Slučaj Đureković i njegove posljedice na unutrašnjopolitičke prilike u RH zaokupile su hrvatsku javnost posljednja dva tjedna prije ulaska RH u Europsku uniju.
Sasvim tipično za nas. Umjesto da se bavimo povijesnim trenutkom ulaska u novu državnopravnu zajednicu, i to samo 20-ak godina od raskida starih jugoslavenskih državno-pravnih veza, sveukupna javnost govori o događaju iz 1983. i refleksijama tog događaja na sadašnje stanje.
Hrvatska javnost intenzivno je tijekom jednog desetljeća bila bombardirana s glavnim političkim ciljem – ući u EU. Za ostvarenje tog cilja put je vodio kroz usvajanje Europskih pravnih standarda, i to kako kroz zakone tako i kroz praksu državnih i sudskih tijela.Samo postojanje tog ideala proizvelo je pozitivan učinak na naše društvo i njegovu transformaciju k europskom društvu. Sam proces pristupanja učinio nas je pravno uređenijom državom. Iz Europe naročite su velike primjedbe bile kroz čuveno Poglavlje 23 – Pravosuđe. Europa je hrvatskim pravosuđem bila nezadovoljna, gotovo kao i mi građani Republike Hrvatske. Ideal Europe svakako je pomogao ubrzanoj tranziciji Hrvatske i sada kada ulazimo u Europu, kad smo Europa i mi Hrvati, nužno se postavlja pitanje je li Europa toliko pravedna, pravno uređena i poštena kao što smo mi govorili o njoj.
Kao posljedice dugogodišnje idealizacije EU i svijesti naših građana o nesavršenosti našeg pravnog sustava, prirodni opći prihvaćeni zaključak, da ako je njemački sud nešto utvrdio, a naši nisu, potpuno je jasno kome treba vjerovati.
Je li baš uvijek tako?
Slučaj Đureković ili, bolje rečeno, slučaj suđenja hrvatskom državljaninu Krunoslavu Pratesu može nam poslužiti kao case study europskog pravosuđa. Jesu li oni zaista toliko bolji od nas?
Dana 16. srpnja 2008. hrvatski državljanin Krunoslav Prates proglašen je krivim za ubojstvo Hrvata Stjepana Đurekovića 1983. u Njemačkoj te je osuđen na doživotnu kaznu zatvora.
Sve je počelo 2004. iskazom Ante Đapića i Bože Vukušića pred bavarskom policijom, te predajom nekih dokumenata bivše Službe državne sigurnosti koje je Bože Vukušić pribavio u Hrvatskoj i predao njemačkim kriminalistima. Po iskazu Bože Vukušića, proizlazi da je ubojstvo Stjepana Đurekovića planirano u državnoj sigurnosti Jugoslavije. Odluku i kontrolu cijele akcije provodio je Stane Dolanc, tadašnji sekretar (ministar) unutrašnjih poslova Jugoslavije. Po ovoj prijavi sam čin ubojstva učinili su beogradski kriminalci na čelu s Arkanom koji je bio vanjski suradnik crnogorske službe državne sigurnosti i koji je korišten za više likvidacija u inozemstvu. Pratesa je teretio da je ključ svoje garaže dostavio Josipu Perkoviću te da je javio ubojicama kad će u tu garažu naići Đureković.
Optužnica protiv Pratesa zbog ubojstva Đurekovića podignuta je 20. 2. 2006. U prvoj fazi suđenje je trajalo od 8. 3. 2006. pa do prekida 18. 5. 2006. Vijeće pokrajinskog suda tada prekida postupak. Konkludentnim činima sudsko vijeće faktički demonstrira da optužnica nije dokazana, Pratesa puštaju iz pritvora. Čak mu vraćaju putovnicu i ne uvode bilo kakvo ograničenje njegova kretanja ili obvezu javljanja sudu ili policiji.
Prva faza postupka ima sve elemente korektnog, brzog, efikasnog i njemački preciznog sudskog postupka. Ključna teza saveznog tužitelja Dietricha i državnog odvjetnika pri Saveznom vrhovnom sudu Weissa je da je Prates dao ključ svoje garaže Perkoviću i da je javio kad će Đureković doći u njegovu garažu. Tužitelj je nastojao dokazati da su ubojice s dobivenim ključem ušli u garažu, čekali Đurekovića skriveni duboko u garaži i kad je on naišao, ubili ga.
