Svake godine, dolaskom turističke sezone, u Hrvatskoj cijene rastu. No ove godine pojavljuje se novi fenomen koji dodatno iritira domaće stanovnike – obveza korištenja mobilnih aplikacija kao potvrde da nisi turist i kao uvjet za dobivanje normalnih cijena ili popusta. Sve češće se događa da u trgovinama i pekarnicama prodavači traže da pokažeš aplikaciju za lojalnost, a tko je nema, često mora platiti više. Jedan korisnik Reddita iz Rijeke je nedavno opisao svoje iskustvo koje ilustrira problem na najbolji mogući način:
„Zašto smo toliko prokleti? Ne živim iz mjeseca u mjesec, imam dobar posao i riješeno stambeno pitanje. Ali danas sam pukao. Došao sam u Mlinar kupiti kruh koji volim i cijena je opet skočila. Prodavačica mi kaže da je to zbog turista i pita me imam li aplikaciju. Kakva aplikacija? Ako nemam mobitel za skeniranje QR koda, imam osobnu, govorim hrvatski, živim ovdje – jel stvarno aplikacija jedini dokaz da nisam turista u vlastitom gradu? Osjećam se kao taoc korporativne pohlepe. Sve poskupljuje, a ja moram imati aplikaciju da dobijem popust? To je apsurd.“
Zašto smo toliko prokleti?
byu/forthdancer inaskcroatia
Ovaj korisnik dalje komentira koliko je zamorno i nelogično stalno se snalaziti s aplikacijama trgovačkih lanaca: „Zašto danas trebaš posebnu aplikaciju za svaki dućan? Što je sljedeće, aplikacija za toalet papir? Ako proizvod stoji na akciji, zašto bez aplikacije ne mogu dobiti popust? Moram prodati dio privatnosti da bih kupio kruh po normalnoj cijeni? Nekad si samo pogledao letak i kupio što ti treba, a sad moraš imati profil, lozinku, skenirati svaki put kod na blagajni i trpjeti notifikacije.“
No, kako jedan drugi korisnik objašnjava, te aplikacije nisu samo tu da bi se dokazalo tko je domaći: „Aplikacije forsiraju ne zato da bi znali da si redovni ili domaći kupac, nego zato da prate što kupuješ, koje proizvode odabireš i koliko često, koje artikle uzimaš najčešće, u koje doba dana itd. Onda na temelju tih podataka ekstrapoliraju tvoj korisnički profil na temelju kojeg znaju točno s čime te mogu kroz mailing liste, notifikacije, skupljanje bodova i popuste navesti da kupuješ još više, još češće... i što ti točno trebaju ponuditi da na kraju budu maksimalno u plusu. Također koriste podatke da predvide koliko kojih artikala trebaju u svakoj poslovnici, s ciljem da osiguraju minimalne gubitke zbog neprodanih proizvoda.“
U komentarima se može pročitati da ova frustracija nije izolirana. Jedan radnik na benzinskoj piše: „Na početku ljeta sve poskupi, a cijene nikad ne padnu. Ljudi ne mogu vjerovati koliko plaćaju za malo hrane. Plaće su minimalne, a država to dopušta.“
Drugi naglašava nemoć običnog čovjeka: „Možeš bojkotirati i otići negdje drugdje, ali narod i dalje kupuje. Ovisiš o drugima, pa je teško išta promijeniti.“ Neki ističu da je situacija ozbiljnija: „Ljudi uništavaju turističke objekte u Španjolskoj jer im turizam uništava život, a mi još uvijek samo kukamo.“ Tu su i primjeri iz svakodnevice: „Ne idem u kafiće jer su cijene previsoke. Počinjem računati koliko sati moram raditi da bih to platio.“
