Plan je bio jednostavan: otići u Ameriku na godinu dana, naučiti nešto novo i vratiti se u Zagreb. Steven Živko Pavletić tada nije mogao znati da će ga taj odlazak dovesti među vodeće svjetske stručnjake za transplantaciju krvotvornih matičnih stanica, u rad s nobelovcem i da će uslijediti desetljeća provedena u samom vrhu američke medicine. Nije, međutim, prekinuo vezu s Hrvatskom. Danas živi između SAD-a i Hrvatske, ovdje su mu dio obitelji i unuci, a upravo o tome kako izgleda život između dva svijeta, što Amerika radi bolje od nas i zašto hrvatski stručnjaci odlaze, govorio je u novoj epizodi podcasta Cronnect. Pavletić je u SAD otišao 1989., nakon što je završio Medicinski fakultet u Zagrebu i deset godina radio na Rebru. Nije odlazio s idejom da će zauvijek emigrirati. "Moj plan je bio otići na godinu dana", prisjetio se u razgovoru. Vodila ga je, kaže, profesionalna znatiželja i želja da vidi može li uspjeti u znatno zahtjevnijoj sredini.
Prva postaja bio mu je Seattle i Fred Hutchinson Cancer Center, tada jedno od ključnih mjesta u svijetu za razvoj transplantacije koštane srži. Pavletić ga uspoređuje s "Camelotom" svoje struke. Upravo tada E. Donnall Thomas dobio je Nobelovu nagradu za razvoj transplantacije koštane srži, a Pavletić se našao u timu i okruženju u kojem su se doslovno pisala nova poglavlja medicine. Jednog je dana, ispričao je, došao na posao i pred centrom zatekao neuobičajenu gužvu. Tek tada je doznao razlog – Thomas je upravo dobio Nobelovu nagradu. Dolazak iz tadašnje Jugoslavije u Ameriku opisuje vrlo slikovito. "U ono vrijeme doći iz Jugoslavije u Ameriku bilo je kao doći s druge planete", rekao je. Nije bilo interneta, do stručne literature dolazilo se teško, a liječnici su znanje često crpili iz knjiga starih i deset godina. Ipak, jedna ga je stvar pratila iz Zagreba – dobra škola. Naglašava da je KBC Zagreb transplantaciju koštane srži radio još 1983., kada je takvih centara bilo malo čak i u SAD-u. Hrvatska hematologija, smatra, dala mu je čvrste temelje za ono što je poslije napravio u Americi.
Njegova ga je karijera kasnije odvela u Nebrasku, a potom u američki National Cancer Institute u Bethesdi. Ondje se godinama bavio posebno teškim komplikacijama transplantacije, a postao je jedan od međunarodno prepoznatih stručnjaka za kroničnu reakciju presatka protiv primatelja. U Americi je promijenio i način na koji se predstavljao. Živku Pavletiću dodao je ime Steven jer pacijenti nisu mogli lako izgovoriti ni njegovo ime ni prezime. Njegov pogled na rak danas je prilično optimističan. Podsjeća da postoje leukemije koje su nekad bile gotovo sigurna smrtna presuda, a danas ljudi s njima mogu godinama normalno živjeti zahvaljujući novim lijekovima, imunoterapiji i drugim metodama liječenja. "Mislim da je pitanje samo vremena kada će rak biti ili izliječen ili liječen u svom najvećem obliku", rekao je Pavletić.
No možda su još zanimljivije njegove usporedbe američke i hrvatske medicine. Za američki National Institutes of Health kaže da je jedan od "najboljih američkih izuma". U tom sustavu javni novac financira istraživanja koja su toliko rizična da privatne kompanije u njih još ne žele ulagati. Tek kada se pokaže da neka ideja ima potencijal, uključuju se biotehnološke i farmaceutske kompanije. "Jedini vam je posao napraviti nešto genijalno za ljudsko zdravlje", rekao je opisujući rad u NIH-u. Hrvatsku, međutim, ne smatra medicinski zaostalom zemljom. Tvrdi da su današnji hrvatski liječnici izvrsno obrazovani, imaju pristup modernim lijekovima i stručnoj literaturi, ali slabosti vidi u organizaciji i povezivanju znanosti s kliničkom medicinom. "Mi smo veliki narod cijepljen protiv komunikacije i dobre organizacije", rekao je govoreći o hrvatskom zdravstvu. Tu razliku opisao je usporedbom koju će razumjeti i ljudi koji nemaju nikakve veze s medicinom.