Zbog izloženog saslušani su brojni svjedoci i forenzički vještaci da bi na kraju sud morao zaključiti da ne može sa sigurnošću utvrditi je li sporni ključ upotrijebljen za ulaz u garažu i “sačekušu” Đurekovića ili su ubojice pratile Đurekovića od pošte, gdje je redovno podizao sve novine i pisma koja je dobivao, do garaže.
Sud smatra da se materijalni dokazi koji su pronađeni na mjestu izvršenja ubojstva mogu podvesti i pod varijantu da su ubojice pratile Đurekovića i pod varijantu da su ključem otvorili garažu i sačekali ga unutar garaže.
Najvjerojatnije po načelu “in dubio pro reo” – u dvojbi u korist okrivljenika – sud prekida suđenje i pušta Pratesa iz pritvora te poziva tužiteljstvo da istakne neke nove, druge dokaze kojima bi potkrijepili optužnicu.
Ova dilema o upotrebi ili neupotrebi ključa bila je to veća jer postoje iskazi da je brava na garaži po nalogu Đurekovića, iz sigurnosnih razloga, promijenjena neposredno prije ubojstva. Postoje i materijalni tragovi koji govore o tome da je brava mijenjana.
I na kraju, navodno ključni svjedok o predaji ključa pred sudom zanijekao je da bi išta znao o bilo kakvom ključu koji bi Prates predao Perkoviću.
U takvoj situaciji vijeće Vrhovnog suda daje državnom odvjetniku rok da predloži nove dokaze. To nije neobično, ali je neobično da je sud tolerirao da taj rok traje 1 godinu i 8 mjeseci.
Prates je ponovno uhićen 31. 1. 2008., i to nakon što je koji tjedan prije toga Vinko Sindičić dao svoj prvi iskaz policiji. Sindičić je do krim-policije došao preko njemačke tajne službe.
U tom nastavku postupka Državno odvjetništvo uvodi kao ključnog svjedoka Vinka Sindičića. Sud će kasnije presudu temeljiti upravo na iskazu Vinka Sindičića, a neke druge svjedoke koristit će samo fragmentarno kao učvršćenje sigurnosti iskaza Vinka Sindičića.
Svjestan da se cijela presuda temelji na iskazu Sindičića, a periferno Vukušića i Vukojevića, Sud u posebnom poglavlju analizira vjerodostojnost svjedoka jer je morao uočiti da su svjedoci, najblaže rečeno, neobični.
Za Sindičića sud utvrđuje:
60-ih godina bio je zavrbovan u “pravu tajnu službu”, tajnu službu Jugoslavije, koja je djelovala bez zakonske podloge, bez službene strukture i izvan oficijelnih službi Jugoslavije, a radili su isključivo po nalozima Komunističke partije Jugoslavije.
Priznaje da je od 1968. postao suradnik i njemačke Službe za zaštitu ustavnog poretka.
Utvrđeno je da ga se sumnjičilo da je 1972. ubio obitelj hrvatskog emigranta Ševe u Italiji, nakon čega je živio i radio u Rijeci, po njegovoj tvrdnji pod lažnim imenom Ante Morović. Tvrdi da je od 1972. za tu “pravu tajnu službu” radio kao analitičar, da je procjenjivao važnost informacija koje je dobivao od Službe državne sigurnosti Hrvatske, analizirao i da su te njegove analize političari koristili za donošenje svojih odluka.
Sud smatra utvrđenim da je Sindičić bio osumnjičen ne samo za ubojstvo obitelji Ševo već i za ubojstvo Brune Bušića 1978., te da je osuđen za pokušaj ubojstva hrvatskog imigranta Nikole Štedula 1981. premda je Vinko Sindičić pravomoćno osuđen u Škotskoj zbog pokušaja ubojstva Nikole Štedula, te premda je odslužio tu kaznu, na suđenju je svjedok Sindičić tvrdio da on nije izvršio taj pokušaj ubojstva već da se radilo o obavještajnim podmetanjima.
Utvrđeno je da je Vinko Sindičić u ozbiljnom sukobu s Josipom Perkovićem te da su se našli na sudu zbog imovinskih potraživanja. Nadalje je utvrđeno da je Vinko Sindičić ostvario kontakt s kriminalističkom policijom putem Savezne službe za zaštitu ustavnog poretka Njemačke, te ga je ova ustupila kriminalističkoj službi kao svjedoka. Usprkos ovakvom životopisu, sud navodi da u potpunosti vjeruje Vinku Sindičiću kao svjedoku!!!
