Te ratne 1945. godine, iscrpljeno najsmrtonosnijim sukobom u svojoj povijesti, čovječanstvo je doslovno bio na izmaku snaga. Iako je u svibnju te godine nacistička Njemačka potpisala kapitulaciju, na Pacifiku je rat još uvijek nezaustavljivo bjesnio. Predvođeni američkim snagama, Saveznici su postupno, osvajajući otok po otok, potiskivali Japansko Carstvo natrag, prema njegovom matičnom otočju. No, svaka od tih pobjeda imala je visoku cijenu, a kraj rata nije se nazirao, jer je odlučnost japanskih vojnika bila tolika da je velika većina njih radije birala smrt negoli predaju.
Suočeni s nepokolebljivim protivnikom američki su stratezi počeli ozbiljno razmišljati o operaciji "Downfall" - ambicioznom planu koji je uključivao invaziju na japansko kopno. No, razmatrajući potencijalne gubitke takve operacije procijenili su da bi cijena bila iznimno visoka te bi se mjerila u milijunima američkih i japanskih vojnih i civilnih žrtava. Na tadašnjem američkom predsjedniku, Harry S. Trumanu, koji je na dužnost stupio nakon smrti Franklina D. Roosevelta, bilo je tada breme ogromne odgovornosti, jer morao je pronaći način da se iscrpljujući rat okonča čim prije i sa što manje američkih žrtava.
U isto to vrijeme, zbog bojazni da bi nacistička Njemačka mogla prva razviti nuklearno oružje, u strogoj se tajnosti kraju privodio revolucionaran projekt koji je okupio najbriljantnije umove tog vremena. U zabačenim se pustinjskim predjelima Novog Meksika, pod vodstvom fizičara J. Roberta Oppenheimera i vojnog zapovjednika, generala Leslieja Grovesa, stvaralo potpuno novo oružje koje je, s jedne strane, davalo nadu u brzo okončanje rata, no s druge je strane predstavljalo neizvjesnost i potencijalnu prijetnju čovječanstvu. Razvijene su dvije bombe - prva, nazvana "Little Boy" (Mali dječak), koristila je izotop uranija-235, a druga, "Fat Man" (Debeli čovjek), bila je složenija, implozijska naprava na bazi plutonija.
Povijesnog 16. srpnja 1945., uslijedila je proba novog naoružanja - na testu "Trinity", koji je proveden u Novom Meksiku, implozijska naprava uspješno je detonirana. Veliku vijest o uspješnom testiranju atomske bombe u pustinji Novog Meksika tadašnji je američki predsjednik Truman primio na Potsdamskoj konferenciji, a ona ga je, navodno, duboko potresla, jer se našao oči u oči s ogromnom moralnom dilemom.
Četiri opcije
Predsjednik Truman i njegovi savjetnici razmatrali su najprije četiri opcije. Prva je bila nastavak konvencionalnog bombardiranja, koje je već uništilo gradove poput Tokija, gdje je u jednoj noći poginulo više od 80.000 ljudi. Druga opcija bila je spomenuta kopnena invazija, a treća demonstracija snage bombe na nenaseljenom otoku, što je odbačeno jer su Amerikanci tada imali samo dva primjerka bombi. Preostala je stoga još samo četvrta opcija - bacanje atomske bombe na naseljeni grad koji je industrijsko i vojno središte. Truman je pri tom inzistirao da se poštede gradovi od velike kulturne važnosti, poput Kyota, a kako bi se učinak novog oružja mogao precizno procijeniti trebalo je odabrati gradove koji su do tada bili pošteđeni bombardiranja. Krug potencijalnih meta brzo se suzio, odluka je pala, a ubrzo nakon nje, u dva bljeska svjetlosti, svijet je nepovratno gurnut u nuklearno doba, što je zauvijek promijenilo tijek ljudske povijesti.
Sudnji dan za Japan
Točno u 2 i 45 sati ujutro, 6. kolovoza 1945., s otoka Tinian u Pacifiku uzletio je bombarder B-29 Superfortress, koji je po majci pilota, pukovnika Paula Tibbetsa, nazvan "Enola Gay". Sa sobom je nosio pakleni teret – bombu "Little Boy" tešku oko 4.400 kilograma, koja je u sebi imala 64 kilograma obogaćenog uranija. Primarna meta bila je Hirošima, grad s oko 350.000 stanovnika, koji je bio važno industrijsko središte, ali i sjedište Druge glavne armije japanskih oružanih snaga. Nakon šest sati leta, "Enola Gay" stigao je do cilja. Vrijeme je bilo vedro te je točno u 8:15 sati po lokalnom vremenu, s visine od 9.400 metara, bomba ispuštena iz zrakoplova. Njen pad trajao je 44,4 sekunde.
