U dva važna slučaja Mesić i Sanader teže za onim za čim ne teži ni polovica, odnosno ni trećina hrvatskih građana. Potpora ulasku Hrvatske u EU nikako da se ustali iznad 50 posto, a kadšto se smanji znatno ispod te granice.
Još je manja potpora ulasku u NATO prema posljednjim ispitivanjima, oko 30 posto. Kako to da toliko čari, ljepota i koristi u EU i NATO-u vide Mesić, Sanader, mnogi drugi političari i stranke iz vlasti i oporbe te cijele vojske novinskih komentatora, politoloških i inih stručnjaka i drugih javnika, a ne vidi ih ni pola građana u jednom, ni trećina u drugom slučaju? Zagovornici ulaska u EU i NATO imaju i na to odgovor: građani o tim divotama nisu dovoljno obaviješteni, pa će ih ubuduće trebati bolje obavještavati.
A što, na primjer, kad bi se netko srčano potrudio te na osnovi dosadašnjeg iskustva s Europom koja je pokupovala tolika hrvatska nacionalna bogatstva, i iskustva s držanjem važnih članica NATO-a u vrijeme agresije na Hrvatsku, a i poslije, građane stao obavještavati o štetnosti ulaska Hrvatske u EU i NATO, ne bi li postotak potpore političarima smanjio na 10 i 20 posto? I to je moguće, i to bi bilo demokratski, ali već smo vidjeli prije nekoliko godina kako su sumnje u EU obilježavane gotovo poput "neprijateljske propagande" u komunizmu. U posljednje vrijeme to je ideološko žigosanje splasnulo, ali i EU i NATO bili su i ostali politički mitovi. Mitovi koji danas manje opčinjavaju i privlače građane zato što ih sve manje mogu zavesti i svi drugi politički mitovi.
Unatoč tome, vladajućoj politici i EU i NATO ostaju cilj iznad svih ciljeva, pa i iznad same Hrvatske, a javnost je već navikla da pridaje iznimno značenje svakoj izjavi u Europi i svijetu koja navješćuje skori ulazak Hrvatske u te asocijacije. Jedva da se tko više osvrće na ocjene u zemlji o stanju u zemlji presudne ocjene o tom stanju dolaze izvana. Koliko je Hrvatska "napredovala" za svjetske kombinatore to je kriterij, a mišljenja građana o životu u Hrvatskoj (sve nepovoljnija!) i djelotvornosti vlasti služe samo za medijsku zabavu. Taj prijenos autoriteta iz Hrvatske u svjetska središta moći samu Hrvatsku u relaciji prema EU i NATO-u čini sve više kolonijom, a Mesića i Sanadera sve više namjesnicima u toj koloniji.
Pođimo, recimo, od jutarnjeg buđenja Hrvatske i briga koje pred novim danom obuzimaju njezino stanovništvo. Ne treba vam prebujna mašta da zamislite što mori 300.000 nezaposlenih, pola milijuna umirovljenika s mizernim mirovinama, nekoliko stotina tisuća radnika s plaćama od 1500 do 2500 kuna. Što će taj dan o Hrvatskoj reći Olli Rehn ili koji drugi dužnosnik EU i NATO-a, kraj njihove tjeskobne egzistencije nimalo ih ne zanima, no Sanadera i Mesića baš to najviše zanima, veseli ili smućuje. Narod i vlast okrenuti su na suprotne strane narod prema svojoj nevoljnoj svakidašnjici, vlast prema svjetskim moćnicima. Narod prema kruhu svagdašnjem, vlast prema mitovima EU i NATO. Da pak vlast i ubuduće želi EU i NATO promicati kao mitove, a ne kao stvarni hrvatski interes, svjedoči i jedna nakana u kojoj u broju s današnjim datumom piše jedan tjednik. Ni u jednom se području tako uspješno ne stvaraju mitovi kao u sportu i estradi, a u kampanju za pridobivanje sklonosti građana za NATO vlast namjerava uključiti sportaše, rock i pop pjevača i druge zabavljače.
Ako su uhićenja i izručenja generala bila uvjet za ulazak u EU i NATO, ovaj angažman sportaša i zabavljača imao bi neko opravdanje da ih je vlast bila angažirala u pridobivanju naroda kad je, sportski rečeno, u televizijskim anketama Gotovina glasovima toga naroda pobjeđivao Europsku uniju sa 90:10!