I drugi važan svjedok Bože Vukušić osuđen je 1984. za poticanje na ubojstvo radnika Jusufa Tatara, koji je u konačnici i ubijen. Jusufa Tatara je grupa Bože Vukušića ubila jer je navodno špijunirao za jugoslavenske tajne službe. Tada je Vukušić osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Odslužio je 7 godina zatvora, a 1991. protjeran je u Hrvatsku.
Nakon što je izašao iz zatvora u Njemačkoj, u Hrvatskoj je odmah primljen u Službu za zaštitu ustavnog poretka. Od veljače 1992. radi kao tajnik Saborske komisije rata i poraća. Šef mu je Vice Vukojević. Godine 2006. otpušten je iz službe. Tvrdi da je to učinio predsjednik Sabora Šeks zbog njegova svjedočenja u ovom slučaju.
I pored takve interesantne biografije sud i ovom svjedoku u potpunosti vjeruje. To uvjerenje pojačava činjenicom da je navodno otpušten iz Sabora zbog svog svjedočenja pred sudom, premda osim iskaza ovog svjedoka sud ne pribavlja ni jednu činjenicu koja bi to potvrdila.
Temeljem iskaza Vinka Sindičića sud je formirao svoj stav o motivu ubojstva Đurekovića. Po tom iskazu hrvatskog i jugoslavenskog političara Miku Špiljaka bilo je strah da bi Đureković, koji je prethodno radio s njegovim sinom u Ini, mogao teretiti njegova sina za kriminalne radnje u Ini vezane za trgovinu naftom. Sindičić tvrdi da je 1982. Mika Špiljak zatražio od Jure Bilića, člana Izvršnog komiteta CK SKH, likvidaciju Đurekovića, ali da je ovaj to odbio dok god se Đureković nalazi u Jugoslaviji.
Nakon toga, po tvrdnjama Sindičića, Mika Špiljak se obratio neidentificiranom članu Izvršnog komiteta CK SKH, čije ime ga je strah otkriti i koji je prije svibnja 1982. naredio Zdravku Mustaču, tada političkom šefu državne sigurnosti SRH, a ovaj to prenio Josipu Perkoviću, da je potrebno likvidirati Đurekovića.
Po iskazu Sindičića početkom 1982. Perković opominje Đurekovića da bi zbog kriminalističkih istraživanja u Ini mogao biti uhićen. To upozorenje trebalo je usmjeriti Đurekovića ka bijegu u Njemačku, što je navodno na poticaj Perkovića ovaj i učinio. Sindičić tvrdi da su Josip Perković i Služba državne sigurnosti pomogli Đurekoviću u pisanju antijugoslavenskih knjiga, da sam Đureković o tome nije imao pojma i da su mu oni osigurali materijal i nagovorili ga da piše knjige. Sve je imalo za cilj da on postane pravi emigrant kako bi ga se onda moglo ubiti.
Tvrdnje Sindičića o pripremama za ubojstvo Đurekovića i predradnjama koje bi ga nagnale da emigrira iz Jugoslavije, osim iskaza Sindičića ni jednim drugim dokazom nisu potvrđene.
Sud je u ovom dijelu postupka propustio pribaviti dokaze koji bi se pokazali kao kontrolne činjenice istinitosti iskaza Vinka Sindičića. Npr., sud je trebao pribaviti datum i vrijeme kad je Zdravko Mustač došao na funkciju političkog voditelja Službe državne sigurnosti, pa bi utvrdio da Mustač prije svibnja 1982., kao što to tvrdi Sindičić, nije bio na toj funkciji, pa mu stoga Mika Špiljak putem nepoznatog člana Izvršnog komiteta CK SKH nije mogao narediti ubojstvo Đurekovića.
Već na samoj logičkoj razini tvrdnja Sindičića da su Služba državne sigurnosti i Josip Perković potaknuli Stjepana Đurekovića da piše knjige te da su mu dali materijale za to ne može se prihvatiti. Stjepan Đureković, za razliku od dotadašnjih emigranata koji su gotovo svi odreda bili društveni marginalci, slabo obrazovani i neupućeni u prilike u Jugoslaviji, svojim knjigama u kojima oštro napada Tita ili establišment Jugoslavije, zahvaljujući informacijama koje dobiva iznutra, stvara knjige koje postaju vrlo popularne i jedno od najboljih propagandnih oružja koje je emigracija ikada proizvela. Te su knjige bile toliko oštre i začinjene s toliko detalja da je Đureković vrlo brzo postao prava zvijezda u emigraciji.
