Ove nedjelje trčat će se 307. Sinjska alka. Kao i svake godine, pucnjevi iz mačkula sa staroga grada označit će početak velikoga dana alkarske utrke, pogodci "u sridu" bit će popraćeni topovskom paljbom, a na koncu pucat će se i u čast pobjednika, odnosno slavodobitnika. Sinjska alka, koju je UNESCO zaštitio kao svjetsku kulturnu vrijednost, nisu samo alkari, momci, vojvoda, konji i limena glazba koja ih prati, Alka su i mnogobrojni samozatajni ljudi koji su izvan svjetala reflektora, pljeska publike i zanimanja medija. Među njima su i ljudi zaslužni što se alkarska priredba odvija uz zvučnu, topničku kulisu koja joj daje taj starinski, povijesni štih.
Ante Budimir, inženjer rudarstva po struci, dugogodišnji je pucač mačkula. Za one koji ne znaju, prvo nam predstavlja mačkule, povijesno topničko oružje koje je dio alkarskih svečanosti.
– Mačkule su primitivan top koji je postavljen vertikalno. Punjenje mu se sastoji od pola kilograma crnog baruta preko kojega se stavi neka nježna masa, recimo pijesak, koji ne smije biti grub da ne bi padao okolo i nekoga ozlijedio. Aktivira se detonatorima i to je naš zadatak – opisuje nam Ante Budimir kako izgleda njegovo zaduženje.
Ukradene stare mačkule
Mačkule se nalaze u starom gradu kod crkve, ukupno ih je šest komada. Teške su svaka po 120 kilograma.
– Ovo su naše nove mačkule, prije 10-15 godina izradio nam ih je obrtnik iz Sinja. Stare su bile lakše, imale su svaka po oko 70 kilograma, i netko ih je sa staroga grada, gdje stoje cijele godine, ukrao! Nikad se nije otkrilo tko, policija je tražila, ali ništa nisu pronašli – priča nam Budimir.
Pucači mačkula udaljeni su od alkarskog trkališta otprilike 400 metara, ne vide trkalište ni situaciju na terenu pa su, estradnim rječnikom rečeno, u "back stageu". Ali mačkule se svaki put nepogrešivo oglase kad alkar čvrste desnice i oka sokolova nacilja najmanji obruč na alki i osvoji tri punta. Kako pucači mačkula znaju da je "upala" "srida", pitamo Budimira.
– Nama je mjerodavna naša limena glazba. Kad zasvira glazba, to nam je znak da treba pucat'. Za "sridu" se puca jednom iz jedne mačkule, a postoje još prigode kada pucamo prema drugim pravilima – objašnjava Budimir. Kada bi pogriješili ili zaboravili opaliti iz mačkule, ta bi tišina bila glasnija od grmljavine kojom prate početak alkarskih svečanosti i svaki pogodak alkara "u sridu". To se, koliko se pamti, nikad nije dogodilo. Pucača mačkula obično su dvojica ili trojica.
Pucaju i u nedjelju ujutro, na dan održavanja alke, i tada je u pogonu svih šest mačkula.
– U nedjelju ujutro pucamo od 6 do 7 sati, svakih deset minuta po šest komada, znači ukupno opalimo 42 puta. Time najavljujemo početak velikog dana kada se trči alka. Za baru i čoju pucamo po 18 puta, i to prije početka nadmetanja i kada vojvoda proglasi slavodobitnika, svaki put po šest puta. U bari i čoji se za "sride" ne puca, samo za alku – priča nam Ante Budimir i dodaje kako su ta pravila određena stoljetnim statutom Sinjske alke. Iz mačkula se puca onoliko koliko se i trči alka, kaže.
– Sve piše u statutu. Gore smo najčešće trojica, ali ove će godine biti samo dvojica mojih kolega, ja neću moći, nedavno sam imao operaciju. Međutim, čim se oporavim, vraćam se svojim mačkulama – poručuje Ante Budimir, koji je prvi put zapucao iz mačkula na Sinjskoj alki kao 28-godišnjak. Pozvali su ga iz Viteškog alkarskog društva zbog rudarske struke i poznavanja rukovanja eksplozivima.
