Bio je 28. studenog 1991. godine, u Starom Grabovcu nedaleko od Novske bjesnio je rat. S puškom u jednoj, a fotoaparatom u drugoj ruci, Željko Gašparović na prvoj je liniji novljanske bojišnice krenuo ovjekovječiti pripadnike 1. gardijske brigade Tigrovi. Apokaliptičnih prizora rata već je bilo posvuda unaokolo, no u jednom trenu spazio je silno fotogeničnu scenu: mladog vojnika s maramom zavezanom oko čela, s cigaretom u kutu usana, kako se uspinje na tenk i laća moćnog protuavionskog mitraljeza. Kao da taj prizor nije već sam po sebi inspirativan ratnom reporteru, u to je spazio kako se na kući iza vojnikovih leđa nazire grafit s imenom svjetski poznate heavy metal grupe Guns N' Roses .
Kao Humphrey Bogart
– U Stari Grabovac dolazio sam svaki dan, kao vojnik i novinar, a i kuća mi je u tom kraju. U to vrijeme radili smo na formiranju ratnog press-centra operativne grupe Posavina, pa sam neprekidno snimao i intervjuirao vojnike servisirajući Hrvatsku televiziju. Toga dana prošao sam pokraj zgrade mjesnog doma koja je već bila dobro izrešetana jer se nalazila na prvoj liniji bojišta, na samo pola kilometara od položaja neprijateljske vojske. Ugledao sam tog dečka iz Tigrova, bio mi je vrlo zanimljiv – prisjeća se Željko Gašparović trenutka kada je podigao fotoaparat i ‘opalio’. U istom trenutku, međutim, opalilo je sa svih strana, prava kanonada.
– Taj dečko se popeo na tenk, zgrabio taj mitraljez i pripucao na drugu stranu, a ja sam ‘opalio’ u djeliću sekunde. I to je jedina fotografija tog trenutka koja je nastala, pa iako mi fotografi uvijek napravimo cijelu seriju, u ovoj situaciji druge fotografije nije bilo. Premda je puno ljudi kasnije kazalo da fotografija izgleda namješteno i pozerski, jer dečko na njoj izgleda kulerski, hladan i bez emocije, poput Humphreya Bogarta, to je bio taj trenutak. Već smo se sljedeći trenutak morali skloniti s ceste u neki zaklon, a ja sam uspio snimiti tu jednu jedinu fotografiju Tigra kojemu tada nisam znao ni imena – priča ratni reporter Željko Gašparović.
No, i taj jedan i jedini snimak zabilježen u ratnom vihoru 1991. godine bio je dovoljan za nastanak danas kultne fotografije iz Domovinskog rata koja je kao dio antiratne kampanje ušla u kolektivno pamćenje hrvatskog naroda, potom obišla i svijet, pa tako stigla i do menadžmenta grupe Guns’n’roses. Znakovito, ta je fotografija uistinu zabilježila jedinstven, neponovljiv trenutak jer se cijela scena pretvorila u prah i pepeo: jedva sat vremena nakon nastanka snimke, zid kuće s grafitom pogodila je granata. Od siline udarca odlomile su se ‘ruže’ (roses), ostali su ‘pištolji’ (guns), znakovito naviještajući četiri godine krvavog rata u Hrvatskoj koji i ova fotografija snažno simbolizira. S vremenom, činilo se da je i glavni junak fotografije, poput pozornice ove scene, netragom nestao.
Točno 25 godina kasnije, Petra Dukarića pronašli smo uz pomoć suboraca iz Tigrova koji su nam otkrili da mladić s fotografije, danas zreo muškarac, posljednjih 13 godina živi i radi u Avignonu, najvećem gradu u Provansi na jugu Francuske. Danas 45-godišnjak, ugodno se iznenadio interesom hrvatskih medija za ovu davno proživljenu priču pa se rado prisjetio trenutka nastanka fotografije koja je, složio se, obilježila njegov ratni i životni put.
Slike uplakane djece
Rođen je u selu Cvetlin u općini Bednja, a Prvoj gardijskoj brigadi mladi je Zagorac pristupio u rujnu 1991. sa samo 19 godina: toliko, naime, ima i na fotografiji.
– Prijavio sam se gledajući rat koji je počeo u Sloveniji, gledajući te potresne slike uplakanih žena i djece i tada sam rekao sebi da idem pomoći kako mogu i koliko mogu, dati svoj doprinos. Želio sam sudjelovati u spašavanju života i stvaranju hrvatske države – otpočeo je Petar. U Stari Grabovac stigao je prateći ratni put Prve gardijske brigade.
