Dvadeseto stoljeće bilo je stoljeće nafte, koja je postala glavni motor svjetskog gospodarstva, geopolitike, ali i svakodnevnog života. Nafta postaje ključna logistička komponenta za vođenje rata, a kontrola nad naftnim izvorima postala je presudan faktor u svjetskim sukobima, uključujući oba svjetska rata i razdoblje hladnog rata. Dvadeseto stoljeće je i stoljeće ratova, no pogrešno bi bilo tvrditi da su svi važniji poslijeratni sukobi bili i naftni ratovi, no u ključnima, poput Zaljevskog rata ili američke invazije na Irak, upravo je kontrola nad energetskim resursima i iračkom naftom bila primarni pokretač, premda su inicijatori tih ratova redovito nudili drukčija objašnjenja, no ta su se objašnjenja, poput onog o iračkom oružju za masovno uništenje, pokazala lažnima.
Nafta se zapravo dosad nije otvoreno spominjala kao motiv pokretanja rata i u tom su pogledu napadi američkog predsjednika Donalda Trumpa na Venezuelu i Irak, u kojima je Trump naftu tih zemalja otvoreno povezao s američkim vojnim ciljevima, doista iznimka. Nafta je, međutim, rijetko jedini razlog pokretanja ratova. Rijetko je koji rat samo i jedino naftni. U pravilu se energetski interesi isprepliću s ideološkim razlozima, borbom za teritorijalni utjecaj ili vjerskim i etničkim tenzijama koje često služe kao katalizator sukoba. Čak i u američkim intervencijama u Venezueli i Iranu postoji niz drugih važnih motiva, poput, primjerice, pitanja denuklearizacije Irana.
Osim toga, nije samo riječ o otimanju tuđe nafte i posjedovanju naftnih resursa drugih zemalja, premda Trumpove sirove izjave o nafti kao ratnom plijenu upravo to sugeriraju, nego i o osiguranju da ti resursi ostanu unutar zapadnog tržišta i pod kontrolom zapadnih sila, kao i održavanju američke hegemonije u karipskoj i bliskoistočnoj regiji. Stvarnost je redovito kompleksnija od pojednostavljenih objašnjenja, što pogotovo vrijedi za ratove, koji u pravilu izbijaju zbog kombinacije različitih uzroka, geopolitičkih, ideoloških, sigurnosnih ili ekonomskih. Međutim, točno je i da je nafta u 20. stoljeću često bila jedan od važnih, a ponekad i presudnih pozadinskih faktora, što se pogotovo odnosi na bliskoistočne ratove.
Početkom 20. stoljeća vojske prelaze s ugljena na naftu, premda su još i u Drugom svjetskom ratu ogromnu ulogu u logistici i prijevozu imali konji, s obzirom na to da je njemačko pješaštvo bilo ovisno o konjskoj vuči i opskrbi, pa je Njemačka tako u Drugom svjetskom ratu koristila čak dva milijuna konja. Međutim, to nas ne smije zavarati. Oslanjanje na konje rezultat je činjenice da nacistička Njemačka jednostavno nije imala dovoljno kamiona ni nafte. Unatoč logističkom osloncu na konje, glavne udarne operacije, koje su odlučile ishod rata, pokretala je nafta, bilo da se radilo o kamionima, tenkovima, avionima ili brodovima. Japanska strategija osvajanja bila je motivirana kontrolom naftnih resursa u jugoistočnoj Aziji, a Hitlerov blitzkrieg ovisio je o nafti, pa je tako i savezničko bombardiranje njemačkih naftnih postrojenja, poput onih u Rumunjskoj, odigralo presudnu ulogu u slabljenju njemačke vojne moći.
Za razliku od SAD-a ili Sovjetskog Saveza, Njemačka se od početka rata suočavala s kroničnim manjkom nafte, s obzirom na to da nije imala vlastita nalazišta i ovisila je o uvozu, što je bio jedan od razloga njemačkog poraza. Rane njemačke pobjede povećale su Hitlerove apetite, ali Njemačka nije imala resurse za vođenje dugog rata, s obzirom na to da tenkovi i motorizacija troše ogromne količine goriva, što njemačka logistika nije mogla pratiti. Jedan od ključnih ciljeva Operacije Barbarossa bio je zauzimanje kavkaskih naftnih polja, a poraz kod Staljingrada okončao je njemačke nade u stabilnu opskrbu. Saveznici su usto sustavno bombardirali njemačka energetska postrojenja, rafinerije i tvornice sintetičkog goriva.