"Voziti BMW ili napraviti BMW, to su dvije različite stvari." Drugim riječima, Hrvatska zna vrlo dobro primjenjivati ono što drugi izmisle, ali premalo sama stvara nova medicinska znanja i tehnologije. Još otvorenije govori o hrvatskom odnosu prema stručnjacima koji odu u inozemstvo, a zatim se pokušaju vratiti. Pavletić tvrdi da se nekima dogodi da ih, nakon godina usavršavanja na najboljim svjetskim institucijama, u Hrvatskoj dočeka otpor umjesto dobrodošlice. "Ti si se šetao po Americi dok smo mi tu krvavo radili", sažeo je mentalitet s kojim se dio povratnika susreće. Kaže da zna primjere vrhunskih znanstvenika i liječnika koji su se pokušali vratiti u Hrvatsku, ali su završili razočarani jer ono što im je bilo obećano nije ostvareno. Zato smatra da više nije dovoljno govoriti o klasičnom "povratku dijaspore". Puno je važnije omogućiti cirkulaciju ljudi i znanja. I sam tako živi. Nakon desetljeća u Americi Pavletić danas sve više vremena provodi u Hrvatskoj. Sa suprugom praktički živi na tri mjesta – u Bethesdi u Marylandu, Zagrebu te često u Splitu.
"Prvi mi je odgovor Hrvat, ali Amerika je postala moja druga domovina." Tu vezu desetljećima je održavao i profesionalno. Kaže da je kroz National Cancer Institute na edukaciju primio tridesetak hrvatskih liječnika i drugih stručnjaka, od kojih su se gotovo svi vratili u Hrvatsku. Aktivan je i u Association of Croatian American Professionalsu, ACAP-u, čiji je suosnivač. Organizaciju je vodio od 2021. do 2023., a danas predsjeda njezinim Savjetodavnim vijećem. ACAP okuplja hrvatsko-američke stručnjake iz medicine, znanosti, tehnologije, prava, financija i drugih područja, a Pavletić naglašava da vrijednost dijaspore nije samo u novcu nego prije svega u znanju, kontaktima i iskustvu. Ove će se godine u Seattleu od 2. do 4. listopada održati i deseta godišnja konferencija ACAP-a. "Mi nismo nekakva udruga koja okolo hoda s koferima novaca", rekao je. Ono što hrvatski stručnjaci u svijetu mogu dati Hrvatskoj prije svega su znanje, veze, iskustvo i pristup institucijama do kojih je iz male zemlje mnogo teže doći. Jednako otvoreno govori i o odlasku mladih liječnika i znanstvenika. Novac, tvrdi, nije jedini, a često ni glavni razlog zbog kojeg najbolji odlaze.
"Vrhunski stručnjaci odlaze zbog uvjeta rada, zbog mogućnosti napredovanja", kaže Pavletić. Ne zagovara ni zatvaranje mladih stručnjaka unutar Hrvatske. "Morate mlade ljude poslati van da vide nešto drugo", kaže. Problem nastaje ako im Hrvatska nakon toga nema što ponuditi. Pavletić to opisuje nogometnim jezikom: mladom stručnjaku treba omogućiti da "iz Hrvatske igra u prvom timu". A nakon svega što je vidio – od Zagreba osamdesetih, preko Seattlea i nobelovaca, do jednog od najmoćnijih znanstvenih sustava na svijetu – Pavletić za Hrvatsku ipak nije pesimist. Smatra da mala država poput Hrvatske jednostavno ne može zanemarivati milijune svojih ljudi i potomaka koji žive izvan njezinih granica. Kao dokaz koliko takav model može biti uspješan spominje nešto što gotovo svaki Hrvat razumije – nogometnu reprezentaciju. Ona ne pita gdje je netko odrastao nego okuplja najbolje koje ima. "Kad bismo u svemu bili među najboljih osam u svijetu, ja odmah potpisujem", poručio je Steven Živko Pavletić u novoj epizodi podcasta Cronnect.
Otvori KEKS Pay
I šta si osobno učinio za Hrvatsku, koja te je školovala, dala znanja i uložila dosta novca. Vidim da si darovao filipike, bolje bi bilo da smo sačuvani i od toga.