Naslovnica Vijesti Lex Perković

Odluka o ubojstvu donesena je u Beogradu

Siguran sam da mi u Hrvatskoj ovakve kaznene postupke možemo provesti kvalitetnije. Uostalom, mi smo sada Europa.
30. lipnja 2013. u 13:33 0 komentara 479 prikaza
stjepan đureković
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/3

Ako rekonstruiramo život Vinka Sindičića u 80-im godinama kad tvrdi da je radio kao analitičar za CK SKH, i to za njegovu “pravu tajnu službu”, onda ćemo utvrditi sljedeće: 

Boravio je u Rijeci, a ne u Zagrebu gdje je bilo sjedište CK SKH od 1987. do 1989. Vinko Sindičić je u Rijeci bio umiješan u čitav niz prizemnih obračuna i kriminalno suspektnih radnji. 1979. pa nadalje, prema 80-im godinama, gradi poslovno-stambeni objekt u Marčelijevoj dragi, danas Ulica Mate Balote 24. Izvođaču radova ostaje dužan.Tužili su ga vlasnici zemlje jer su tvrdili da je zgradu izgradio na tuđem zemljištu. Više puta je prodavao iste stanove različitim ljudima uzimajući novac od lakovjernih kupaca, pa je tako prevario barem 4 obitelji. 

U vezi s tim prijevarama svjedok je pravomoćno osuđen na 4 mjeseca zatvora.Automobilom je pokušao pregaziti kćer Siniše Mohorka s kojim je bio u sporu oko imovine. 

Zamalo je ugušio podstanara Murata jer je iz ispušnih cijevi u sobu u kojoj se nalazio Murat ubacivao turiranjem motora velike količine ugljičnog monoksida. Ispred kafića Skalinada kod hotela Bonavia u središtu Rijeke usred dana pucao je na policijskog inspektora Ljubu Neškovića. 

Iz presude Vinku Sindičiću u postupku koji se vodio pred Županijskim sudom u Zagrebu pod brojem K-146/99 zbog ubojstva Brune Bušića vidljiv je faktički njegov socijalni status, njegovo ponašanje i aktivnosti. Tako npr. tvrdi da je u Marčelijevoj dragi htio sagraditi autolakirnicu te opisuje svoja putovanja u različite zemlje očigledno po zadatku Službe državne sigurnosti. Sam Vinko Sindičić tvrdi da je zajedno s Venom Doležalom, koji ima autoservis, radio na prepravcima karamboliranih automobila koje su prodavali diljem Jugoslavije, a da je negdje krajem 70-ih godina položio ispit za autolakirera kako bi mogao otvoriti autolakirersku radionicu. Tvrdi da je tijekom gradnje kuće stalno boravio na građevini i intenzivno se bavio gradnjom kuće.

 Želi izaći iz Velike Britanije 

S Ragibom Merđanićem u to vrijeme je bio u lošim odnosima, koji su proizlazili iz činjenice da su zajedno švercali. Nadalje, tvrdi da se bavio švercom satova te da je sam radio gravure kad se to pokazalo potrebnim.

Uza sve rezerve prema bivšoj državi, teško bismo mogli prihvatiti tvrdnju Vinka Sindičića da bi osoba njegova profila i ponašanja te javnog “ugleda” mogla raditi u Centralnom komitetu SKH kao analitičar i u funkcionalnom smislu biti čak nadređen zamjenik ministra unutrašnjih poslova g. Mustaču ili načelniku II. odjela SDS-a g. Perkoviću, koje je navodno čak i saslušavao. 

Upravo suprotno, očigledno je da je Vinko Sindičić svoj status vanjskog suradnika u Službi državne sigurnosti često zloupotrebljavao jer je dolazio u razne sukobe s ljudima na području Rijeke, bavio se sitnim švercom automobila i satova i drugim nedopuštenim radnjama, a taj status suradnika koristio kako bi se zaštitio. Upravo su mu službenici državne sigurnosti iz Rijeke pa i Josip Perković pomagali da se sanira šteta koju je on nanosio Službi svojim ponašanjem u Rijeci, tako da se njegova tvrdnja da je on saslušavao Josipa Perkovića i radio za CK SKH čini apsolutno neutemeljenom. 