Kada se našla na visini od 580 metara iznad grada, senzori bombe aktivirali su mehanizam za paljenje. Građani Hirošime koji su tog jutra išli na posao i djeca koja su se vani bezbrižno igrala u tom su trenutku na nebu ugledali nevjerojatan bljesak svjetlosti, za koji su preživjeli kasnije tvrdili da je bio sjajniji od tisuću sunaca. Zbog intenziteta svjetlosti činilo se kao da je čitavo nebo iznad grada eksplodiralo, a taj je zasljepljujući trenutak, koji je trajao tek djelić sekunde, ostao trajno i duboko urezan u sjećanje preživjelih kao nadnaravno iskustvo. Nekoliko sekundi nakon bljeska uslijedio je zaglušujući udar, razorna eksplozija koja je potresla temelje čitavog grada. Bio je to trenutak kada je udarni val atomske bombe dosegao tlo.
Preživjeli stanovnici Hirošime svjedočili su da siloviti zvuk nisu osjetili samo bubnjićima, nego čitavim tijelom. Bila je to destruktivna, fizička sila koja je rušila zgrade, lomila stakla i bacala ljude, poput lutaka. U trenu Hirošima je postala poprište apokaliptičnih prizora i nezamislivog užasa. U epicentru eksplozije, bila je oslobođena nezamisliva količina energije, a temperatura je, u djeliću sekunde, dosegnula nekoliko milijuna stupnjeva Celzijevih. Ta ekstremna vrućina, intenzivnija od one na površini Sunca, napravila je na zemlji pravi pakao u kom je materija izgubila svoju strukturu.
Na nebu je bljesnuo smrtonosni sjaj, a trenutak kasnije jedan grad i njegovi stanovnici bili su ‘izbrisani’ s lica zemlje
Protiv te razorne sile ni građevine, kao niti ljudska tijela, nisu imali nikakvu šansu. Sve organsko i anorgansko što se našlo u središtu eksplozije trenutačno se pretvorilo u paru i doslovno isparilo u atmosferu, a ono što nije potpuno vaporiziralo, transformirano je u crnu, amorfnu masu ugljika. U radijusu od nekoliko stotina metara od epicentra tragedije, grad i njegovi stanovnici bili su izbrisani s lica zemlje, a taj se jezivi proces odvio tako brzo da žrtve nisu niti shvatile što ih je zadesilo. Šireći se brzinom svjetlosti, toplinski je val sijao smrt i kilometrima daleko od epicentra, na preživjelim zidinama ostale su utisnute tek jezive siluete ljudi kao nijemi svjedoci trenutka kada je čovječanstvo zakoračilo u atomsko doba.
Udarni val, razorna sila koja se širila brže od zvuka, sravnila je sa zemljom gotovo sve u radijusu od 1,6 kilometara. Od 76.000 zgrada u gradu, 69 posto ih je bilo uništeno, a dodatnih 7 posto teško oštećeno. Oni koji su preživjeli svjedočili su o apokaliptičnom okruženju ruševina, ognja i smrti. Male vatre, nastale uslijed toplinskog vala, ubrzo su se rasplamsale i spojile u jednu golemu vatrenu stihiju koja je uvlačila zrak prema središtu, uništavajući sve što je preostalo i doslovno gušeći ljude koji su
preživjeli početni udar. Pomoći nije bilo ni od kuda, jer kao i sve ostalo i medicinske su ustanove bile uništene, preko 90 posto liječnika i medicinskih sestara bilo je ubijeno ili ozlijeđeno te se zdravstveni sustav u gradu potpuno raspao. Prema procjenama, tog je dana poginulo između 70.000 i 80.000 ljudi, a do kraja godine je, procjenjuje se, broj umrlih od posljedica eksplozije, opeklina i radijacije dosegnuo između 140.000 i 166.000.