Zaista je nevjerojatno, apsolutno neživotno da bi Služba državne sigurnosti Hrvatske i Josip Perković sudjelovali u pisanju krajnje kritičnih knjiga koje napadaju osobno predsjednika Tita, partiju i cijeli politički establišment SFRJ, i to samo zato da bi Đureković otputovao u inozemstvo i da bi ga likvidirali.
Da su tvrdnje Vinka Sindičića o tome kako je Josip Perković radio na pisanju knjiga za Stjepana Đurekovića nelogične, neživotne, proizlazi iz sljedećih dokaza koji su sudu bili na raspolaganju:
U sudskom postupku utvrđeno je da je Stjepan Đureković i prije dolaska u Njemačku bio doušnik BND (Njemačke tajne službe). Činjenica da je Stjepan Đureković radio za BND isključuje mogućnost njegove manipulacije od strane Josipa Perkovića iz SDS-a. Očito da je njegov rad odobravala i vodila njemačka tajna služba.
Sindičićeva konstrukcija o motivima ubojstva Đurekovića u potpunoj je suprotnosti s izvješćem koje je Stjepan Đureković napisao njemačkoj policiji nakon što je emigrirao. Izvješće nosi naslov “Moj opis rada u Ini”. Premda je imao priliku, piše policiji, nalazi se u inozemstvu na sigurnom, on ne spominje nikakve kriminalne radnje u Ini i o svom radu u Ini govori sa simpatijama.
Upotrebom logike i dokaza koji su bili u posjedu suda ili ih je sudsko vijeće moglo pribaviti od hrvatskih pravosudnih organa, sud je morao zaključiti da je Vinko Sindičić, opisujući motive ubojstva Stjepana Đurekovića, dao u potpunosti lažan iskaz.
Iskaz Sindičića na sudu poslužio je kao temelj kaznene odgovornosti za Krunoslava Pratesa i osnova za pokretanje kaznenog postupka za Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Bitni sažetak svjedočkog iskaza Vinka Sindičića može se svesti na sljedeće:
U Hrvatskoj je pri Izvršnom komitetu SKH formirana “prava tajna služba” izvan sustava sigurnosnih službi SRH i SFRJ te je djelovala od 1972. do 1986. Zadaća te “prave tajne službe” je da sređuje, obrađuje i filtrira dolazeće informacije po njihovoj važnosti za komunističku partiju i njeno održavanje na vlasti te da tako pripremi temelj za procjenu i odlučivanje. Za rad u ovoj službi nije bilo natječaja s obzirom na to da ova služba oficijelno nije postojala (str. 6. neslužbenog prijevoda presude).
Vinko Sindičić tvrdi da je on bio pripadnik “prave tajne službe” i da je u tom svojstvu 1983. bio u komisiji koja je saslušavala Josipa Perkovića, tada načelnika 2. odjela SDS pri R SUP-u SRH kako bi utvrdila da li je bilo zloupotreba službe u ubojstvu Đurekovića. Nadalje, Vinko Sindičić lažno tvrdi da je u toku tog saslušanja Josip Perković priznao da je zajedno s Krunoslavom Pratesom organizirao ubojstvo Đurekovića po zapovijedi Zdravka Mustača. Sva saznanja o ulozi Perkovića, Mustača, Pratesa, Lasića i sve pravno relevantne činjenice koje sud smatra relevantnim vezano za samo ubojstvo proizlaze iz svjedočenja Vinka Sindičića o navodnom priznanju Josipa Perkovića tijekom saslušanja od strane pripadnika “prave tajne službe”.
Je li u SRH postojala “prava tajna služba” pri CK SKH koja je radila paralelno sa sigurnosnim službama SRH utemeljenim na zakonu, a po svojoj funkciji kontrolirala “zvanične” službe sigurnosti, pa čak istraživala čelne ljude SDS RSUP-a SRH?