Vinko Sindičić nalazio se na izdržavanju kazne zatvora zbog ubojstva u pokušaju izvršenog na tlu Velike Britanije protiv hrvatskog emigranta Štedula. Iz pisma upućenog Generalnom konzulatu Republike Njemačke 31. 8. 1998., a koje je dostavljeno na niz različitih adresa u Velikoj Britaniji, proizlazi da Vinko Sindičić prezentira navodnu kaznenu odgovornost Zdravka Mustača i Josipa Perkovića i nudi se za svjedoka te na bilo koji način nastoji da izađe iz zatvora u Velikoj Britaniji. 

On doslovno preklinje Njemačke vlasti da ishode njegovo izručenje iz Velike Britanije u Njemačku i kao protuuslugu nudi svoja saznanja o umiješanosti Mustača i g. Perkovića u ubojstva. Iz pisma proizlazi da pokušava na sve načine doći u Njemačku, ali tada ni na koji način ne spominje ubojstvo Stjepana Đurekovića. Očito je da je na ideju da svjedoči o okolnostima vezanim za to ubojstvo došao razvojem situacije kad je počeo sudski postupak protiv Pratesa, a optužba, i oni koji su stajali iza optužbe, došli u slijepu ulicu ne mogavši okončati taj postupak osuđujućom presudom. U tom trenutku on opet dolazi i nudi njemačkim vlastima svoju pomoć i kao 1998. kad je odbijen, a kao što je to vidljivo iz njegova prvog saslušanja, zauzvrat očekuje azil u Republici Njemačkoj.

Sindičić je bio vanjski suradnik 

Svjedok Bože Vukušić svakako je osoba koja bi sve učinila da našteti bilo Josipu Perkoviću, bilo Zdravku Mustaču ili bilo kojem drugom pripadniku sigurnosnog sustava bivše države. 

Međutim, Bože Vukušić je morao iskazati, nakon iskaza Vinka Sindičića, da u svojoj 10-godišnjoj aktivnosti u komisiji nije mogao naći nikakvu potvrdu da je Sindičić imao jednu oficijelnu funkciju unutar SDS-a, premda je ustvrdio da je on bio važan čovjek u sigurnosnom aparatu Hrvatske. 

Premda sudsko vijeće pokušava koristiti svjedoka Vukušića kao potvrdu iskaza Vinka Sindičića, pažljiva analiza onoga što je Bože Vukušić rekao to opovrgava. Ako Vinko Sindičić nikad nije imao službenu poziciju u sigurnosnom sustavu bivše države, a bio je važna osoba za tu službu, onda ga možemo definirati samo kao vanjskog suradnika, o čemu smo već i govorili.

Bože Vukušić zasigurno ne može biti osoba koja potvrđuje svjedočenje Vinka Sindičića. Bože Vukušić je o radu državne sigurnosti u SFRJ i SRH napisao knjigu pod naslovom “Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva”. 

Na str. 375.-377. Bože Vukušić govori o tome tko, gdje i pod kojim okolnostima je donio odluku o ubojstvu Đurekovića te tko je ubio Đurekovića. Iz njegovih ukupnih saznanja proizlazi da je nalog za izvršavanje akcije ubojstva Đurekovića dao Stane Dolanc, tadašnji savezni sekretar za unutrašnje poslove nakon što je dobio odobrenje na Savjetu za zaštitu ustavnog poretka SFRJ. U prvoj fazi stvoren je operativni štab akcije Dunav koja je trebala uhodanim sredstvima pripremiti teren za kompromitaciju Đurekovića i njegovu konfrontaciju s ostalim emigrantima, a nakon toga je jugoslavenska obavještajna služba sa sjedištem u Beogradu u dogovoru s crnogorskom službom sigurnosti angažirala kriminalce da osnuju tim koji će izvesti fizičku likvidaciju Stjepana Đurekovića. Nakon akcije za koju su u Beogradu smatrali da je briljantno izvedena, cijela ekipa sigurno se vratila u Jugoslaviju i odmarala se na crnogorskom primorju kad su mediji saznali za ubojstvo Đurekovića.

