliriju hrvatski grb.. Država...žali Bože ko je izginuo za ove današnje tajkune,hadezeovce,komunjare i braću im četnike u SDSS-u

@junije! I ja mislim da bi se u ovom slučaju trebalo suditi za ubojstvo iz mržnje. Maximalna moguća kazna 40g.!!!

Vama je bitno da ste Hrvatske generale strpali u tamnice,a cetnici vam sjede u saboru i dobivaju povlastice po Hrvatskoj.Obnavljaju im se kuce i zasticeni su kao licki medvjedi.

Ne vrijedi plakati! Imamo državu,procesuirajmo.Dosta kukavičluka!

@mučanin1 nažalost, nisam siguran da je to moguće jer je zločin iz mržnje pod pritiskom civilnog sektora u hrv. zakonodavstvo uveden tek 2006. (možda sam promašio godinu, moguće je da je 2005.), a ne znam je li ga moguće retrogradno primijeniti. eh, to su te pravne začkoljice

Kao narod koji je 90% bez kičme,zaslužilo smo da nam se povijest ponovi..koji jad nas vodi a slijepci idu za njima

ma to cé im Josipovic´i Milancér, sve oprostiti ...\"ljudi su bili zavedeni\"...