Dva ključna događaja slomila su Japan
No, i unatoč potpunom uništenju Hirošime i Trumanovom jasnom upozorenju, japanski vojni vrh i dalje je oklijevao s predajom. Jedan dio čelnika vojske vjerovao je da Amerikanci imaju samo jednu takvu bombu te su, uvjereni da im takva opasnost više ne prijeti, zagovarali nastavak borbe do posljednjeg čovjeka. Ipak, dva su ključna događaja slomila odlučnost Japanaca. U ranim jutarnjim satima, 9. kolovoza, kršeći pakt o neutralnosti Sovjetski Savez je objavio rat Japanu te je pokrenuo veliku invaziju na Mandžuriju. Uz već prisutnu prijetnju Amerike, iznenadni ulazak Sovjetskog Saveza u rat eliminirao je svaku nadu Tokija da bi Moskva mogla posredovati u mirovnim pregovorima, što je dodatno pogoršao ionako očajnu poziciju Japanskog Carstva.
Nekoliko sati nakon sovjetske objave rata Japanu, drugi američki bombarder Boeing B-29 "Bockscar", poletio je prema toj zemlji noseći u svojoj utrobi drugu atomsku bombu - "Fat Man". No, vrijeme Amerikancima tog dana nije išlo na ruku. Primarna meta, grad Kokura, bio je prekriven gustim oblacima te je, nakon nekoliko neuspješnih pokušaja iskrcavanja bombe i s gorivom koje je već bilo ozbiljno na izmaku, pilot bombardera, Charles Sweeney, preusmjerio zrakoplov prema sekundarnoj meti – gradu Nagasakiju. Točno u 11 sati i 2 minute plutonijska bomba, snažnija od one koja je bila bačena na Hirošimu, eksplodirala je iznad industrijske doline Urakami. Posljedice su bile stravične. Trenutačno je ubijeno između 40.000 i 80.000 ljudi, a mnogi su umirali tjednima, mjesecima i godinama kasnije od posljedica radijacijske bolesti i raznih vrsta raka, noseći fizičke i psihičke ožiljke do kraja života.
Kapitulacija i vječna debata
Suočen sa stravičnom sudbinom dvaju gradova koji su bili pretvoreni u prah i pepeo, te s druge strane sa sovjetskom vojskom koja je nadirala sa sjevera, japanski car Hirohito donio je "svetu odluku" - naredio je prihvaćanje savezničkih uvjeta za predaju. Tog 15. kolovoza 1945., japanski je narod doživio trenutak koji je ostao trajno uklesan u kolektivno sjećanje nacije - prvi put u povijesti glas cara Hirohita, koji je bio smatran božanskim i nedodirljivim, odjeknuo je diljem zemlje putem radio valova. U svom povijesnom obraćanju naciji car je objavio ono što se do tada činilo nemogućim - kapitulaciju Japana.
Reakcije na tu vijest bile su intenzivne i različite. Neki Japanci povukli su se u tišinu svojih domova, pokušavajući shvatiti značaj tog povijesnog trenutka, drugi su, suočeni s realnošću poraza i neizvjesnom budućnošću, bili potpuno slomljeni snažnim emocijama, a bilo je i onih koji predaju nisu mogli podnijeti te su okončali svoj život. Iako je dovela do kraja Drugog svjetskog rata odluka o upotrebi atomskog naoružanja trajno je obilježena kao kontroverzna te i danas, osam desetljeća kasnije, među povjesničarima i u javnosti
izaziva žustre polemike. Oni koji ju odobravaju tvrde da je to bio nužan čin koji je skratio rat i time u konačnici spasio stotine tisuća američkih i milijune japanskih života koji bi bili izgubljeni u invaziji. S druge strane, kritičari te odluke tvrde da je Japan već ionako bio na koljenima te da bi se predao i bez upotrebe atomskog oružja, posebice nakon sovjetske invazije, te smatraju da je bombardiranje civilnih središta bilo ratni zločin i nepotrebna demonstracija sile usmjerena prema nadolazećem rivalu hladnoratovske ere – Sovjetskom Savezu.
I dok se oko kontroverzne odluke i danas lome koplja, Spomenik mira u Hirošimi, poznat kao Genbaku kupola, nijemi je svjedok razorne moći atomskog oružja. Riječ je o ostatku zgrade koja je bila gotovo izravno ispod epicentra atomske eksplozije te je spletom okolnosti, zahvaljujući jedinstvenoj arhitekturi, ojačanom betonu, ciglenoj konstrukciji i karakterističnoj kupoli, izbjegla potpuno uništenje, a njen kostur i danas upozorava na strašne posljedice rata i podsjeća na neprocjenjivu važnost mira.
FOTO Dan za pamćenje! Pogledajte 200 najboljih fotografija s mimohoda
Otvori KEKS Pay
Znaci, upotreba a-bombe je dozvoljena samo mekim drzavama i nitko ne odgovara za pomor civila