Primjer je znamenita operacija “Tidal Wave”, u kojoj je 200 američkih bombardera u kolovozu 1943. poletjelo iz Benghazija i preko Grčke stiglo do Rumunjske, gdje su od sedam rafinerija nafte oko Ploiestija četiri rafinerije teže oštetili, a jednu posve uništili, što je rezultiralo drastičnim padom isporuka nafte njemačkim snagama sa 17 milijuna barela na sedam milijuna. Sljedeće godine rumunjska su postrojenja pretrpjela nove štete tako da je u ljeto 1944. proizvodnja nafte u Ploiestiju potpuno prestala, čime je Njemačka ostala bez svog glavnog dobavljača nafte, a to je zatim dovelo do njemačkog kolapsa i kraja rata. Nacisti su u tom trenutku imali oružje i vojsku, ali je ta vojska zbog manjka nafte bila paralizirana.
Nafta je bila ne samo ključni nego i jedini razlog iranske krize 1951. do 1953. godine, koja je postala ogledni primjer kako borba za kontrolu nad energetskim resursima može dovesti do rušenja demokratske vlade. Nakon što je iranski parlament, predvođen premijerom Mohammadom Mossadeghom, jednoglasno proglasio nacionalizaciju naftne industrije, koja je bila pod kontrolom Anglo-Iranian Oil Company, današnjeg BP-a, Britanci su odgovorili potpunim embargom i pomorskom blokadom Irana, kako bi spriječili iranski izvoz nafte, što je dovelo do paralize iranske ekonomije.
U Operaciji Ajax 1953. Britanci su zatim uvjerili SAD da bi Iran mogao pasti pod sovjetski utjecaj, ignorirajući činjenicu da je Mossadegh bio antikomunist. U organizaciji MI6 i CIA-e – premda su Amerikanci desetljećima nijekali umiješanost – izveden je puč u kojem je Mossadegh svrgnut, a vlast vraćena šahu Mohammadu Rezi Pahlaviju. Nakon puča, Britanci i Amerikanci podijelili su kontrolu nad iranskom naftom, što je izazvalo duboko nepovjerenje Iranaca prema SAD-u, koje je kulminiralo u Islamskoj revoluciji 1979. godine, kada je svrgnut šah i uspostavljen sadašnji teokratski režim. Puna američka uloga u iranskom puču otkrivena je tek nedavno, kada su se otvorile američke arhive.
Sedamdesete godine označavaju povijesnu prekretnicu, s obzirom na to da nafta tada prestaje biti samo strateška roba nego postaje strateško oružje i glavno geopolitičko sredstvo. Naime, tijekom Jomkipurskog rata, arapske članice OPEC-a uvode embargo na prodaju nafte SAD-u i zemljama koje su podržavale Izrael, što je prouzročilo tektonski poremećaj i naftni šok, koji je izazvao nacionalnu traumu kod Amerikanaca koja još, kao što vidimo ovih dana u Sjedinjenim Državama, snažno odjekuje u kolektivnoj memoriji Amerikanaca, s obzirom na to da Amerikanci danas na rast cijena goriva ne gledaju samo kao na ekonomski problem nego i kroz prizmu tog povijesnog šoka, koji je definirao modernu energetsku eru. Naftna kriza 1973., kada su proizvođači nafte prvi put diktirali uvjete Zapadu, a ne obrnuto, ostavio je dugoročne posljedice, jačajući svijest o važnosti energetske neovisnosti, stvaranju strateških rezervi i razvoju štedljivijih automobila.
Bilo je, naravno, i ratova koje je bilo teško izravno povezati s naftom i kontrolom energetskih resursa. Takav je, primjerice, bio hladni rat, koji je predstavljao ideološki sukob dvaju modela, kapitalizma i komunizma, a ne borbu za naftu. Slično se može reći i za iznimno važan Vijetnamski rat, koji je dominantno predstavljao ideološki i geopolitički rat. Iračko-iranski rat, koji je trajao od 1980. do 1988. godine, bio je pak jedan od najduljih i najkrvavijih naftnih ratova u povijesti, s obzirom na to da je nafta bila i glavni motiv Saddamove invazije na Iran.
Glavni povod za invaziju bila je kontrola nad plovnim putem Shatt al-Arab, ključnim za izvoz nafte za obje zemlje, a Saddam je htio preoteti i naftom bogatu iransku pokrajinu Huzestan. Sredinom osamdesetih rat se preselio na more pretvorivši se u “tankerski rat”, u kojem su obje strane napadale trgovačke brodove i tankere trećih zemalja kako bi protivniku presjekle dotok novca od prodaje nafte, bez kojeg je bilo nemoguće financirati rat. Zapad je podržavao Irak plašeći se da će iranska pobjeda dovesti do iranske kontrole nad golemim naftnim rezervama i do destabilizacije tržišta. U tom je ratu onemogućavanje protivnika da prodaje naftu prvi put postalo ratni cilj.