Ako to nije točno, onda cijelo svjedočenje Vinka Sindičića pada po domino efektu. Naime, ako takva služba nije postojala, onda Vinko Sindičić nije mogao biti njen član. Onda nije mogao biti ni član komisije koja je saslušavala visokog dužnosnika Službe sigurnosti Republike Hrvatske Josipa Perkovića. Josip Perković nije mogao ni priznati sve činjenice za koje Vinko Sindičić tvrdi da mu je priznao, a koje činjenice su bile baza za donošenje osuđujuće presude hrvatskom državljaninu Krunoslavu Pratesu koji je osuđen na doživotnu kaznu zatvora.
Tvrdnje o “pravoj tajnoj službi?? koje je iznio Vinko Sindičić nisu potkrijepljene ni jednim drugim dokazom.
Dakle, pitanje svih pitanja u slučaju za ubojstvo Đurekovića i presude Pratesu jest: da li je ili nije postojala Sindičićeva “prava tajna služba” koja je bila pri Izvršnom komitetu CKH i nadređena Službi državne sigurnosti Hrvatske.
Istaknuo bih općepoznatu činjenicu da je SKH/SKJ u potpunosti upravljao svim državnim institucijama u Republici Hrvatskoj, prije svega putem utjecaja na kadrove koje je postavljao na sve važnije državne i privredne pozicije. SKH/SKJ je u potpunosti upravljao cijelom državnom operativom, posebno represivnim organima, uključujući i sigurnosne službe, tako da nije bilo potrebe za stvaranjem paralelne, super tajne službe koja će kontrolirati Službu državne sigurnosti koja je i tako bila pod potpunom partijskom kontrolom. Neosporna je povijesna činjenica da su SRH i SFRJ bile partijske države. SKH nije bila ilegalna ili polulegalna organizacija, već je njihova uloga bila utvrđena Ustavom i svim važećim zakonima. Uloga partije u društvu je bila strogo definirana.
Npr., predsjednik CK SKH automatski postaje i član Predsjedništva SRH po položaju (čl. 387 st. 5 Ustava SRH) i dr. Znajući sve to, tvrdnja da je partija u vlastitoj državi morala stvarati ilegalne organizacije kako bi kontrolirala organe s kojima je upravljala temeljem Ustava i zakona apsurdna je.
Nadalje, SKH kao i tadašnja država bile su visoko birokratizirane tvorevine kojima je bilo imanentno proizvoditi veliku količinu dokumentacije koja danas predstavlja jasnu arhivsku građu za rekonstrukciju svih važnijih događaja u našoj povijesti.
Iz obrazloženja same presude Krunoslavu Pratesu proizlazi da i vještak ekspert kojega je angažirao sud, riječ je o sudskom vještaku Bernardu Robioneku, nije mogao potvrditi tvrdnje Vinka Sindičića. Vještak Robionek svoj studij povijesti s posebnim osvrtom na istočnoeuropsku povijest započeo je 1990. godine i uspješno završio 2005. na Sveučilištu u Kölnu s akademskim stupnjem magistra. Od listopada 2006. Robionek je promoviran kod profesora doktora Steindorfa na Katedri za istočnoeuropsku povijest na sveučilištu u Kielu s temom “Hrvatski aktivisti za nezavisnost u SR Njemačkoj u Zapadnom Berlinu”. Za istraživanje materijala za svoju disertaciju vještak se 2007.zadržavao u Beogradu i Zagrebu na područnim istraživanjima. Poznaje hrvatski jezik. Vijeće Vrhovnog pokrajinskog suda u potpunosti je uvjereno u njegovu stručnost. Taj vještak je jednom rekao da iz svojih istraživanja nije našao nikakvu sigurnu potvrdu za postojanje jedne takve neslužbene tajne službe. Nadalje, vještak je zauzeo mišljenje da mu se čini “krajnje upitan način naredbe i kasnije istrage o ubojstvu nad Đurekovićem na razini tajne službe koji je opisao svjedok Sindičić”. Zbog ovog stava sudskog vještaka sud je konstataciju o tajnoj službi temeljio u bitnom na izjavama svjedoka Sindičića. Kako dakle ne postoji ni jedan dokaz koji bi potvrdio iskaz Vinka Sindičića, začuđuje da sudsko vijeće nije povjerovala ni sudskom vještaku Robioneku, to više što samo u svojoj presudi navodi vrlo impresivnu biografiju tog eksperta za jugoslavenski sigurnosni sustav. Valja napomenuti da Vinko Sindičić, a to je navedeno i u presudi, definira “pravu tajnu službu” kao mrežu osoba u inozemstvu od kojih su neki bili voditelji konzulata, novinari, časnici na brodu, članovi emigrantskih organizacija i sl. Takva organizacija koja prikuplja podatke, analizira ih i dostavlja partijskom rukovodstvu ne može djelovati bez sredstava veze, tehničkih i materijalnih sredstava, proračuna, evidencije pripadnika i informanata i sl. Dakle, mora imati potpunu infrastrukturu čiji bi se trag nesumnjivo pronašao u arhivima u Hrvatskoj. Nadalje, ti kadrovi bi morali imati mirovinsko, zdravstveno i slično osiguranje, što nisu imali.Takva organizacija nije mogla postojati a da ne ostavi arhivskog traga pa bi netko nekad prije Sindičića, da je ona postojala, spomenuo takvu tajnu službu.To nitko nikad nije učinio, ni povjesničari, istraživači, novinari pa ni tajne službe Zapada koje su se intenzivno bavile jugoslavenskim tajnim službama.