Vukušić citira da je Stane Dolanc nakon što je čuo da je Đureković ubijen samo pitao da li se ekipa (misleći na izvršioce ubojstva) sigurno vratila u Jugoslaviju.

Dakle, čak i Bože Vukušić, koji zasigurno nije sklon Josipu Perkoviću, ako ni zbog čega, a ono zbog toga jer su Perkovićevi operativci doznali da je on izvršio kazneno djelo otmice i dandanas se vodi kazneni postupak protiv Bože Vukušića u Hrvatskoj zbog tog kaznenog djela, nikada nije potvrđivao teze koje je pred sudom iznio Vinko Sindičić. Bože Vukušić to nije mogao počiniti ni pred sudom u osobnom svjedočenju niti u knjigama koje je na tu temu pisao.

Iskaz bez dokaza 

Slijedom izloženog, Božu Vukušića ni na koji način se ne može koristiti kao potvrdu iskaza Vinka Sindičića. 

Nije nevažno ovdje spomenuti da je Vinko Sindičić prvi i jedini koji je iznio tezu da bi Josip Perković i Zdravko Mustač sudjelovali u ubojstvu Stjepana Đurekovića te vodili tu akciju. Upravo suprotno, svi izvori iz arhiva Službe državne sigurnosti Hrvatske koje je proučavao Bože Vukušić, kao i sve analize njemačkih saveznih organa iz 73. godine koju analizu sud u Müncnenu posjeduje, govorili su da je akcija ubojstva Đurekovića izvršena iz Beograda. Tek nakon manipulacije Vinka Sindičića Beograd i Savezna tajna služba te Služba sigurnosti Crne Gore amnestirani su te je svaljena cijela krivnja na Službu državne sigurnosti Hrvatske ili CK SKH.

Saga o “vjerodostojnom” svjedoku Vinku Sindičiću nije prestala ni nakon suđenja Pratesu. Nakon što se našao u njemačkom zatvoru zbog otmice (ubrzo je, naravno, pušten), policijskim istražiteljima dao je iskaz da je Udba ubila Olofa Palmea i da on o tom ubojstvu ima saznanja. Švedska, kao ozbiljna država, nije se ni osvrnula na te informacije i njeni istražni organi nikada nisu ni saslušali Vinka Sindičića. 

Na kraju, kao šlag na tortu dolazi 28. ožujka 2012. dokument koji je stvorio ključni njemački svjedok Vinko Sindičić. Sačinio ga je i ovjerio pred javnim bilježnikom u Njemačkoj te poslao njemačkom tužiteljstvu, policiji, sudu, pa i Hrvatskoj novinskoj agenciji Hini. Naslov dokumenta je Widderuf – opoziv. 

Tako Vinko Sindičić 13. 4. 2012. posebno piše Saveznom tužiteljstvu: “Poštovani, ovim putem Vam dostavljam faksom na gore navedeni broj moju izjavu u odnosu na moje izjave u svojstvu svjedoka pred njemačkom policijom, njemačkim tužiteljstvo i Visokim zemaljskim sudom u Münchenu. Obrazloženje suvišno. Ako ćete na njemu inzistirati, slobodno ga zatražite. Srdačno, Vinko Sindičić”, a u prilogu ovjerena izjava. 

Sama ovjerena izjava glasi da su izjave “koje sam u svojstvu svjedoka dao pred 1. njemačkom policijom, 2. njemačkim državnim odvjetništvom, a posebno pred 3. Višim zemaljskim sudom u Münchenu u kaznenom postupku protiv hrvatskog državljanina Krunoslava Pratesa u kaznenoj stvari Đureković, u potpunosti i iskreno opozivam, tj. povlačim navedene izjave kao da ih nikad nisam dao. Ovim putem iz današnjeg gledišta dajem suglasnost za obnovu navedenog postupka”. 

