Kad bi znao i mogao pričati, Rex bi vjerojatno rekao da njegov život i nije bio tako loš.
Imao je gazdu i bio mu je vjeran, baš kao pas. Nije ni znao da mu može biti i bolje. Spavao je na hladnim stepenicama, ljeti i zimi, jeo ostatke kad bi ih dobio. Brinuli su se o njemu najčešće susjedi. Ali imao je gazdu, pa što mu više treba? I onda je, nakon 16 godina, završio u azilu. Ništa nije napravio, ali zasmetao je nekome tko hoda na dvije noge i tko je prijavio da je pas sam na ulici. A znao je to Rex, znao je i volio krenuti za svojim čovjekom, pa malo i skrenuti. Znao je prošetati gradom, siguran u sebe jer poznavao je sve pute. I onaj najvažniji kojim se uvijek vraćao kući. Na svoje stepenice, kod svog gazde.
Imao je Rex sreću da su ga iz azila spasili volonteri, a pronašli su mu i privremeni dom. Smjestio se na toplo, dijelio je tu toplinu s još tri psa. I uglavnom je spavao. Kad je baš morao van, da obavi ono što pas njegove dobi nikako ne radi unutra, Rex je to pristojno dao na znanje. Malo bi zalajao i njegovoj teti čuvalici sve bi bilo jasno.
- Predobar je u kući. Zaboravio je na sva lutanja i spavanje na hladnom - kaže teta čuvalica. Dodaje kako se Rex slaže sa svima, a voli i mačke.
No, bilo bi prelijepo kad bi dugo trajalo pa se i Rexov boravak na toplom bliži kraju. Uskoro se mora vratiti u staro dvorište, na hladne stepenice. Hoće li preživjeti zimu, je li zaboravio puteve kojima je sigurno hodao i pratio gazdu, hoće li zbog njega opet netko pozvati komunalne redare? Sve to muči volontere koji nemaju rješenje. Mole za pomoć, za 16-godišnjeg psa kojemu vjerojatno nije još puno ostalo od života. Može li ga provesti u toplom, na sigurnom? Može li mu netko pomoći? Ako imate odgovore na ta pitanja, nazovite 098/90-68-527. Rex je u Koprivnici, ali nije mu problem ni putovati, a već je provjereno da je i u autu pristojan.