Budući da je njemačka obavještajna služba bila izuzetno fokusirana na područje bivše Jugoslavije, neosporno je da bi naveli da je na području Jugoslavije postojala i služba unutar Centralnog komiteta. To bi više morala takva služba doći u fokus pažnje njemačke tajne službe jer je prema riječima Vinka Sindičića bila orijentirana, tj. djelovala je u inozemstvu.
Nadalje, začuđuje da sud nije ni pokušao saslušati najviše državne, partijske i policijsko-obavještajne dužnosnike iz 1983. Velik broj tih ljudi i danas živi u Hrvatskoj, svježe su memorije i s lakoćom mogu rekonstruirati način rada u SR Hrvatskoj i Savezu komunista Hrvatske 1983.Da su to učinili, onda bi im se kao svjedoci pojavile osobe koje su oko 1983. bili: profesionalni sekretar Savjeta za zaštitu ustavnog poretka u Predsjedništvu SRH, sekretar i član CK SKH, član Predsjedništva SRH, sekretar (ministar) unutrašnjih poslova SRH, vojni zapovjednik u Hrvatskoj, predsjednik Predsjedništva CK SKH, član Predsjedništva CK SKH.
Kako se moglo povjerovati u novootkrivenu Sindičićevu “pravu tajnu službu” a da se ne saslušaju osobe koje su oko 1983. upravljale hrvatskom partijom i Hrvatskom. Sve bi te osobe sudu rekle isto što i meni. U partiji nije postojala nikakva tajna služba. Za to nije bilo potrebe. Svi organi države i partije postojali su i funkcionirali temeljem ustava i zakona. Na iste okolnosti mogli su saslušati i niz nekadašnjih pripadnika Službe sigurnosti, koji su mogli svjedočiti o načinu funkcioniranja sigurnosnih sustava, ali isto tako i u statusu Sindičića kao vanjskog suradnika. Postoje ne samo personalni već i materijalni dokazi da je Vinko Sindičić lagao. Njegova ključna tvrdnja da je on radio u “pravoj tajnoj službi” u Izvršnom komitetu CK SKH i da je u tom svojstvu 1983.saslušavao Josipa Perkovića i Zdravka Mustača koji su mu tom prilikom priznali kazneno djelo jednostavno ne stoji.
Povijesna je činjenica da je Izvršni komitet kao tijelo CK SKH ukinut na 8. kongresu SKH održanom u Zagrebu 1978., dakle 5 godina prije ubojstva Đurekovića. Da je Vinko Sindičić zaista bio pripadnik neke tajne službe u Izvršnom komitetu CK SKH, onda bi taj podatak morao znati. O ovoj činjenici govori i statut SKH i zaključci Kongresa i mnoštvo drugih pisanih dokaza iz tog doba. Isto tako, ni Zdravko Mustač nije od člana nepostojećeg Izvršnog komiteta SKH 1982. mogao primiti zapovijed za likvidaciju Stjepana Đurekovića jer je u to doba nije bio na funkciji “političkog šefa SDS-a”, kao što to tvrdi Sindičić. Kao kontrolnu činjenicu istinitosti iskaza svjedoka Vinka Sindičića sud je mogao koristiti dostupne podatke o Vinku Sindičiću s kraja 70-ih i početka 80-ih godina prošlog stoljeća.