– Ekipa koja je bila prije nas stradala je na dužnosti. Došlo je do eksplozije dok su bili u neposrednoj blizini. Bila su njih trojica, nitko nije poginuo, ali su pretrpjeli ozljede. Jedan je prošao lakše, no drugi je kolega ostao bez oka. Bilo je i prije stradavanja na mačkulama, ali srećom nikada nitko nije poginuo – kaže Ante Budimir, koji je i sam teško ozlijeđen prilikom nesreće na mačkulama, nakon Sinjske alke 2013. godine.
– To nije bilo za Sinjske alke, nego za Veliku Gospu, kada isto pucamo, prvo šest komada kada krene procesija s Gospinom slikom, ona kada je blagoslov i poslije uvečer. Tada smo pucali štapinom, što je malo primitivniji sistem aktivacije nego danas. Vjerojatno se barut prosuo oko mačkule i došlo je do kontakta vatre i crnog baruta te do detonacije, a mi smo bili u neposrednoj blizini. Gore smo bili nas trojica, ja sam prošao najgore, od tada na lijevo oko ne vidim. Drugom kolegi popucali su bubnjići, trećem nije bilo ništa – kaže Ante.
Nakon toga prešli su na elektroupaljače pa sada aktiviraju eksploziv s 50 metara udaljenosti. Budimir tvrdi kako je potpuno sigurno i za njih i za sve ostale. Imaju angažiranu i zaštitarsku službu koja sprječava ljude, kojih je u vrijeme Alke Sinj prepun, da se slučajno došetaju do mačkula.
Ante Budimir ne broji Alke na kojima je sudjelovao, ali nanizao ih se respektabilan broj. Među desecima čiji je sastavni dio bio posebno izdvaja svečanu Alku održanu u Vukovaru, ona mu je osobito prirasla srcu.
– Naravno, u Vukovar smo išli i mi, pucači mačkula. Nas su smjestili točno uz šetnicu uz Dunav, sve je bilo isto kao i u Sinju. Ni u Vukovaru nismo mogli išta vidjeti, ali bila je naša glazba i sve je išlo onako kako treba biti. Nama su prekontrolirali papire za oružje, granica je blizu, ali sve je proteklo bez ikakvih problema. Baš je bilo super – govor nam Budimir. I pucači mačkula imaju svoje favorite, a Antin je Ante Zorica, sinovac legendarnog alajčauša Ivana Zorice i najtrofejniji među aktivnim alkarima.
Ove godine na televiziji
– Bio je slavodobitnik i svečane Alke u Vukovaru, on je po meni najbolji aktivni alkar. Bit će još trofeja kod Zorica, alkar mu je i rođak Ivo – ne krije za koga navija Ante Budimir, koji iako je odrastao na sinjskim ulicama, kao dječak nije sanjao da će trčati alku ili postati alkarski momak. Ali, zbivanja na alkarskom trkalištu redovito je pratio.
– Nije me zanimalo sudjelovanje na Sinjskoj alki sve dok me nisu pozvali za pucača mačkula – kaže Ante, kojemu je sada vrlo drago što je dio alkarskih događaja. Na mačkulama je s kolegama inženjerom geotehnike Mladenom Jerkanom i Milanom Vrcom.
Nakon ozljede Ante Budimir pauzirao je dvije godine i onda se vratio mačkulama, neprekidno do lani, ali ove će godine Jerkan i Vrca pucati iz mačkula bez njega, zbog operacije kojoj je nedavno podvrgnut.
– Ove ću godine Sinjsku alku gledati na televiziji, ali čim se oporavim, vraćam se mačkulama – najavljuje Ante Budimir. Želimo mu da zagrmi iz mačkula već za sljedeću Alku.
Umoran sam od te Alke više! Još od 1960 i neke, otkad je pamtim. Kada su je samo partijjaši i podobni pohodili. Koja instrumentalizira svaku vlast i koju instrumentalizira svaka vlast. Postanite već jednom narodna tradicijska igra, a ne nacionalna pobjeda, kakvom se, u posljednjih četvrt stoljeća lažno predstavljate. Hvala na uvrštenju.