Zaljevski rat 1990. i 1991. također je bio ogledni primjer naftnog rata. Invazija Saddama Husseina na Kuvajt bila je izravno motivirana kontrolom nad ogromnim kuvajtskim naftnim rezervama. Da je Irak zadržao Kuvajt i nastavio prema Saudijskoj Arabiji, kontrolirao bi čak 40 posto svjetskih rezervi nafte, što je za SAD i Zapad bilo neprihvatljivo. Tadašnji američki predsjednik George H. W. Bush jasno je poručio da američki način života – koji ovisi o nafti, naravno – ne smije biti doveden u pitanje. Operacija Pustinjski štit koja je uslijedila, premda se u javnosti spominjala obrana međunarodnog prava i oslobađanje Kuvajta od okupacije, bila je prvenstveno usmjerena na “oslobađanje” tamošnjih naftnih polja. Pri povlačenju, iračke su snage zapalile više od 600 kuvajtskih naftnih izvora, što je izazvalo jednu od najvećih ekoloških katastrofa u povijesti i to predstavlja paradigmatski primjer korištenja ekocida kao oružja. Ako je već nisu mogli koristiti, Iračani su naftu odlučili uništiti.
Rat u Iraku, kao što smo već napomenuli, također je bio primarno naftni rat, iako to nije bio i službeni razlog. Libijski građanski rat, koji je započeo 2011. godine, pokazao je da onaj tko kontrolira naftu kontrolira i državu. Nafta je bila ključ borbe protiv ISIL-a, s obzirom na to se ta teroristička tvorevina primarno financirala od prodaje nafte te da je na svom vrhuncu, sredinom prošlog desetljeća, kontrolirala 60 posto sirijskih naftnih kapaciteta. Poraz ISIL-a započeo je udarima SAD-a na ISIL-ovu naftnu infrastrukturu, i to u operaciji “Tidal Wave II”, nazvanu po spomenutoj povijesnoj misiji iz Drugog svjetskog rata.
Na početku ruske invazije na Ukrajinu pojedini analitičari vidjeli su u Putinovu napadu pokušaj Rusije da se zaustavi najavljena energetska tranzicija i prelazak Zapada na obnovljive izvore, što bi ugrozilo Rusiju, čija moć ovisi o izvozu fosilnih goriva. Taj je cilj, prema tim analitičarima, Rusija pokušala spriječiti destabilizacijom Europe i izazivanjem energetske krize kako bi prisilila zapadne zemlje da odustanu od skupe energetske tranzicije i vrate se jeftinijim ruskim fosilnim gorivima.
Čak i ako u toj teoriji ima istine, Putinov rat i u ovom slučaju, kao i u mnogim drugim, izazvao je kontraefekt. Invazija je ubrzala europski prekid uvoza ruskih energenata, s obzirom na to da je Europa brzo shvatila da ovisnost o ruskoj nafti i plinu nije samo ekonomsko već prvorazredno sigurnosno pitanje. Najnoviji rat na Bliskom istoku i iranska blokada Hormuškog tjesnaca vjerojatno će nadmašiti sve dosadašnje energetske krize i naftne šokove iz 1973. i 1991. godine. Zbog blokade Hormuškog tjesnaca, kroz koji prolazi 20 do 30 posto ukupne svjetske nafte i goleme količine ukapljenog prirodnog plina, cijene nafte nisu više pod kontrolom.
Ako cijena nafte nastavi rasti, a spominje se da bi mogla probiti i granicu od 200 dolara, to bi prouzročilo globalni inflatorni val koji bi paralizirao svjetsku trgovinu. Trump spominje fizičko uništenje iranskih naftnih kapaciteta, što znači da se ponuda ne bi oporavila čak i ako rat odmah prestane. Riječ je zamci i za SAD. Unatoč energetskoj ovisnosti, skok cijena u svijetu automatski podiže cijene i na američkim pumpama, što stvara golem pritisak na Trumpa kod kuće, a cijela kriza dodatno će naštetiti Trumpovoj Americi i zbog činjenice da će kriza ubrzati prelazak na alternativne izvore energije, što će smanjiti moć i utjecaj i Amerike i Rusije.
FOTO Desant američkih mornara na Split. Ne zna se koliko ostaju, ali zna se čega je prvo nestalo u trgovinama
Otvori KEKS Pay