– Nisam bio stalno na jednom mjestu, na novljanskom ratištu premještali smo se po brdima, mijenjali položaje jer je pucalo sa svih strana. No, toga dana kao da se malo smirilo iako nitko nije znao kad će opet pripucati. Sjećam se, stajao sam ispred zgrade mjesnog doma i pušio kad sam ugledao grupu novinarima, među njima i Gašu, iako tada nisam znao njegovo ime. Prišao mi je i rekao da stanem malo na tenk i poziram, sjećam se, gore je bio prikačen protuavionski mitraljez 12,7 milimetara. Međutim, u istom trenutku počele su sa svih strana padati granate. Nije prošlo ni sat vremena, baš na to je mjesto ruknula jedna granata, odnijela dio natpisa. Imali smo sreće, danas znam da nas je Bog sačuvao. Fotograf mi je nakon nekoliko dana pokazao tu fotografiju na tenku, ali ja sam potpuno zaboravio da sam mu uopće pozirao. Nisam imao vremena misliti je li on tada uspio ‘okinuti’, nisam uopće razmišljao o tome – priča Petar Dukarić.
U odori Tigrova nastavio je ratovati diljem Hrvatske, ne znajući da je fotografija na kojoj pozira postala prepoznatljivim simbolom antiratne kampanje.
Živi i pusti živjeti
Naime, fotografija je objavljena u mnogim domaćim i stranim medijima kako bi pridonijela prodoru istine u svijet, ali i jačanju morala hrvatskih vojnika i građana.
Također, novljanski ratni press-centar tih je dana postao središtem kreativnog antiratnog stroja, iz svoje radionice izbacujući plakate, među njima i glasovitu “Ranjenu čaplju”. Gledajući fotografiju Petra Dukarića nije im trebalo mnogo da i od njegova portreta stvore efektni plakat.
Autor plakata je danas pokojni grafičar i multimedijalni umjetnik Ivo Vrtarić, u to doba voditelj ratnog press-centra operativne grupe Posavina. Naime, parafrazirajući pjesmu Gunsa “Live and let die”, ovaj plakat u središtu je imao portret Petra Dukarića, a pri vrhu dodan natpis “Živi i pusti živjeti”, u engleskom originalu: “Live and let live”.
– Premda kao temu ima naoružanog vojnika, ja i danas smatram da je to antiratna fotografija. Ona ima više poruka, među njima i onu da je mladost branila Hrvatsku, da su odore hrvatskih vojnika nosili mladi ljudi koji su izgledali kao da su došli iz diskokluba, mnogi i jesu – kaže fotograf Željko Gašparović.
Plakat je krenuo na svoj put, no mediji su, koristeći ga, u to vrijeme upotrebljavali termin “nepoznati hrvatski vojnik”. Kada se u Novskoj koncem godine naposljetku doznalo njegovo ime, nepoznata je postala njegova lokacija.
Ništa o toj potrazi Petar Dukarić nije znao sve dok o postojanju pa i važnosti fotografije nije doznao tek godinu dana kasnije na južnom bojištu. Ondje ga je, koncem 1992. godine, pronašao novinar Mladen Genc i donio mu vijest da ga, osim brojnih ratnih reportera, po cijeloj ratom zahvaćenoj državi, traži i menadžer Guns’n’rosesa.
Nije Petar znao ni da je plakat s njegovim likom u to doba objavljen u Vjesniku na dvije stranice, niti da je rock kritičar Darko Glavan napisao nadahnuti osvrt na tu temu te ga uz pomoć svojih kontakata plasirao u svijet, pa i do menadžmenta glasovitog benda.
– Svi su me tražili, i novinari i muzičari, a ja o tome nisam imao pojma. Ja sam tada ratovao. Prvi glas donio mi je taj novinar iz Zagorja koji me je prepoznao na fotografiji. Od njega sam saznao da me ‘Gunsi’ žele upoznati, da mi nude da ih posjetim u Americi, da me pozivaju kao gosta na njihovoj turneji. Čuo sam tada da žele moju fotografiju staviti na postere pa i omot novog albuma i da traže moje dopuštenje. Rekao sam tada Gencu da prenese kome treba neka rade što god hoće – priča Petar Dukarić.
Kao opipljivi dokaz njihova susreta na južnom bojištu u novinama je objavljen jedini, barem na internetu dostupan, članak o Petru Dukariću spomenutog autora Mladena Genca, pod naslovom “Tko je nepoznati hrvatski vojnik s fotografije koja je obišla svijet – Gunsi ga hoće za poster”. Zašto do realizacije ovog projekta nikada nije došlo, pitamo autora fotografije Željka Gašparovića.
– I ja sam čuo priču da su ‘Gunsi’ željeli tu fotografiju staviti na omot albuma, međutim, ja sam se kao autor fotografije odrekao svih prava u korist švicarske firme koja ju je koristila za reklamiranje svoje muške kolekcije parfema ili žileta, ne sjećam se. Švicarci su bili nositelji svih prava na godinu dana koliko je ugovor trajao i koliko mi je poznato, oni su od ‘Gunsa’ tražili prevelik novac pa do realizacije naslovnice albuma nikad nije došlo – kaže fotograf, dodajući da je fotografija u konačnici završila na jednoj naslovnici albuma, pjevača Đuke Čaića.
Posjet majci na umoru
Potom pitamo Petra zašto na poziv ‘Gunsa’ nikada nije otputovao u SAD.