Iz Sindičićeve prikrivene prijetnje Državnom odvjetništvu (“Obrazloženje suvišno. Ako ćete na njemu inzistirati, slobodno ga zatražite”), možda bi se moglo zaključiti da Sindičić baš i nije svojom slobodnom voljom dao ovakav iskaz. 

Da ne ispadne sve tako crno u odnosu na njemački sud, Vinko Sindičić je godinama u Rijeci bio u sporu s jednom tvrtkom vezano za najam prostora. Očito iz osvete, tijekom svog svjedočenja u Njemačkoj naveo je direktora te tvrtke kao osobu koja je iz Hrvatske preko vozača kamiona svoje tvrtke prošvercala pištolje u Njemačku. S tim pištoljima je, po Sindičiću, ubijen Đureković.

Njemačka je, zajedno s tjeralicom za Perkovićem i Mustačem, objavila i tjeralicu za tim poslovnim čovjekom. Međutim, njegov njemački odvjetnik je od Saveznog vrhovnog suda Njemačke ishodio ukidanje tjeralice. 

U obrazloženju, Vrhovni sud Njemačke navodi da iskaz Sindičića nije potkrijepljen ni jednim drugim dokazom i da sam ne predstavlja dovoljan stupanj izvjesnosti. I, što na kraju reći. U svijetu tajnih službi činjenice nisu obično onakve kakvima se čine na prvi pogled. Ljudi umočeni u tajne ratove imaju neke svoju drugu logiku. Podmetanje i obmana su im glavno oružje. U tome su ponekad čak i vrlo dobri. Ne kao naš svjedok Vinko Sindičić. 

Mi smo sada Europa

Ako činjenice iz obavještajnih akcija pokušavate utvrditi klasičnim dokaznim sredstvima na sudu, onda svaki iskaz obavještajca morate višestruko provjeriti i, ako je to moguće, dovesti u vezu s materijalnim dokazom. Svjedoci ovakvog tipa nalažu izuzetan oprez i iskustvo prilikom ispitivanja. Lažna svjedočenja obavještajaca često su na prvi pogled logična. Obavještajci su posebno trenirani da budu uvjerljivi u iznošenju fikcija. Potrebno je veliko iskustvo i odlično poznavanje konteksta u kojem se događaji odvijaju da bi se moglo procijeniti što je istina.

U ovom slučaju očigledno imamo produžetak rata obavještajaca i njihovih protivnika, suradnika tajnih službi i njihovih bivših vodećih oficira i tajnih službi između sebe. Na ovom suđenju nije bilo neutralnih svjedoka. Svi se mogu svrstati u dva suprotstavljena tabora. Jedino je novo što se više ne vode tajne akcije, već se taj njihov stari rat sada pokušava nastaviti u sudskom postupku i putem medija.

Iz ove presude možemo jedino sigurno zaključiti: 

Stjepan Đureković je bio agent njemačke tajne službe i visoko pozicioniran u vodećoj hrvatskoj tvrtki Ini. 

Emigrirao je i počeo propagandno-politički djelovati protiv sistema u SFRJ. umnjalo se da je s jedne strane pronevjerio novac, a s druge strane da je razotkrio položaj strateških rezervi nafte Jugoslavenske narodne armije za slučaj rata. 

Ubili su ga na zaista okrutan način kriminalci iz Beograda koji su radili za službu državne sigurnosti Jugoslavije. Odluka o ubojstvu donesena je u političkom i sigurnosnom vrhu Jugoslavije, a prethodila je velika propagandna akcija protiv Đurekovića. 

U Njemačkoj leži osuđen na doživotnu robiju hrvatski državljanin Krunoslav Prates. Presuda je donesene bez valjanog razloga. Ostalo je povijest. 

Siguran sam da mi u Hrvatskoj ovakve kaznene postupke možemo provesti kvalitetnije. Uostalom, mi smo sada Europa.

>>Nobilo otkriva detalje slučajeva Đureković, Sindičić, Perković

Biznis akademija
PROMO
Besplatne video edukacije o digitalnom poslovanju
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.