U teatru, kao ni u književnosti, nema natjecanja. Ne postoje rang liste, nema svjetskih prvenstava, naši tu ne pobjeđuju njihove, nema poraza u posljednjoj minuti, sudačke nepravde, nadoknade vremena, velikih preokreta ni iznenađenja. Postoje, međutim, u teatru, kao i u književnosti, oni koji su darovitiji, ostvareniji i bolji od drugih, vjesnici epoha, tumači vremena, postoje oni koji stvaraju i rastvaraju legendu jednoga doba, oni koji određuju sadržaj toga o čemu će se pripovijedati i stvaraju formu, kojom će se zatim poslužiti manje daroviti, ali možda marljiviji, formu kojom će se služiti svi slabi i osrednji.
Zapravo bismo se najprije trebali dogovoriti o čemu govorimo kada govorimo o teatru. Ili o književnosti. Ali o čemu god da govorimo, s koje god strane da gledamo, oni autori koji bi, u generaciji stasavaloj nakon 1990., mogli ići u istu rečenicu s Bobom Jelčićem, lako će stati u jedan fiat 500. Možda skupa sa scenografijom na stražnjem sjedalu
Otvori KEKS Pay