– Tada sam se nalazio na krvavom jugu Hrvatske i nije mi na pamet padalo napuštati bojište. Meni je u to vrijeme i majka bila teško bolesna, na umoru. To je jedini put da sam napustio svoje suborce, kada sam otišao u bolnicu u Klenovnik da je vidim posljednji put. I o tome sam razmišljao hoću li, bilo mi je jako teško. Nakon susreta s majkom odmah sam se vratio na prvu liniju. Vratio sam se ratovati sa svojom braćom Tigrovima – prisjeća se Petar. Tijekom rata, pa ni kasnije, nikada nije “ganjao” karijeru, rat je prošao kao običan vojnik i završio u činu razvodnika.
– Nisu mene činovi zanimali, ali poštovao sam ih, osobito svog zapovjednika i prijatelja Iliju Vučemilovića – priča Petar. Ni mirovina ga nikada nije zanimala, a vojsku je napustio 2002. godine.
Zašto je napustio Hrvatsku koju je volio toliko da je za nju bio spreman i umrijeti?
– Nije mi se svidjelo u kojem smjeru sve to ide, bilo mi je teško kad su počele sve te podjele. Istodobno, želio sam ostvariti bolju budućnost za svoju obitelj, za svoju djecu. Dobio sam prvog sina, shvatio da mi je dosta vojske i da želim graditi obitelj – prisjeća se 2003. kad je sa suprugom otišao živjeti u Francusku.
– Nije lako u tuđem svijetu, osobito u početku, sad sam se već priviknuo. Riješio sam sve “papire”, dobro govorim jezik. Francuska je sada moja druga domovina, tu su mi djeca. Dobio sam potom i blizance, djevojčicu i dječaka. Trebalo mi je šest godina da prvi put posjetim Hrvatsku kada sam otišao – priča Petar.
No, nesreće su se zaredale, jedna slijedeći drugu. S godinama, razveo se od supruge, a prije tri godine dogodila se nezamisliva tragedija. Njegova devetogodišnja kći Megi poginula je pri padu s balkona za posjeta prijateljima.
– Trudim se živjeti dalje, imam još dvoje prekrasne djece koje viđam svakog drugog vikenda. Radim svakakve poslove za koje ne treba diploma, vozim kamione i bagere, trenutačno sam u jednoj firmi koja se bavi proizvodnjom specijalnih betona – kaže Petar kojeg pitamo koliko prati događaje u domovini.
– Pratim politiku, kontaktiram s ljudima i jako sam razočaran situacijom u Hrvatskoj i odnosom prema braniteljima. Suze mi naviru na oči, osobito kad sam gledao braniteljski prosvjed u Savskoj, čitao o uhićenjima branitelja na granicama, optužnicama protiv hrvatskih časnika. Ma, politika je... sačuvaj Bože – kaže Petar. – Previše sam razočaran kad vidim za što su ginula moja braća i zato ne razmišljam da se vratim. Uostalom, što da radim u Hrvatskoj? Tamo nema posla, sve je gore i gore, ovdje nađem posao gdje god hoću i imam budućnost za sebe i svoju djecu...
Preostalo je još pitati sluša li ikada ‘Gunse’. – Sjećam se da sam ih koji put čuo u diskoteci prije rata, ali sad sam ih nakon svega počeo voljeti. Međutim, nikada nisam bio na njihovu koncertu. Nadam se da ću jednog dana samome sebi ispuniti veliku želju. Volio bih s ‘Gunsima’ stupiti u kontakt, otići na njihov koncert u Ameriku ili bilo gdje, svejedno, i na koncertu stajati u prvom redu sa zastavom Tigrova – kaže.
Pištolje ću zamijeniti ružama
Bit će ovo, nakon nekoliko godina izbivanja iz Hrvatske, za Petra ipak poseban Božić. Posjetit će obitelj – dvije sestre i brata – ali i svoje prijatelje. Obići će zagrebačku vojarnu Croatia, zapaliti svijeću poginulim Tigrovima pa onda produžiti u Novsku, ondje gdje je 1991. nastala fotografija na tenku i prvi se put nakon 25 godina susresti s fotografom koji je u djeliću sekunde obilježio njegov svijet. – Istina, sastat ćemo se. Javio mi se nedavno preko Facebooka i pitao jesam li ja “taj Gašo”. Veselim se susretu: te 1991. obojica otišli smo svatko svojim putem – kaže fotograf. Zajedno će se prisjetiti riječi Petra Dukarića koje je zapisao novinar Mladen Genc kada ga je pronašao na bojišnici oko Dubrovnika: “Ako sve ovo preživim, pištolje ću zamijeniti ružama. Podosta ću ih morati odnijeti na grobove poginulih prijatelja. A što se ove fotografije tiče, bit će to lijepa uspomena koju ću ponijeti iz ovog užasnog rata.”
I onda usporedi naše dečke sa onim srpskim spodobama u Vukovaru. I možeš se postavit na glavu tvrditi da smo isti. Nismo. I nema veze ta prolazna trenutno još postojeća moda u civiliziranom svijetu da se smatra pristojnim kritizirati sebe, a hvaliti drugoga koji je objektivno gori od tebe jer je drugi. Hrvati i Srbi su se pokazali u zadnjem ratu tko su io što su. I ja sam na naše ponosan.