Podne je. Pred vratima pučke kuhinje u Osijeku za hladnih zimskih dana okupe se i prije negoli crkveno zvono prepolovi dan. Ako ranije uđu unutra, imaju se prilike nakratko prisloniti i uz topli radijator. Iskoristit će priliku, malo se ugrijati. Pognute su glave. Svatko sa svojim mislima. Nije im do razgovora. U rukama čvrsto stišću vrećice s praznim loncima. Ne žele da ih itko vidi jer su došli po ručak. Mnogima od njih to je jedino što će do sutra staviti u usta. Sami će se zbog toga čak prozvati i “građanima posljednjeg reda”. Oni su samci, bolesnici, samohrani roditelji, starci, nemoćne osobe – svi oni koji si vlastitim radom ili prihodom ne mogu osigurati barem jedan kvalitetan obrok na dan.
– Božić i Nova godina ne predstavljaju mi apsolutno ništa kada nemam što djeci staviti na stol toga dana da jedu – priznaje tridesetogodišnja Osječanka.
Neugodno joj je. Radila je, ali ostala bez posla. Traži ga i dalje, ali neuspješno. Posljednjih godinu dana redovita je ovdje. Da joj toga nema, priznaje, ne zna kako bi preživjela.
– Nije mi ugodno doći svaki dan i stati u red, ali na žalost, nemam drugog izbora – poginje glavu ova Osječanka. Pučka kuhinja Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije zaokružila je dva desetljeća svojega postojanja. Pojedini korisnici ovdje su otkad je podijeljena prva porcija ručka. Sudbine koje su ih natjerale u “sramotni red” različite su – neimaština, bolest pa čak i krediti. Svaki je od njih priča “za sebe”.
Broj potrebitih raste
– Supruga i kći su mi bolesne pa živimo od moje mirovine koja nije dovoljna da svaki dan normalno sjednemo i jedemo. Kada više nemamo što, obilazim i tražim plastične boce. Zadovoljni smo, ali do kada ćemo tako moći, ne znam – skromno kaže Željko Grdić dok pažljivo sprema tri porcije kupusa na rajčici s pečenom piletinom i jabukama.
On je jedan od 170 korisnika osječke pučke kuhinje. Za njih su ove godine skuhana i podijeljena ukupno 59.933 obroka. Broj onih koji se svakodnevno nađu u redu za topli obrok “skočio” je ove godine za deset posto. Proporcionalno tome smanjio se broj donacija velikih tvrtki, pretpostavljaju zbog teške gospodarske krize. Najviše ih pak prime kroz župne Caritase od svojih vjernika koji se stalno uključuju u projekte “Veliko srce za male ljude” u vrijeme došašća te “Blaženije je davati nego primati” tijekom korizme.
– Povećao se zato broj građana koji od svojih primanja, plaća ili mirovina, odvajaju za potrebe pučke kuhinje. Sve je više i malih poljoprivrednih gospodarstava koja nam dostavljaju svoje viškove poput voća i povrća – ističe ravnatelj Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije vlč. Ivica Rebić.
Svoje mjesto u redu posljednjih osam godina “ne napušta” i jedan osječki soboslikar. Raduje se blagdanima. Oni ga ispunjavaju. Želi okićen bor i nešto pod njim. Sanja o tome.
Djeca iščekuju, a ja nemam
– Božić mi je najradosniji dan u godini, ali na kraju ispadne kao i svaki drugi dan jer si nismo u mogućnosti priuštiti neke stvari koje dolikuju blagdanskom obiteljskom okupljanju – kaže.
Radio bi. No posla nema ni za lijek. Snalazi se kako zna i umije.
– Teško sve ovo normalan čovjek može izdržati – priznaje na kraju.
Mariji Štefanac više nije neugodno. “Otupjela” je jer na ovaj prag dolazi redovito posljednjih 16 godina. Bolesna je. Oduzeli su joj i djecu pa je sama. Živi skromno, a tako će proslaviti i ovaj Božić.
– Gledat ću televiziju. Imat ću čak i bor – kaže Marija.
Za Ibru Kajikčija nema ništa gore od blagdana. Tada svojoj osmeročlanoj obitelji nema što staviti na stol, ali ni pod bor.
– Nema mi ničega goreg jer se djeca nadaju nečemu, a ti im nemaš što dati. Svake je godine isto – očajan je. Vjeruje da će uskoro imati pravo na mirovinu koju je zaradio. Iako svakodnevno osječka pučka kuhinja pripremi 250 obroka jer se dio odvaja i za korisnike Caritasova Centra za prihvat beskućnika u Osijeku, zasad se uspiju zadovoljiti potrebe najugroženijih.
– Povremeno nam se dogodi da imamo tzv. liste čekanja pa zato razmišljamo o proširenju kapaciteta – ističe vlč. Rebić. Na ovoj su adresi dobrodošle sve osnovne životne namirnice: ulje, brašno, riža, tjestenina, sol, krumpir, luk, ali je potrebno da imaju dokaz porijekla.
ja bi molijo da me se ne shvata kao titoistu, nisam ga volijo,mnogo me licno ostetijo,kad se sjetim arogantno drzanje u ruci mustliku za cigarete smuci mise. ali ove jadne kolone za hranu ispred javnih kuhinja nije bilo, kao nini toliko siromastvo. pljuvanjem :jedne na druge nista nebude se rijesilo vec dati mogucnost gogatim da se jos vise obogate a siromastvo i redovi za jedan obrok jos duzi.