Uloga Vinka Sindičića i njegov odnos s civilnom sigurnosnom službom RSUP-a (SDS) vrlo pomno i analitički kvalitetno opisani su u oslobađajućoj presudi Vinka Sindičića za ubojstvo Brune Bušića donesenoj po raspravnom vijeću Županijskog suda u Zagrebu 20. ožujka 2000. U presudi se analizira “premisa da je optuženik Vinko Sindičić bio suradnik Službe državne sigurnosti” (str. 29. i 30. presude).
Sud nedvojbeno utvrđuje da je Vinko Sindičić bio suradnik Službe državne sigurnosti bivše Jugoslavije, i to pod imenom Mišo i Pitagora. U nastavku obrazloženja oslobađajuće presude u odnosu na Vinka Sindičića vijeće Županijskog suda u Zagrebu navodi da su neki od suradnika Službe državne sigurnosti bili kao vanjski suradnici angažirani u politički motiviranim ubojstvima. Ovakav zaključak, na nivou indicija, poklapa se s priznanjem Vinka Sindičića koje je dao tijekom saslušavanja u svojstvu svjedoka u kaznenom predmetu protiv Krunoslava Pratesa da ga se u 80-im godinama sumnjičilo za ubojstvo Bušića, Josipa Senića i obitelji Ševo, a da je osuđen u Velikoj Britaniji za pokušaj ubojstva emigranta Štedula.
U samom spisu Županijskog suda u Zagrebu broj K-146/99, u kaznenom predmetu protiv Vinka Sindičića zbog izvršenja kaznenog djela ubojstva na štetu Brune Bušića, očigledno se nalaze brojni dokazi o ulozi Vinka Sindičića, ali zbog statusa tajnosti koji ima dio spisa, ti dokazi (spis SDS-a o suradničkom statusu Vinka Sindičića i dr.) nisu nam bili dostupni, ali su mogli biti dostupni njemačkom sudu.
Dakle, po stavu Županijskog suda u Zagrebu, Vinko Sindičić je bio suradnik Službe državne sigurnosti SRH.
Suradnički status reguliran je Pravilnikom Službe državne sigurnosti.
Iz ovog pravilnika sasvim jasno proizlazi da suradnik nije dio Službe državne sigurnosti, već se radi o građaninu koji je dobrovoljno pristao za službu obavljati određene radnje (doušničke, agentovne i sl.). On zadržava status građanina, a ne profesionalca i nije dio sigurnosnog profesionalnog sustava. Status i djelokrug rada suradnika Službe državne sigurnosti reguliran je točkama 16-28 Pravilnika.
Pojam suradnika, tj. građanina neprofesionalca koji pomaže Službi nije nepoznat i bilo kojoj drugoj službi državne sigurnosti ili pak kriminalističkoj službi ili bilo kojem drugom organu kaznenog progona, ali je apsurdno tvrditi da netko tko ima status doušnika ili bilo kojeg drugog pojavnog oblika funkcije vanjskog suradnika može ikada doći u priliku da saslušava jednog od čelnika službe državne sigurnosti bilo koje države.
Tvrdnja da je Vinko Sindičić radio za Centralni komitet SKH, i to za njegovu “pravu tajnu službu”, te u toj funkciji saslušavao visoko rangiranog funkcionara SDS-a MUP-a RH ukazuje se kao potpuna izmišljotina, ako kao kontrolnu činjenicu koristimo saznanja o Vinku Sindičiću i njegovu životu u 1983. i godinama koje su slijedile. Već iz izjava citiranih mogućih presumptivnih svjedoka koji su radili u Službi državne državne sigurnosti vidljivo je da je Služba državne sigurnosti imala značajnih problema s Vinkom Sindičićem koji je često dolazio u sukob s različitim ljudima u Rijeci te se pritom koristio prijetnjama pa i prijetnjama oružjem.Kao svog bivšeg suradnika oni su nastojali zaštititi Službu od kompromitacije i upravo je kasnijih godina Josip Perković bio zadužen da pokušava koliko toliko kontrolirati situaciju oko Vinka Sindičića. Da se radilo o osobi bez društvenog ugleda i značajne društvene pozicije, koja je često dolazila u sukob sa zakonom, vidljivo je iz niza podataka koje smo prikupili iz javnih izvora.
SUTRA U VEČERNJEM LISTU: Đurekovića su ubili kriminalci iz Beograda po nalogu saveznog SDB-a
