Pripovijest o Dani Škugoru, hrvatskome umirovljeniku, bilo bi moguće ispripovijedati jedino u kafkijanskom ključu, kao balkansko-dinarsku pripovijest o čovjeku koji je proživio neki običan život, da bi se onda jednoga jutra probudio kao… Dane Škugor mirovinu je dočekao u stanici za tehnički pregled vozila.
U siromašnoj zemlji oskudne kulture, u kojoj su ljudi veoma vezani za svoj automobil, i grdan im se neki teret navali na prsi kako se bliži dan tehničkog pregleda i registracije, Dane je, kažu, bio onaj dobar čovjek, anđeo stanice za tehnički pregled, koji bi uvijek bio spreman na još godinu dana produžiti vijek svakoj krntiji na samrti. Sigurno to nije radio za onih dvjesto kuna slučajno zaboravljenih u prometnoj knjižici, niti zato što se sve zbivalo u malome mjestu u kojemu svatko svakog poznaje i svakome se korisno naći pri ruci. Radio je on to zbog dobroga glasa o sebi, zbog priče koja će ga pratiti. Dobar glas najviše vrijedi, jer dobar glas ide do groba i preko groba. Barem je tako nekad bilo.
Možda doista Bog iskušava Danu Škugora, kao što je iskušavao Joba, pa mu umjesto svih tih nezamislivih patnji na račun smješta toliki novac? Samo što Dane nema onu koja bi ga savjetovala: “Prokuni Boga i umri!”, niti bi je Dane poslušao, jer on je uvijek na strani Boga, Crkve i Hrvatske
Otvori KEKS Pay
