Nikolina Pišek bila je žena jednog meni dragog čovjeka. Ali taj čovjek nije se zvao Vidoje. Nekako drukčije se zvao, sad nije ni važno kako, i možda sam, misleći na njega, čitao koješta od onoga što se o ovoj ženi godinama pisalo po žutim novinskim stranicama i na još i mnogo žućim portalima. Ili je istina, ipak, ta da me zanimaju tračevi o nepoznatim ženama i muškarcima, jer se iz tih tračeva ponekad izrodi nešto što više govori o zajednici i o živome životu nego sve one velike i ozbiljne vijesti koje izvještavaju o stradanju svijeta?
I dok sam tako zavirivao u život Nikoline Pišek, kao što zavirujemo u osvijetljene prozore iza kojih stanuje netko tko nikad do kraja ne navuče zavjesu, nisam uspio primijetiti da je ta žena ikada ikome učinila zlo. Ili da je o nekome nešto ružno rekla pa da su to prenijeli svi portali. O tome sam počeo misliti nakon što joj je umro muž. Vijest su opet prenijeli svi portali. Umro je, kažu, jedne noći na masažnom stolu. Izvještaji s njegova beogradskog sprovoda preplavili su zagrebačke medije. Vodeće agencije slale su svoje fotografe da slikaju nad otvorenim grobom, da traže lica poznatih i da iza mondenih sunčanih naočala love suzu u oku ožalošćene. Fotogalerije su izašle na našim najjačim portalima, tako ugledni hrvatski mediji najbolje demonstriraju svoju moć, a vodeći novinari crnih kronika upregnuli su se da razotkriju pozadinu smrti čuvenoga hrvatskog zeta.